Foto: Shutterstock

Svi smo manje-više, barem jednom u životu doživjeli da nas je netko povrijedio, nanio nam duševnu bol iz čista mira. Svjesni da to nismo ničim zaslužili, mučimo se s opraštanjem. Nismo u stanju to zaboraviti. U srcu osjećamo bol i ne možemo se toga osloboditi. I baš kad pomislimo da je od toga prošlo već dugo vremena i da smo oprostili i zaboravili, to se pojavi iznenada.

Ne znamo što nas podsjeća na to, ali svaki put kada se toga sjetimo, bol nas pogodi i presječe. Čim se sjetimo kako su nas duboko povrijedili, kako su se prema nama ponijeli nepravedno i nepošteno, zaboli nas u duši. Pitamo se: „Zašto je to tako?!”

Iako dolazimo do svijesti da bi trebalo oprostiti i sve zaboraviti, nekako nam to ne polazi za rukom. Svjesni smo da nam stanje u kojem se nalazimo ne dopušta živjeti u miru, u duševnom zadovoljstvu. To nam stvara nemir i nemamo prave radosti i sreće. Jednostavno, nezadovoljni smo i nesretni, a stvoreni smo za život u ljubavi i razumijevanju.

Nemojmo se zavaravati i misliti da će vrijeme sve izliječiti, pa čak i one teške boli zbog kojih smo trpjeli. Istina je da vrijeme čini svoje i pomaže da se neke stvari stave na svoje mjesto, ali ono ne liječi neoproštene boli.

Duboke, bolne uspomene ne liječe se tek tako – vremenom. One su tu, leže i rastu, i poput su otrova koji nas svakoga dana i trenutka truje.

Postoje i oni koji su istinski vjernici, koji su nanovo rođeni milošću Božjom ali nose u sebi duh neopraštanja zbog starih rana, prošlih nezaliječenih sjećanja koja su još prisutna. Izgleda da ili nisu naučili kako se s time nositi ili su uspomene prebolne da bi se njima pozabavili ili bi naprosto htjeli izbjeći to pitanje. Iskreno priznajmo da nije lako govoriti o opraštanju i posljedicama duha nepraštanja.

Bijeg ili suočavanje

Postoje dva načina gledanja na taj problem. Jedan od njih je da možemo to odgađati i misliti da je u bijegu spas… ili odlučno i hrabro se i sučeliti (suočiti) s problemom. Bolno je kada se sučeljavamo sa starim bolima i prošlim uspomenama. Ne možemo biti sretni dokle god se ne oslobodimo tih bolnih uspomena.

Pokušajmo naći određeno rješenje. U Poslanici Efežanima 4,31-32 Pavao govori o bolu, duhu nepraštanja i oproštenju:„Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće!”

Čuvajmo se namjerne želje da povrijedimo drugu osobu. Odbacimo svaku zlobu, zavist i osvetu „Mjesto toga budite jedan prema drugome prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedni drugima, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!”

Povrijeđeni viče, psuje, pun je zloće

Svi smo mi jednom bili povrijeđeni. Nije moguće živjeti i voljeti, a da ne dođe do nesporazuma, svađe i povrijeđenosti. Ako nekoga ljubiš zaista, istinski, svim srcem, onda si i osjetljiviji na bol. Nije moguće izbjeći napasti da nas netko povrijedi. Pitanje je samo kako izbjeći bol i kako se odnositi prema bolima koje osjećamo?

Prije svega, dobro je znati kako boli koje nismo zavrijedili često znaju potaknuti ili roditi duh neopraštanja. Poslušajmo još jednom sv. Pavla: „Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće!”(4,31-32).

Nisu li to izričaji bola? Netko kada je povrijeđen postaje gorak, gnjevan i ljut, viče, psuje i pun je zloće; samo čeka priliku kako bi drugoj osobi nanio bol. Nisu li to pokazatelji duha neopraštanja u toj osobi? Čista suprotnost rečenome je u 32. retku: „Mjesto toga budite jedan prema drugome prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedni drugima, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” Uvijek pomislimo na to, pa će nam biti lakše. Dobit ćemo snagu oprostiti.

