fra Petar Ljubičić

RAZMIŠLJANJA

Fra Petar Ljubičić: O križu ovisi život, spasenje i sreća svakoga čovjeka „Križ i Golgota imaju posve jasnu ulogu: za koga se mnogo trpi, onoga se i mnogo ljubi. Nema veće Ljubavi nego ako tko svoj život dade za prijatelje svoje. Krist je umro za nas da vidimo koliko nas je ljubio i što je sve bio spreman žrtvovati za nas…“

Fra Petar Ljubičić: O križu ovisi život, spasenje i sreća svakoga čovjeka

Križ je simbol, znak, vrednota kršćanstva, sredstvo i znak spasenja. Na križu je umro Krist, kako bi dao Bogu zadovoljštinu za naše grijehe i tako nas spasio. Židovi nisu mogli shvatiti da netko, koga Bog voli i koga šalje da donese ljudima spasenje, umire na križu. Zato je za Židove križ bio sablazan. I apostolima je bilo to teško shvatiti. Tek poslije Kristova uskrsnuća i dolaska Duha Svetoga oni shvaćaju veličinu Kristova križa i neumorno ga svugdje propovijedaju. „Mi propovijedamo Krista raspetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane“, reći će Pavao. U Križu se Kristovu ispunja sve što je o Kristu pisano – naše spasenje.


Ako je Krist sebe na križu kao najveći dar prikazao Ocu i u svojoj krvi izmirio nas s Bogom, onda je potrebno da mi, koji smo krštenjem postali Kristovi učenici, uzmemo križ i radosno ga nosimo. Jer pozvani smo da se sve više poistovjećujemo s njim, a time i s njegovim križem. On je to od nas i zatražio: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom!“ (Lk 9, 27). Prihvaćajući svjesno svoje kršćanstvo, moramo nastojati umrijeti starom čovjeku, povjerovati istinski u Raspetoga, obratiti se, razapeti se s Kristom da bismo živjeli novim životom. Tako ćemo svoj svakidašnji život, trpljenje i sve boli koje nas snađu rasuđivati u svjetlu Kristova križa. Svojim otpadom i nevjernošću osuđujemo Krista na ponovno razapinjanje, jer ga nismo prihvatili i uzljubili.

Gledajući križ Isusa Krista pitamo se – što nam on poručuje?

On govori o muci i smrti Isusa Krista, o Kristovoj ljubavi, o Božjoj ljubavi, o grijehu, o težini života, o pobjedi nad smrću, o našem otkupljenju, spasenju… Kristov križ u središtu je povijesti svijeta: o njemu ovisi život, spasenje, sreća svakoga čovjeka. Drvo je križa uzrok spasenja i života. Križ nas poziva da se uozbiljimo pred samim sobom, pred Bogom i pred braćom i sestrama. Neka ipak iznad svih drugih sadržaja ovlada našim dušama ljubav Božja prema nama.

Zar ima strašnijega znaka u povijesti čovječanstva od znaka križa? Opet, zar ima slađega znaka od toga znaka? Ljudska ga je okrutnost izmislila. Svi grijesi svijeta i naši grijesi skovali su ga i istesali. Bog ga je prihvatio da za nas umre na njemu. Tako ga je učinio žrtvenikom ljubavi koja oživljuje i preporađa, oslobađa, liječi i opasava. Zato je križ znak najstrašnije nečovječnosti i ujedno najbožanstvenije čovječnosti.

„U Križ je Zemlja ulila svu svoju patnju i grijeh, a Nebo svu svoju ljubav i milost“

Svojom okomitom gredom znak je da se možemo uzdignuti do samog Neba; svojom vodoravnom gredom pak označuje raširene Božje ruke spremne da zagrle svakoga čovjeka. Križ je znamen, znak raspoznavanja i jamstvo našega spasenja. Križ je znak našega otkupljenja i oslobođenja od grijeha. Sve se odvija u znaku križa. On je nezaobilazan u životu. Zapravo, nema života bez križa.

„Križ je spasio i obratio sav svijet, istjerao je pokvarenost, vratio istinu, zemlju je učinio nebom, a ljude anđelima. Smrt je postala san.“ (sv. Ivan Zlatousti).

Filip Neri plakao bi gledajući križ. Sveti Augustin bi govorio: „Kad pogledamo križ, čini nam se da je Bog poludio od ljubavi prema čovjeku!“ Križ je prijestolje smrti i zalog uskrsnuća! Križ je drama samoga Boga u povijesti čovječanstva i ljudska drama utkana u Božju spasiteljsku providnost.

