Foto: Shutterstock

Božić je obiteljski blagdan, blagdan mira i radosti, duhovnoga zadovoljstva i istinske sreće! Emanuel – „Bog je s nama“ k nama dolazi, i to uvijek iznova. Riječ Božić uvijek nam zvuči potresno i uzbudljivo, svečano i radosno. Skoro da i nema nama draže i milije riječi od te. Koliku nam poruku uvijek nosi!?

Sama pomisao na taj naš veliki blagdan ispunja nam dušu nježnošću i blagošću, razum obasjava svjetlom i vedrinom, a srce puni veseljem, dobrotom i mirom. Obuzimaju nas takvi osjećaji u koje se nekako sabire cijeli naš život. Pokreće se nešto u duši tako divno – što je teško riječima izraziti. Oćutimo se tako sretnima, da jednostavno poželimo da to stanje potraje vječno. Zbog toga nam je Božić neopisivo drag. Gotovo da ne bismo bili u stanju zamisliti svoj život bez njega. Svake ga godine s posebnim tajanstvenim raspoloženjem čekamo. Danima, mjesecima, ako ne i čitavu godinu znamo živjeti u njegovu iščekivanju. Veliki je to blagdan. Blagdan za koji se živi dok ne dođe, blagdan od kojega se živi kada prođe.

Čudo Božje ljubavi

Božić je blagdan Božje ljubavi, Božjega silaska među nas; blagdan života, blagdan radosne nade, blagdan malenoga Djeteta, blagdan poniznoga Boga, blagdan obitelji, blagdan mira… Bog koji je vječna ljubav, pronašao je načina da postane našim bratom i da ne prestane biti Bogom. Ima li išta potresnije, radosnije i sretnije od te istine!?

„I riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!” (Iv 1,14) To je ta radosna vijest. Posve je opravdano da se raduje čitavo nebo i kliče sva zemlja (Ps 96,11), a mi svi skupa s njima. Stoga pjevamo s anđelima: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!” (Lk 2,14) „Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan” (Iz 9,5). Bog je sišao na zemlju, u ovu našu suznu dolinu, među nas ljude. Bog od vječnosti postao je čovjekom u vremenu. Uzeo je našu ljudsku narav, naše tijelo i našu krv. Da! Istina je to, i to čudesna istina! Nama je to neshvatljivo, nerazumljivo i nedokučivo.

Veliko je to čudo Božje ljubavi. Može se mirne duše reći: jedno od najvećih čudesa otkada postoji ova zemlja. Tko je u stanju shvatiti da vječni Bog, vječna Božja Riječ, Božji sin Isus Krist pod djevičanskim srcem nazaretske Djevice Marije postaje pravim čovjekom, našim bratom, našim Spasiteljem i Otkupiteljem. On je dakle, „postao nama ljudima u svemu sličan, osim u grijehu“. Utjelovljenje Sina Božjega po Duhu Svetome tajna je naše vjere. Mi vjerujemo u tu tajnu. Još više, mi živimo od te svete tajne… Ne zaboravimo: otkada se je Bog utjelovio, postao čovjekom, on ne samo da „zna“ što znači biti čovjek, kako je teško nekada biti čovjek već je on to iskusio, proživio, osjetio. To zapravo znači da Bogu ne trebamo puno tumačiti kako nam je teško, kako je mučno kad nam se „smrkne pred očima“, kad nas snađe kakva nezgoda, kad nam sve pođe nizbrdo… On je to sam osobno iskusio – on to može razumjeti. Uostalom, on je Bog i sve mu je poznato, ali nam je u svemu htio biti sličan.

To opet znači da se svom Bogu mirne duše možemo povjeriti, potpuno predati, ako treba i izjadati, pričati mu o svim svojim težnjama i mukama, tjeskobama i sumnjama; o svojim posrtajima i padovima, o ranama koje nas peku i bole. On će nas rado saslušati, najbolje razumjeti i utješiti. On će nam pomoći da postanemo novi ljudi, da se skupa s njim ponovno rodimo. Obdarit će nas svojim mirom i radošću.