„Želim da patiš što je više i jače moguće, baš kao što sam i ja patio/la”

Dobro je da se ovdje zapitamo: „Kada ovo slušam i o tome razmišljam, otkrivam li tragove gorčine u svom srcu? Gnjev prema nekome? Ljutnju? Srdžbu? Možda zlobu? Ima li netko kome bih se htio osvetiti, naplatiti mu sve boli? Ako ima, velika je vjerojatnost da u svom srcu imam duha nepraštanja!”

Prije svega, mrzim li nekoga tako jako da ne mogu zaboraviti koliko me je ta osoba povrijedila? Drugo, ako ju mrzim, ne mogu joj poželjeti dobro. Nešto me priječi da to učinim. Treće, ako nekoga mrzim, doista, istinski, moja je bol prešla u mržnju. Tada zapravo želimo da i te osobe boli kao i nas. Želimo da osjete istu bol kao mi. Želimo da pate što je više i jače moguće, baš kao što smo i mi patili.

Ne bismo si smjeli dopustiti biti povrijeđeni i reći: „Proći će”. Ako to ne uzmemo ozbiljno i ne učinimo ono što je ispravno, to se može ubrzo razviti u mržnju.

A srce ispunjeno mržnjom govori: „Ne mogu zaboraviti kako si me bio uvrijedio! Nisam u stanju oprostiti i poželjeti ti dobro, u stvari, želim da patiš, da se osjećaš baš kao ja.” Takvo razmišljanje pojačava našu bol i muku i uništava nas i subrata ili susestru.

Nepraštanjem pokazujemo da još uvijek nismo postali djeca Božja i osvjedočeni vjernici. Ne smijemo dopustiti da bol prijeđe u mržnju koja razara zdravlje duše i tijela.

Bol i neopraštanje rađaju mržnju

Postoje dvije vrste ili razine mržnje. Pasivna i aktivna (agresivna). Pasivna mržnja kaže: „Ne sviđa mi se, ne želim biti blizu njega ili nje, ne želim ga vidjeti, odvratan mi je.”

Možda mislimo da to baš i ne zvuči pasivno. Ipak jest, jer aktivna mržnja traži načine osvete. Istražuje načine kako da se najbrže i najjače osveti, da naplati dug nanošenja boli. Razmišlja samo o tome.

Postavimo si pitanje: „Jesam li ikada koga mrzio?” Možda ćemo reći: „Ne, nikada”, ali zapitajmo se duboko u srcu: „Jesam li se ikada kome želio osvetiti, nisam mu želio dobro? Ne mogu zaboraviti kako me je jako povrijedio?”

Istražimo i ispitajmo na trenutak tu činjenicu duha koji ne oprašta i zapitajmo se što je uzrok tome.

Možda ćemo reći da su drugi krivi jer, da nas nisu povrijedili, kako već jesu, mi ne bismo imali duha koji ne prašta.

Budimo ponizni i pozorni! Boli koje osjećamo mogu biti podloga koja će prerasti u mržnju i duha neopraštanja, ali to je ono što smo odabrali. Tako odlučujemo osobi koja nas je povrijedila odgovoriti neopraštanjem. Ako na naše boli ne odgovorimo na pravi način, imat ćemo duha neopraštanja. Čuvajmo se duha neopraštanja. Zbog toga ćemo puno trpjeti.

Dakle, duh nepraštanja je stav koji odabiremo, a koji je nastao kao posljedica krivog odgovora nekome tko nas je duboko povrijedio, ponio se prema nama loše i nepravedno, iako to nismo zaslužili. Zbog toga za taj stav okrivljujemo nekoga drugog. Jednostavno kažemo: „Bože, da nisu tako postupili prema meni, ne bih se ni ja ovako osjećao.” Ili: „Gospodine, znam da ti razumiješ zašto se tako osjećam”. Da, Bog to razumije, no ne slaže se s našim stavom.