„Isus je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.“ Raspeti je imao dovoljno krvi da opere grijehe svega svijeta. Uskrsnuli ima dovoljno snage da vječni život uskrsnuća osigura svakome. Umro je za sve, uskrsnuo je za sve, da živimo svi. Njegova smrt i uskrsnuće poziv je nama da primimo život takav kakav je: često pun boli i patnje; da prihvatimo i smrt kao pro­laz u život.

Ljubav prema Raspetom Kristu

Majka svetoga Josafata, biskupa i mučenika došla je jednoga dana s njime, dok je još bio dijete, u crkvu. U crkvi se pogled maloga Josfata zaustavio na Križu: „Majko“, upita dijete, „što je ovo?“ Majka je protumačila djetetu muku i smrt Isusovu kako je najbolje znala.

U tome trenutku poletjela je iskra ljubavi iz srca Krista Raspetoga u srce djeteta. Zato je srce maloga Jozafata već tada izgaralo iz dana u dan iz ljubavi prema Raspetome. Neka i nas pogled na Raspetoga Krista potakne na žarku ljubav prema njemu. Neka slika Raspetoga Krista danas bude duboko utisnuta u naša srca i duše.

Kristovim smo križem otkupljeni. Isus Krist prolijevanjem svoje Presvete i Predragocjene Krvi i svojom smrću na križu spasio nas je. On kao najveći dobročinitelj čovječanstva, prošao je ovom zemljom čineći samo dobro. Umro je za otkupljenje ljudskoga roda. On je ljubio sve: i stare i mlade, i žene i djecu, i zdrave i bolesne. Kuda god je prolazio, blažio je bijedu, liječio bolesne, uskrisivao mrtve. Na njegovu riječ gleda slijepac od rođenja. Progovara i čuje gluhonijemi. Jedinac udovice majke iz Naina vraća se iz sjene smrti.

Prenosimo se duhom na Golgotu i pogledajmo Križ. Pogledajmo Krista, koji je raspet na križu. Pogledajmo trnjem ovjenčanu glavu; njegovo lice koje je puno krvi i znoja; osušena usta od žeđi i ugasle oči, čavlima pribijene ruke koje su nas blagoslivljale, kopljem probodeno i otvoreno srce koje je zadnju kap krvi za nas prolilo. Sjetimo se što nam je Isus Krist rekao s križa. I danas odjekuju njegove nezaboravne riječi, riječi vječne ljubavi: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Nikad se uzvišenija molitva nije vinula k nebu… Zatim je Krist rekao riječ milosrđa zločincu s desne strane: „Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Potom se čula blaga i bolna oporuka majci Mariji: „Majko, evo ti sina“ i „Sine, evo Ti majke!“

Na koncu se vinuo vapaj iz dubine osamljenosti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ i vapaj iznemoglosti: „Žedan sam!“ Odjeknula je i riječ pobjede: „Svršeno je!“ Napokon je Krist izrekao i zadnju riječ, riječ predanja i posluha svom Ocu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ Tako je Krist mučenički umro na križu. Podnio je muku do kraja. Ljudi su htjeli, Sin je izabrao, Otac prihvatio. Mi smo mogli biti otkupljeni i spašeni, a Krist nije morao za to umrijeti. Ni umrijeti, ni trpjeti, ni biti siromašan i prezren. Jedan je uzdah Kristov bio dovoljan da otkupi svijet.

„Za koga se mnogo trpi, onoga se i mnogo ljubi“

Križ i Golgota imaju posve jasnu ulogu: za koga se mnogo trpi, onoga se i mnogo ljubi. Nema veće Ljubavi nego ako tko svoj život dade za prijatelje svoje. Krist je umro za nas da vidimo koliko nas je ljubio i što je sve bio spreman žrtvovati za nas. Htio nas je upisati u svoje srce i svoje ruke “željeznom” pisaljkom da se tragovi ne izbrišu nikada. Da, ljubimo i mi njega i Boga koji je nas prvi ljubio. Savršeno je jasno u Evanđelju izrečen prvi razlog muke i križa u dvorani zadnje večere: „Kako je svoje ljubio, koji su bili na svijetu, do kraja ih je ljubio!“

Potresnije i jezovitije nije mogla biti pokazana zloća grijeha, nego krvavim propećem Božjega Sina koji je na se uzeo grijeh svijeta. On tri sata visi o tri čavla i svakome od nas govori koliko nas ljubi. Većega i jačeg dokaza (jamstva) od ovoga ne možemo imati. Mučeničkom čovječanstvu potreban je mučenički Otkupitelj. On je iskusio do kraja bol i patnju. Bol i patnja i naš su ljudski dio. Svi smo mi manje-više u bolima kupani, žuljaju nas naši križevi. Nekad smo križ sebi samima, a ponajviše drugima. Uostalom, svi mi nosimo križ. Svatko ima svoj križ koji mu je Providnost dodijelila. Život nas često razapinje, grijesi nas razapinju. Jedan drugoga razapinjemo zlobom i nepravdom. Svako je tijelo bolesno, svakoje srce ranjeno, žalosno i ponekad krvari…