Božić – čovjekova čežnja

Nameće nam se pitanje: zašto se je Bog toliko ponizio da dolazi k nama baš kao dijete? Dijete svatko voli, a i ono voli sve. Bog nam je to htio na taj način pokazati. Htio nas je uvjeriti u to da nas žarko i neizmjerno voli, da mu je stalo do nas, da želi naše spasenje, tj. da budemo vječno s njim. Krist se je rodio za nas i radi svih nas. Rodio se je da nas sve pozove novom životu. Da nam pomogne, da nas pouči, da nam pokaže kako ćemo živjeti. Kako svoj život urediti i kako ćemo vječnu sreću postići.

Božić nam pomaže shvatiti tko je zapravo Bog, a tko čovjek. Bog je vječna ljubav, sama dobrota, neizmjerno milosrđe… Iz svoje vječne ljubavi on sve stvara. Iz ljubavi je stvorio čovjeka kao krunu svega stvorenoga. Stvorio ga je na svoju sliku. Čovjek je postao sličan Bogu po besmrtnosti i posvetnoj milosti koja ga čini Božjim djetetom i Božjim prijateljem. Ali na samom prapočetku dogodio se je sudbonosan pad. Čovjek je htio svoju sreću bez Boga. „Htjede biti sam sebi Bog!“ Uzoholio se i nije htio poslušati Boga. To ga je skupo stajalo. Od toga prvoga pada, čovjek je počeo dalje posrtati i lutati, te se je sve više udaljavao od Boga. Čovjek u bijedi, grijehu i pustoši svoga života pozvao je Boga da mu se smiluje, da mu oprosti…

I dobri Bog ne napušta čovjeka koji je izgubio njegovo posinstvo i prijateljstvo, već nakon njegova pada obećava da će poslati svoga Sina – Spasitelja koji je jedini mogao popraviti ono što je čovjek pokvario i ponovno uspostaviti vezu prijateljstva s Bogom. Trebalo je dosta vremena proći da obećani Otkupitelj dođe. Prolazila su stoljeća i tisućljeća. Vapaji, jecaji i velika čežnja dizala se je sa zemlje prema Bogu. I sama zemlja kao da je vapila i čeznula zajedno sa svim stvorenim za obećanim. I jedne blažene noći, kad je ona bila u sredini svoga tijeka, rodio se je u Betlehemskoj štalici onaj tako žarko očekivani, obećani Bogočovjek Isus Krist. Tako je konačno „izašlo naše drago sunce i svanuo svemu svijetu spas“.

Krist je tako svojim rođenjem podijelio ljudsku povijest na vrijeme kad je čovjek čeznuo za Bogom i iščekivao ga, i na vrijeme kada Bog čezne za čovjekom. (I kao da imaju pravo oni mislioci koji ističu vezu i savez ljubavi između Boga i ljudi kada kažu: „Bog ne može biti bez čovjeka, niti čovjek može bez Boga!“) Stvarno bez Krista, bez njegova rođenja, ne možemo zamisliti ni sebe ni postojanje svega stvorenoga.

„Ljudski život ima smisla samo zato što je zemlja bila dostojna nositi čovjeka Isusa Krista, što je živio jedan čovjek kao Isus Krist!” (D. Bohhoefer)

Pravo je imao i Fénelon kada je rekao: „Uklonite betlehemske jaslice i u povijesti će nastati užasna praznina.“

U ozračju Kristova rođenja sve naše patnje, muke, nezgode, svakodnevne brige i poteškoće dobivaju svoj smisao. Sve to nama postaje putem do konačnoga susreta s njim, sada živim, Bogom među nama.

Naša odgovornost za Božić

Što Krist svakoga Božića, pa i ovoga, od nas očekuje? Što nam je činiti? Je li dovoljno samo klicati i pjevati od radosti i Bogu na velikome daru zahvaljivati? Ne zaboravimo što je jednom prilikom napisao Otto Karrer: „Što bi nam koristilo, kad bi se Krist i tisuću puta rodio u Betlehemu, i kad bismo mu tisuću puta pjevali svoje pjesme, te ga zazivali svim svetim imenima, ako ne bismo živjeli u njegovoj ljubavi, ako se ne bismo međusobno ljubili, ako ne bismo jedni drugima pomagali, ako bi svatko živio u svojoj sebičnosti.“

Kad su jednu novinarku pitali što za nju znači Božić, ona je ovako odgovorila: „Božić je za mene dan kad polažem račune sama sebi; što je s mojim odlukama, s djelima, što je s onim što sam rekla, što sam napisala, što sam morala obaviti, a nisam završila… Za Božić se osjećam više odgovornom.“

Doista, uvijek bi to trebalo, a osobito za Božić, osjećati se više odgovornim. Potrebno je, dakle, naći vremena i povući se u one tihe kutke te malo dublje zaviriti u svoj život i iskreno se zapitati: Jesmo li spremni i pripravni primiti Isusa?