Zašto bismo opraštali?!

Isus se nikada neće složiti s našim duhom nepraštanja. Znamo li zašto? Zato jer smo mu onoga dana kad smo ga primili kao svog Spasitelja, rekli da vjerujemo da je uzeo na križ sve naše prošle, sadašnje i buduće grijehe i tako nas oslobodio od kazne grijeha.

Spasonosni je i velik milosni dan kada smo primili Isusa Krista kao Spasitelja i Otkupitelja, odrekli se svih svojih prava da nekoga mrzimo i da imamo duha nepraštanja prema bilo kome. Budući da nama Isus sve oprašta, i mi smo pozvani sve oprostiti jedni drugima.

I tako, svi naši izgovori kako smo duboko povrijeđeni i kako nas boli, kako nismo u stanju prijeći preko uvrjede, ne pomažu nam i ne mogu Isusa uvjeriti da smo u pravu.

Isusov odgovor nama bit će: „Prijatelju, pogledaj na moj križ! Ja sam na njemu visio nekoliko sati i molio za sve: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!’” 

Gledajući Isusa sva krvava, probodenih ruku, probodena boka i s trnovom krunom na glavi, kako bi mogao reći: „Ali, Bože, ja imam pravo ne oprostiti toj osobi”?

Doista, križ nam Isusov ne dopušta da ne opraštamo, da nas zahvati duh neopraštanja. Nemamo na to pravo. Ako nam je Bog, dobri i milosrdni Otac, toliko spreman oprostiti, kako mi možemo uskratiti oproštenje nekome drugome? Na taj način se samo uništavamo. Kada ne opraštamo, događa se veoma spor proces koji može trajati godinama. Taj duh će utjecati na sva područja našega života. Nije to nešto što prolazi tek tako, bez posljedica. Posljedice su mnogostruke. Shvatimo to sada, odmah, da ne bude kasno!

Koji su razlozi neopraštanja

Obično mislimo da je razlog neopraštanja taj što nas je netko teško povrijedio. No, nije to presudno. Postoje tri osnovna razloga zašto nekome ne opraštamo.

Prvi je razlog – ponos. „Kad bi samo znali što su mi učinili.” Pa što? Pogledajmo malo što smo mi učinili Isusu na križu. Dakle, prvo je ponos.

Drugi razlog je sebičnost. Želimo sve po svom. Mislimo da su nam učinili nažao i mislimo da oni to moraju ispraviti. Sve se okreće oko nas i našeg sebičnog, na sebe usredotočenog duha. Čekamo da se netko drugi promijeni. I što se događa? Vatra gori i još se jače rasplamsava.

Treći je razlog neznanje. Neki ljudi ne razumiju što se događa kada bol preraste u mržnju i razvije se duh nepraštanja. Ne znaju kako odgovoriti na stare uspomene i zbog toga pate, iako bi trebali znati kako postupiti.

Koje su konkretne posljedice nepraštanja?

Poneki misle da posljedica nema. Oni govore: „Pa znaš, ja imam duha nepraštanja, ali ne vidim da se dogodilo išta u mom životu, mislim da nisam u krivu.” Ako i mi ovako razmišljamo, onda sigurno imamo duha nepraštanja. Trebali bismo iskreno priznati da duboko u nama ključa, postoji gorčina, nemir, neprijateljstvo i bijes prema nekome iz prošlosti. Možda od jučer, možda od prije godinu dana. Tješit ćemo se da toga u našem srcu više nema jer je vrijeme sve zaliječilo. No, vrijeme neke stvari ne liječi.

Dakle, koje su posljedice duha nepraštanja?

Prva je – emocionalno ropstvo. Osobe koje ne opraštaju, nalaze se u teškom stanju bijesa, nemira, neprijateljstva, iznutra su blokirane emocijama koje ne mogu izraziti jer su jako ljute i bole ih sjećanja na prošlost. Ti se osjećaji stalno ponavljaju u njihovu razumu. Tijekom dana kao da se pokrene neka vrpca. Ponekad, kad se dogodi određena situacija, oni se pitaju: „Zašto sam to učinio? Zašto sam se tako osjećao kad mi se to dogodilo? Zašto se tako ponašam prema ljudima? Ne mogu razumjeti što se događa.” A događa se to da su osjećaji iz prošlosti još nazočni te da su ih zarobili.

