Foto: Shutterstock

„Ako bi se u duši kojega od vas možda porodila sumnja: ‘Žive li naši mrtvi zaista?’, onda neka pita onoga Francuza koji još i danas živi u Parizu, u čijem salonu još i danas u svako doba cvatu svježe ruže pred kipom sv. Terezije od Maloga Isusa.

Taj je čovjek bio teško ranjen u svjetskom ratu. Ležao je teško bolestan u bolnici neke engleske luke. Sumnjalo se hoće li ostati na životu. Dobio je kuglu baš ispod srca. Već su ga tri puta stavljali na operacijski stol. Vojni liječnik, koji je pokušavao operirati ga, bacio bi nož za seciranje od sebe, svaki put u posljednjem trenutku. I gle, za nekoliko dana kugla je sama od sebe, na tajanstven način, bez ikakve operacije i liječničke intervencije, izašla na drugome mjestu.

– Gospodine doktore – zapitao je kasnije taj vojnik – zašto ste tri puta odložili nož i napustili moju tešku operaciju?

– Jer sam svaki put vidio mladu djevojku koja mi je suzdržavala ruku.

– Mlada djevojka? Biste li ju mogli prepoznati kada bih Vam pokazao njezinu fotografiju?

– Da, sigurno!

I izvuče mladi ratnik sliku sv. Terezije (+1897. godine).

– Je li to bila ona?

– Jest, to je bila ona!

I od onoga vremena cvatu ruže u salonu ovoga čovjeka, čiji je zemaljski život spašen po onoj koja sretno uživa vječni život.“ (Toth)

„Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je iz smrti prešao u život!“ (Iv 5, 24)

Poziv na svetost

Povodom blagdana Svih svetih razmišljajmo o tome kako smo i mi pozvani biti sveti. Blagdanom Svih svetih iskazujemo radosnu zahvalu Bogu za sve one koji su ovdje na zemlji osluškujući njegovu Riječ donosili plodove spasenja. Prvi su se kršćani nazivali svetima. U njihovu životu prepoznajemo djelovanje živoga Boga, koji u svojoj neizmjernoj ljubavi želi da svi ljudi dođu do spoznanja Istine i tako budu spašeni. Njihov primjer poziva nas na nasljedovanje, kako bismo i mi, osluškujući Božji govor, dopustili njegovu Duhu da nas sve više suobličava slici njegova Sina Isusa Krista. U tome nam svoju pomoć pružaju i svi sveti s kojima smo povezani u jednom Duhu.

Blagdan Svih svetih svetkovina je cijeloga naroda Božjega, svetkovina svih onih koji su kršteni i koji pripadaju Božjoj obitelji, a ne samo onih koji su već na nebu. Među svetima velik je broj i onih iz našega naroda – djece i mladeži, otaca i majki. Neki su u nebo stigli u nevinosti, bez grijeha. Nisu nikada izgubili milost Božju i Božje prijateljstvo. Naprimjer, sveti Ivan Krstitelj, sveti Josip, sveti Alojzije Gonzaga, sveti Bonaventura, sveti Toma Akvinski, sveta Terezija od maloga Isusa.

„Sveci su nositelji blagoslova svijetu“

Među svetima velik je broj i onih koji su živjeli u grijehu pa se iskreno i potpuno obratili, te pokoru činili nakon obraćenja; među njima su i Marija iz Magdale, Savao Taržanin, Augustin, Margareta Kortonska i mnoštvo drugih (Jeronim i desni razbojnik). O svecima se danas manje govori nego prije. Kao da ih želimo posve zaboraviti. Ipak, sveci su nam primjeri, živi uzori koji nam pokazuju da i ljudi mogu ići putem kojim je Krist išao. Svjedoče nam, da svatko može postići savršenstvo, ako se odvaži i sav svoj život založi za Krista.