Krist bi nam bio dalek da nije mučenik. Zdvajali bismo nad besmislom života i nad gorčinom patnje i trpljenja. Padali bismo u očaj, izgubili nadu, ostali bez utjehe. Izgledalo bi nam besmisleno naše trpljenje, upali bismo u kušnju da Boga proglasimo okrutnim… Sada to nitko ne može reći. Krist je ostao uz nas, okusio je čitavu ljudsku bol i patnju. Prvi je prigrlio križ i pošao ispred nas; prvi je bio progonjen i mučen. Prvi oklevetan, izdan, izrugan, popljuvan i krivo osuđen. Prvi silom rastavljen od svojih bližnjih i života u naponu snage. Prvi je iskusio teške boli i duševne muke….

„Krist je trpio kao mučenik i umro na križu da nas pomiri s mučeništvom života“

Nitko ne može reći Kristu da ne razumije ljudske boli, da je lako propovijedati križ, ali da ga je teško i nositi. On je iskusio u dubini srca bol i patnju. Isus zna što znači biti čovjek. On je to iskusio, proživio i osjetio na svojim leđima. Zato i nama može pomoći, ako mu dođemo i zamolimo ga potrebnu pomoć. Častimo njegov križ i sjedinimo svoje križeve s njegovim. Krist je trpio kao mučenik i umro na križu da nas pomiri s mučeništvom života, da nam dokaže kako bol, križ i nevolja imaju vječnu vrijednost i kao pokora i kao čišćenje i kao kušnja vjernosti i ljubavi.

Isus nam uvijek s križa govori: „Ljubite se međusobno kao što sam ja vas ljubio!“, kao što sam ja vas ljubio do kraja, do potpunoga darivanja sebe; kao što sam ja vas ljubio da prihvatite patnju kao što je ja prihvatih iz vjernosti svom Ocu i svom poslanju; kao što sam ja vas ljubio, prihvaćajući sve križeve koje i vi susrećete na svom putu: križ umora i boli, križ nepravde i ne-ljubavi, križ neuspjeha i gubitka… Pravi je smisao križa prihvatiti patnje da se učini nešto za svoga bližnje­ga, iz ljubavi prema njemu. Ublažiti njegove patnje i stradanja. Olakšati, a ne zagorčavati život bližnjemu. To bi trebao u nama probuditi Kristov križ (i muku). Ne samo Kristovu muku i smrt nego i ljubav prema njegovu Ocu, njegovu ljubav prema nama, nje­govo zalaganje i njegovu potpunu vjernost svom poslanju.

Križ i križevi u našim kućama i oni koje nosimo, znak su i poziv koji nam Isus stalno upućuje:

Ljubite se međusobno kao što sam ja vas ljubio!

Budite vjerni svom kršćanskom pozivu do kraja, ma koliko vas to stajalo!

Ne prljajte svoje kršćansko i ljudsko dostojanstvo!

Mislite jedni na druge! Pomažite jedni druge! Molite jedni za druge!

 

Krist je uzeo naše boli i patnje i tako otkupio svijet. Na križu je pobijedio grijeh, zlo i zlobu. Po muci i smrti došao je do uskrsnuća. Koliko smo puta čuli i danas čujemo riječi Isusove koje je on upravio svi­ma nama: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzima svoj križ i neka ide za mnom!” (Lk 9,24).

Možda nam je sve drugo lakše shvatiti nego ovo, jer se ovo tiče nas i jer se ovo traži od nas. A mi znamo: kad se nešto od nas traži, i to je našoj nižoj ljudskoj naravi teško, teže to prihvaćamo. Uprimo svoj pogled u Krista i molimo ga da ovo sve shvatimo i vjerom prihvatimo. Nemojmo ostati bešćutni, mlaki i bez kajanja pred Raspetim. Nije samo židovski narod razapinjao Krista, nego smo i svi mi svojim grijesima sudjelovali u njegovoj muci. Nemojmo vrijeđati svoga Boga.

Neka se vine uzdah iz našega srca k nebu: „Hvala Ti, božanski Spasitelju, na svemu što si iz ljubavi prema meni pretrpio. Obećavamo Ti, da Te nećemo više vrijeđati! Imaj samilosti prema nama i pomozi nam!“

Autor: fra Petar Ljubičić

  • 26
  •  
  •  
  •  
Na vrh