Duh nepraštanja blokira nas i nismo slobodni… Smanjuje nam sposobnost odnosa s drugim ljudima. Sposobnost darivanja i primanja ljubavi od nekoga.

Zbog svega toga ne smijemo dopustiti da naša bol preraste u duh neopraštanja. Ne smijemo dopustiti da zagorčava i uništava život nama i ljudima s kojima živimo.

Drugo, kvari se naš odnos prema drugima. Taj se duh prelijeva na sve oko nas. Na obitelj, suradnike, prijatelje. Ljudi će nas zbog toga ignorirati. Ne smijemo si to dopustiti.

Treće, nepraštanjem ne možemo biti u pravom odnosu s Gospodinom. Da bismo bili u miru s Bogom i molili mu se, uvjet je da budemo u miru sa svima; tj. da svima oprostimo sve. Ne možemo se moliti Isusu, zahvaljivati mu što nam oprašta grijehe i sve propuste, a da mi to drugima uskraćujemo. Zapravo tada nam Isus ne može oprostiti. Zar nije Isus rekao: „Ako prinosiš svoj žrtveni dar na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi žrtveni dar tu pred žrtvenikom, idi se najprije izmiriti s bratom svojim, pa onda dođi prinijeti svoj žrtveni dar!” (Mt 5,23). Bog ne prima našega dara, molitve ako to nije povezano s ljubavlju prema bližnjima…

Ukoliko mi ne oprostimo onima koji su nas povrijedili, Bog ne može oprostiti nama. Naše neopraštanje blokira milost Božjega opraštanja. Potrebno je moliti se Duhu Svetome da nas rasvijetli i pomogne nam kako bismo uvidjeli da bez opraštanja nema rasta u duhovnom životu. Bog ne može čuti ni uslišiti naše molitve…

Najbolji liječnik za posljedice nepraštanja

Bol koju nosimo u srcu koju nam je netko nanio, ne možemo zanijekati ili prepustiti zaboravu. Ona nas opterećuje i čini bolesnima. Jedini lijek je: s pomoću Božjom oprostiti osobi koja nas je povrijedila i zavoljeti je.

Nemojmo se zavaravati da će nam možda pomoći svakodnevno čitanje Biblije, moljenje po nekoliko sati, slavljenje svetih misa i slušanje propovijedi. To nam neće pomoći sve dokle god ponizno i iskreno ne oprostimo onomu tko nas je povrijedio.

Ako ne opraštamo svome bratu i sestri, krivnja, gorčina, ljutnja i duh nepraštanja ostavljaju traga na našem tijelu i duši. Događa se tako da se osobe tuže da ih boli glava, vrat ili ramena. Nepraštanjem se opterećuje živčani sustav. Postoje mnogi primjeri iz života kako su osobe koje su bolovale od različitih težih bolesti, čim su oprostile, čudesno ozdravile.

Možemo otići liječniku, a on će nam reći da je s nama sve u redu, dok mi znamo da nije. Problem je u našem razumu. Sve što je u razumu silazi u svaki dio našega tijela jer iz razuma svi ostali organi dobivaju poruke i naredbe.

Potrebno je iskreno priznati kako naš razum ima više utjecaja na tijelo nego što smo to spremni priznati. To je dobro jer je Bog na taj način stvorio tijelo. Duh nepraštanja čini nas bolesnima na tijelu i na duši. Isus Krist je u tome najbolji liječnik.