Kad govorimo o svecima, moramo izbjeći glavnu opasnost – da ih ne precijenimo! Sveci su prije svega tajna Božjega zahvata. Zasluga je njihova u odazivu. Sveci su se otvorili i uzvratili vjernošću i ljubavlju. Sveci su nositelji blagoslova svijetu i svijet obraćaju Bogu. Oni su ljubili Boga svim srcem i svom snagom svojom. A jer su ljubili Boga, ljubili su i ljude kao same sebe. Bili su skromni ljudi. Potpunim pouzdanjem predali su se Božjim obećanjima. Svojim potpunim predanjem i odvažnošću dokazali su da je moguće živjeti evanđelje i život temeljiti na Bogu.

„Oni su odraz i nazočnost samoga Boga u vremenu i prostoru“

Sveci su ljudi koji su nikli u našoj povijesti uvjetovani svom našom ljudskošću, pa tako i grijehom. Ali to su muškarci i žene koji su imali posvemašnje povjerenje u Boga koji je Ljubav i Život, te mu se posve stavili na raspolaganje i nastojali se otvoriti braći ljudima onom dobrotom kojom su se obogaćivali svojom vjernošću Ocu Života. Oni su stalno bili u službi čovjeku i njegovu spasenju. Iako su stalno u vezi s Bogom, povezani su s nama. Prilike u kojima su živjeli, ljudi s kojima su se susretali, događaji koje su doživljavali, bili su za njih prigoda susreta Boga kao nekoga tko iznenađuje, očekuje, poziva i traži odgovor. Oni nisu tražili svoju volju, nego volju Očevu: osluškivali su bilo trenutka i nastojali prenijeti spasenje, Život i Ljubav u vrijeme i sredinu u kojoj su sami živjeli. Oni nam mogu biti uzor u svojoj posvemašnjoj vjeri, napuštanju onoga što je bilo ustaljeno i u otvaranju onome što je novo, izazovno i zahtjevno. Stoga nemamo istih svetaca. Zato su oni neponovljivi, ali su nama poziv na velikodušnost i otvorenost Bogu života.

Kršćanski sveci su u tome imali uzor u Kristu koji je „Svetac Božji“. Oni su usvajali Kristov Duh i njegov stav prema životu. Trebamo u životima svetaca otkriti tu naročitu vjernost Duhu Kristovu, uvjetovanu vremenom i prilikama u kojima su živjeli. Sveci su za ljudsku povijest svjetlo koje probija maglu sebičnosti i zla i ujedno svjedočanstvo Božjega neprestanog djelovanja u vremenu i prostoru. Oni su odraz i nazočnost samoga Boga u vremenu i prostoru. Kao što je Bog u punini jednom zauvijek ušao u našu ljudsku povijest u Kristu, tako on želi ulaziti u ljudsku povijest preko ljudi koji primaju Duha Isusa Krista.

„Slaveći blagdan Svih svetih, postajemo svjesni da smo i mi određeni za nebo“

Krist bi trebao biti punina svega. Upravo se ta punina Krista najbolje očitovala preko svetaca. Tako je teško zamisliti našu ljudsku povijest bez jednoga Benedikta, Franje Asiškoga ili Dominika. Sveci vode povijest budućnosti Bogu. Bez njih je povijest nemoguće shvatiti u razvoju, u napredovanju konačnom dovršenju. U tome svjetlu trebalo bi promatrati i zagovor svetaca. Oni su nam pomoć, prije svega svojim životom. Sveci svojim životom ljubavi i svojom spoznajom djeluju i danas. Ne djeluju preko svojih djela, nego djeluju kao osobe koje žive u Božjem Duhu i koje djeluju iz ljubavi koja je vječna i stvaralačka. Njihov je zagovor i danas na djelu. Mi mu se otvaramo molitvom prošnje i spremnošću obraćenja.

S njima smo povezani. Potrebno je doći u osobnu vezu s njima, pustiti da nas odraz Boga preko njih danas zahvati i da u današnjoj povijesti, u našem osobnom životu, preko njih Bog bude prisutniji – to znači iskreno se moliti svecima. Stoga, štovati svece najprije znači zahvaljivati Bogu životvorcu na životnom zagovoru svetaca. Svakako, najveća naša zahvalnost uvijek mora biti zahvalnost na Kristu Posredniku i Zagovorniku. Slaveći blagdan Svih svetih, postajemo svjesni da smo i mi određeni za nebo. Apostol Ivan kaže: „Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakvoga kakav jest!“ (Iv 3,2). Božja nas milost čini djecom Božjom i predmetom njegove ljubavi, a to je „vječni život“ i Kristov dar otkupljenima.

