Foto: Shutterstock

Nemam vremena!

Ima ljudi koji misle da nemaju vremena za molitvu ili da ne mogu moliti. Na pitanje „Zašto ne moliš?” najčešće čujemo odgovor: „Nemam vremena!” To je prije izgovor nego pravi odgovor. Istina bi zapravo bila da nemamo vremena za gubljenje. Vrijeme je kratko i dragocjeno.

Neki mole samo ako osjećaju potrebu. Drugi bi opet rado molili, ali se ne mogu sabrati: „Nemam živaca, nemam snage sabrati se! Čim počnem moliti, dolaze mi kojekakve misli i muči me rastresenost.”

Dobro je odmah na početku spomenuti da gotovo svaki molitelj ima poteškoća u molitvi. Sveti je Bernard jednom zgodom rekao kako ni jednu Zdravomariju nije izmolio bez rastresenosti. Sigurno je mislio na savršenu pobožnost i potpuno predanje. Ipak je postao svetac.

Dugo sam molio i nisam bio uslišan…

Netko će reći: „Ne nalazim više u molitvi nikakva smisla! Ne uviđam zašto uopće trošiti vrijeme na molitvu! Dugo sam molio i nisam bio uslišan. Ne molim više!” Tako netko Boga kažnjava u srcu i jednostavno više ne moli.

Takvo je razmišljanje posve pogrješno. Bog, kao naš dobri Otac, to ne zaslužuje.

„Godinama sam molila”, kaže mlada žena, „kako bi moja kći ozdravila. Umrla je prije tri mjeseca. Otada je za me i Bog umro!”

Ako je Bog ljubav, zašto ima toliko zla i patnje?

To se često čuje. „Je li to ljubav?” pitao je bolesnik. „Izađi iz sobe. Čudna je to ljubav koja dopušta da već sedam godina patim!”

„Kako možete reći da je Bog ljubav? Prestanite s tim!” reče gospođa čije je prvo dijete umrlo. „Ne mogu više vjerovati!”

Što reći na ovo? Imaju li pravo oni koji ovako kažu? Ako je Bog tu i ako nas voli i brine se o nama, zašto to dopušta? Mnogi tako razmišljaju!

Ne poznaje Boga tko tako misli. Istina je da u svijetu ima mnogo patnje i boli. To za nas ostaje tajna. Svatko manje-više nosi svoj križ koji ponekada nije lagan. Poznato nam je da je prvi grijeh naših praroditelja odlučio našom sudbinom. U svijet su došli patnja, muka i svakojaka zla.

Jedino nas tješi da se ništa ne događa bez Božjega znanja i njegove volje.

Poneki mole ovako: „Dragi Bože, poslušaj me malo, ja sam upalio svijeću i Ti ćeš se stalno brinuti o meni i o svim mojim potrebama!” To je površno shvaćanje kršćanstva i molitve.

Molitva je ljubav djeteta prema ocu

Ponajprije, važno je što više otvoriti se Bogu i upoznati ga, iskusiti i doživjeti u molitvi. Potrebno ga je svim bićem uzljubiti. Tada će nam molitva biti draga, život lakši i patnju ćemo razumjeti kao dar Božji.

Moramo naučiti da je molitva ljubav djeteta prema Ocu. Tko istinski ljubi, taj će dobro i mnogo moliti. Tko žarko i revno moli, u srcu ima veliku ljubav!

Kako Boga zamišljam?

To je pitanje na mjestu. Jesam li doživio, iskusio njegovu prisutnost u svome životu? Kada mislim na Boga, što mi dolazi na pamet, koja misao, molitva.

Neki katolik priznaje: „Još od djetinjstva Boga doživljavam kao onoga koji svoj prijeteći prst drži u zraku i sjetim se riječi svoje majke: „Jedno oko uvijek gleda, ništa mu se sakrit’ ne da!” Strah me Boga. Zbog toga svake nedjelje idem u crkvu i pokušavam živjeti kao uvjereni i osvjedočeni katolik, kako bih poslije smrti raj zavrijedio.”

Zašto smo u poodmaklim godinama uglavnom manje pobožni nego kad smo bili mlađi

Hvale je vrijedno da se pitamo što je, zapravo, za nas molitva. Kako molim? Često čujemo kako netko kaže da mu je molitva, umjesto milosni susret i radostan razgovor s Bogom, postala teret.

Recimo: Što je za mene sv. misa? Kako svetom misom slavim Boga? Zašto nam sv. misa, najveća i najsavršenija molitva, malo govori i još nas manje preobražava? A samo je jedna sv. pričest dovoljna da nas svecima učini.

Zašto smo uglavnom u poodmaklim godinama manje pobožni nego kad smo bili mlađi? Morali bismo svakodnevno radosnije, sabranije i pobožnije slaviti sv. misu, primati sv. pričest i poslije usrdnije zahvaljivati, kako to već traže dinamizam milosti, narav mise i pričesti.

Zašto Božja riječ koju slušamo ili osobno čitamo teško dopire do dubine naše duše i u njoj tako rijetko nalazimo poruku Oca upravljenu djeci?

Zašto tako brzo klonemo u poteškoćama, postajemo nestrpljivi i tužimo se na sve i svakoga?

Što bi trebalo odgovoriti na sva ova pitanja? Postoji li uopće odgovor? Da, postoji! Odgovor bi uključivao bolnu činjenicu: nedostaje nam molitva. Nedostaje nam istinska, duboka povezanost, jedinstvo s Bogom. Drugim riječima potpuno povjerenje i intimnost s Bogom.

Snaga je u molitvi

Upravo o našem jedinstvu s Bogom ovisi naša životna sreća, apostolski žar i duhovni napredak. Da je tomu tako dovoljno je podsjetiti da se jedinstvo odnosi na bit revnoga, gorljivoga kršćanskog života.

Što zapažamo na revnim i osvjedočenim kršćanima, svećenicima, redovnicima, redovnicama koje dnevno susrećemo ili smo ih nekada susreli? Kod njih nema duhovne klonulosti, barem duže, iako im možda ne ide sve kako žele, kod njih nema dužega neraspoloženja, premda im možda srce cvili, a tijelo more razne poteškoće. Njima samoća srca ne predstavlja poteškoću. Takvi osvjedočeni vjernici nalaze snagu u molitvi. (…)

Autor: fra Petar Ljubičić, Kako danas naučiti moliti