Opraštajući liječiš druge i sama sebe

„Želiš li nekog čovjeka promijeniti, popraviti, pomoći mu da se izliječi, tada mu najprije oprosti. Zavoli ga i pomozi mu! Time ga stavljaš u Božje ruke i tada ga Bog liječi, ozdravlja, popravlja i vraća natrag iscijeljenoga. Želiš li da te Bog učini boljim, znaj oprostiti samom sebi. Želiš li da Bog vječno bude tvoj prijatelj, tada znaj prihvatiti sve ono što ti on nudi u životu, makar ti se to čini neprihvatljivim.

Opraštajući zapravo liječimo sebe i druge, popravljamo sebe i društvo. Zato se čitav pakao urotio protiv mogućnosti da opraštamo. Zato nas na sve načine uvjerava da se treba osvećivati, a ne opraštati. Zato navodi na masakriranje, ubijanje i čini sve da bi ljudi mrzili, a ne opraštali.

Oprostiti znači sačuvati sebe od zla, mržnje, Zloga, od samorazaranja i vlastitog pakla. Oprostiti znači ostati zdrav, ne dopustiti da te neprijatelj i duhovno uništi kao osobu, znači omogućiti pravdi da ti vrati ono što ti je razoreno, da ti izliječi ranu koju ti je uvreda nanijela, da počinitelj zla bude primjereno kažnjen i da opet možeš mirno živjeti.

Zlo, mržnju i grijeh se može ubiti samo opraštanjem. Jedino oružje da ubijemo svoga najgoreg neprijatelja, mržnju, nečovještvo, zloću, grijeh, jest da si međusobno opraštamo. Samo se opraštanjem prima oproštenje, samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati. Komadić kruha koji si dao drugima i tebe će nahraniti, zrak koji prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća, radost koju si pružio i tebe će obradovati. To je temeljni zakon života.

Zli može biti pobijeđen jedino ako mi počnemo opraštati jedni drugima. Krivicu sa svoje savjesti možemo sprati ako se pomirimo!” (Tomislav Ivančić)

Ne zaboravimo: Isus Krist je doista božanski liječnik, čudesni Spasitelj, moćni Otkupitelj i Osloboditelj svih ljudi. Volja Očeva bila je za njega vrhunski i jedini zakon. Neizmjerno nas je ljubio izvršavajući volju Božju. On je uzeo sve grijehe svijeta i raspet na križu umro za nas i dajući tako Bogu zadovoljštinu za njih. Na križu je praštao i ljubio, tako je ljubavlju razorio djela tame i uništio paklenu mržnju. Povjeravajući se Njemu potpuno, On će nam darovati milost opraštanja. Tako ćemo duhovno i tjelesno ozdraviti i postati sretni. To sam upravo želio i postići ovim što se upravo pročitali…!

Ulica milosrđa: Majka oprašta ubojici svoga sina

Jedna ulica u Bolonji nosi vrlo zanimljiv naziv: „Ulica milosrđa”. Vrlo je zanimljivo kako je dobila to ime. Naime, u njoj se jednoga dana dogodilo ubojstvo. Žrtva je bio sin jedinac jedne pobožne udovice koja je stanovala u toj ulici.

Kad je ubojica vidio što je napravio, od straha je pobjegao i, ne znajući o čijoj je kući riječ, zatražio sklonište upravo kod majke svoje žrtve. Ona ga je, ne znajući još o čemu se radi, primila i tješila. Ubrzo je stigla i policija i donijela njezina sina – mrtva.

I pored toga ta žena nije promijenila svoj stav prema ubojici. Sjetila se Marije koja je hrabro stajala pod križem svoga Sina i velikodušno oprostila ubojicama.

Tim junačkim djelom pomogla je ta žena ne samo njemu nego i sebi.

Oprosti

Zamislimo sada nekoga tko kaže: „Taj i taj me teško uvrijedio. Ne mogu mu oprostiti!”

Na pitanje: „Jesi li sa svakim u miru?” znamo čuti odgovor: „Tko hoće sa mnom, hoću i ja s njim!”

Tko ovako govori, on je daleko od duha Isusova. On je daleko od prave vjere.

Molimo kako bismo shvatili da bez oproštenja braći i sestrama, Bog ne može nama oprostiti.

Autor: fra Petar Ljubičić