Blagdan Svih svetih sve nas poziva na svetost. Što je zapravo svetost?

Svetost je plod dobrohotnoga i posve slobodnoga Božjega odabira. Ona svoj vrhunac postiže u Kristu koji cijelom svijetu želi dati novoga Duha. Svetima mogu postati samo oni koji imaju otvoreno srce, željno da odgovori Božjemu pozivu i da prihvati silu Duha što ga Krist daje. Svetost je u prvom redu nazočnost Božjega Duha u nama. Ona postaje vidljiva preko naših životnih postupaka. Nju zapažamo u brizi oca za svoju obitelj, u nježnosti majke, u zalaganju radnika. Svetost je samo jedna: Duh Božji koji u nama djeluje a očituje se u mnogovrsnosti naših životnih postupaka. Kao što struja dolazi iz jedne centrale a služi za različite potrebe, tako isto i svetost dolazi od jednoga izvora – Oca, preko Krista, a nama se dariva u Duhu.

Stoga, svetost je rascvat ljudske naravi i najveći domet čovječnosti. Ispravna svetost zahvaća naš ljudski svakodnevni život i preobražava ga snagom sile Božjega Duha, Duha dobrote i plemenitosti. Svetost je uvijek plod slobodnoga otvaranja neizrecivoj Božjoj ljubavi koja je uvijek na djelu i koja uvijek čovjeka izaziva na odgovor života. Sveci nam danas poručuju da je svetost moguća – svakoj dobi u svim staležima, u svim sredinama. Ona nije teška uz pomoć Božje milosti. Tu je pravo značenje današnje svetkovine: štovanje svetaca.

Slavimo svete da bismo istaknuli našu obvezu da slijedimo njihove stope, nasljedujemo kreposti i molimo za njihov zagovor. Sveci će nam pokazati jedini put da bismo stigli onamo gdje su oni stigli. Taj je put označio Krist i njegovi pravi sljedbenici – put blaženstava.

To je put nutarnjega siromaštva, poniznosti. Bog nam je apsolutno potreban.

To je put trpljenja, podnošenja naše bijede i njezinih posljedica, te to učiniti sredstvom otkupljenja sebi i drugima.

To je put blagosti, odbacivanja nasilja, osvete, mržnje, da bismo učinili svoj život trajnom službom ljubavi za druge.

To je put pravednosti, odbijanja prijevara, uopće grijeha.

To je put milosrđa, oproštenja i sveopće ljubavi.

To je put čistoće srca i tijela.

To je put mira, stalno i čvrsto odbijanje rata.

To je put progona i uvreda. Tim putem je hodio Krist.

To je put, koji preko križa vodi k slavi.

Jesmo li kadri krenuti na taj put? Braća nas s neba gledaju, potiču i pomažu.

Blaženstva – evanđelje milosti

Blaženstva nisu neki zakon već evanđelje milosti. Ona promatraju čovjeka koji ništa nema čemu bi se nadao na ovom svijetu i koji sve traži od Boga. To su ljudi kojih je život sličan onakvoj podložnosti i onakvoj službi u ljubavi, kakvu je sam Isus usvojio na svome krštenju. Biti istinski siromašan u duhu, biti blag, biti gladan i žedan pravde, biti milosrdan, posjedovati čistoću srca, zalagati se za mir i podnositi progonstvo zbog pravednosti, znači biti blažen. Krist je bio prvi istinski siromah…

Što ćemo naučiti od svetaca Božjih? Trudimo se i mi doći u nebo. Radimo na tome u svom životu, činimo pokoru kako bismo sigurno stigli u nebo. Biti u raju – zato smo i stvoreni.

Autor: fra Petar Ljubičić; Book.hr