„On se želi i ovoga Božića roditi u našem srcu, u našoj duši. Krist želi da se upravo utjelovi u našem životu!” (L. Evely).

Rodit će se sigurno i u nama ako umremo grijehu i počnemo živjeti novim životom i ako dopustimo da nas Božji Duh toliko prožme – da Isus živi u nama i mi s njim. Da on hoda našim nogama, radi našim rukama, pjeva našim jezikom i slavi nebeskoga Oca. Da s nama trpi i s nama se raduje… Rodit će se ako u svakom čovjeku počnemo gledati svoga brata i njega – betlehemsko Djetešce. Jer on je sam rekao: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće“ (Mt 25,40). Tako naš Bog Spasitelj izjednačuje sebe s nama i želi naglasiti koliko mu je stalo do toga da živimo, da se volimo, da se pomažemo i poštujemo kao prava braća i sestre. Zato je poruka Božića svim obiteljima i svim „ljudima dobre volje“ bila i ostat će uvijek ista: budite dobri, primite Krista i volite se kao što je vas volio Krist!

Ne smije se nikada smetnuti s uma ova činjenica: „Utjelovljenjem Gospodin se dao na novi posao – obnoviti čovjeka i čovječanstvo. Najprije evo uzorak budućega čovjeka: Bogočovjek! Od betlehemske štale do golgotskoga križa, on će biti uzor i poziv kako se živi Božjim životom u čovječjem obličju. Prošao je put svih nas da se ne uplašimo ni puta ni samih sebe, već da dopustimo Bogočovjeku da nas pobožanstveni, te da surađujemo na tom Božjem pothvatu dok ne dođe do njegova punoga ostvarenja u vječnosti. Božić nas podsjeća: utjelovljenje i rođenje Isusa Krista stvarno je pobožanstvenjenje čovjeka. Svakoga čovjeka ‘dobre volje’. Rođen u Betlehemu i nama je uzor, poziv i snaga…” (fra Ivo Bagarić).

Molitva Djetešcu Isusu

Uzmemo li to posve ozbiljno, i naš će ovogodišnji Božić postati pravi obiteljski blagdan i on će dobiti svoj puni smisao. Onda ćemo sigurno radosna srca zapjevati: „Došao je k nama svoju ljubav da nam da, da nas vodi k Bogu. On je sreća sva! Hvala ti, Kriste, što si nam došao! Hvala ti, Kriste, ti si nam život dao!”

Betlehemsko Djetešce Isuse, sam znaš i vidiš kolika je potreba da nam stalno dolaziš, da budeš među nama, s nama i u nama. Bez Tebe se nismo kadri snaći. Uvijek smo u opasnosti da krenemo stranputicom.

Hvala Ti, Isuse, što si se rodio i što nam uvijek ponovno dolaziš. Isuse, naša je žarka želja da i ovoga Božića prođeš diljem naše drage Domovine i čitavoga svijeta i zaustaviš se u svakoj obitelji, u svakom domu. Zaustavi se svugdje gdje kuca ljudsko srce koje čezne za istinom, ljubavlju, dobrotom, slobodom – zapravo za tobom. Ispuni nas sve božićnim mirom i radošću, blagoslovom i srećom. Pomozi svima da porastemo u vjeri i nadi, ljubavi i vjernosti, bratstvu i ljudskosti. Daj da ova radost susreta s tobom neprestano u nama raste! Učini nas nositeljima tvojih radosnih darova, tvorcima tvoga mira, i to svakoga dana, do konačnoga susreta s tobom u vječnosti.

Autor: fra Petar Ljubičić; Book.hr