Duhovnost

PRIHVATITI BOŽJI OPROST

Fra Jure Matković: Je li se Juda pokajao? Koliki od nas, upravo poput Jude, priznajemo svoje grijehe, kajemo se za njih, zaista nam je žao što smo ih učinili, a ipak ne tražimo i ne prihvaćamo oproštenje od Isusa? Zašto?

Fra Jure Matković: Je li se Juda pokajao?

Svima je poznata činjenica kako je Juda izdao Isusa i kako je nakon toga izvršio samoubojstvo objesivši se. Unatoč tome što Biblija prilično jasno kaže što se dogodilo s Judom, mnogi si još uvijek postavljaju pitanja o njemu. Juda je izvanredan primjer mnogo čega. Vrlo je korisno uočiti njegove pogreške kako bismo izbjegli vlastite. No, koja je bila njegova najteža pogreška? To svakako nije bila izdaja Isusa! Možda će nekoga iznenaditi no izdaja Isusa Judu nije odvela u propast! Ono što je Judu odvelo u propast jest to što nije zatražio i prihvatio oproštenje od Isusa! (v. Mt, 26,24)


„Poznajemo li Isusa dovoljno da se možemo odvažiti i zamoliti Ga za oproštenje i to isto oproštenje prihvatiti kao činjenicu?“

Činjenica je kako se Juda pokajao zbog izdaje (Mt 27,3-4). Shvatio je kako je osuđen nevin čovjek i čak je vratio novac koji je dobio za izdaju. Neki bi mogli pomisliti kako se radi o savršenomu pokajanju – on ne samo da je priznao grijeh već je i vratio novac koji je grijehom stekao! No, njegovim priznanjem i pokajanjem nije došao mir u njegovu dušu. On sâm nije si mogao oprostiti i zato se objesio. Mnogi od nas spremni smo priznati svoje pogreške, pa čak, koliko je moguće, odreći se grešne ‘zarade’, ali postavlja se pitanje: jesmo li spremni zatražiti i prihvatiti oproštenje? Oprostiti može samo onaj koji nas je od grijeha oslobodio plativši cijenu za naše grijehe – Isus Krist! Poznajemo li Isusa dovoljno da se možemo odvažiti i zamoliti Ga za oproštenje i to isto oproštenje prihvatiti kao činjenicu? Mnogi, na žalost, završavaju život poput Jude Iškariotskoga. Kaju se za svoje grijehe i propuste, ali ne dolaze k Onomu koji jedino zaista može oprostiti. Njegovo oproštenje donosi i njegov mir.

Mnogi misle kako žive životom pravednika i kako nema potrebe za izmirenjem s Bogom. Sami su kreirali svoju ‘mirnu’ savjest. No, takvi životi završavaju u velikome strahu od smrti ili, bolje rečeno, u onome što će poslije smrti biti. Mi oproštenje i mir, kao i sve ostalo, primamo vjerom. Bez vjere nitko neće primiti oproštenje. Tu je glavni problem! Mnogi se ne žele izmiriti s Bogom jer ne vjeruju kako je to moguće i da će im Bog zaista oprostiti. Mnogi u svome životu nemaju iskustvo vjere ili toga iskustva jednostavno nisu bili svjesni pa se, stoga nisu spremni odvažiti i doći pred Isusa po oproštenje.

„Dar vjere je toliko prisutan u sakramentima da vrlo često iznenadi i same svećenike koji ga poslužuju“

No, Bog nam je kroz Crkvu i sakramente dao neizmjernu ljubav i milosrđe. Sakramenti su sredstva koja nam omogućuju ulazak u Božju blizinu u kojoj možemo vjerom Crkve primiti ono za što sami nemamo vjere. Koliko ljudi primjerice sumnja kako su sakramentom krštenja postali djeca Božja? Rijetki su takvi. Postati dijete Božje najveća je moguća činjenica koja nam se uopće može dogoditi pa za nju ipak rijetko tko sumnja kako se dogodila upravo po sakramentu krštenja.

Imao sam prilike provesti posljednje trenutke života s velikim brojem ljudi. Nebrojena su svjedočanstva osoba koje su primile sakramente umirućih prije smrti. Mnogi su ih odbijali baš zbog nevjere, no činjenica je kako su kroz sami sakrament primili dar vjere po kojemu su se izmirili s Bogom pokajavši se za svoje grijehe i prihvativši Isusovo oproštenje. Po sakramentu su primili i nadnaravnu snagu oprostiti svima koji su ih na bilo koji način povrijedili, pa su prešli u vječni život u potpunome miru. Dakle, nemojmo poput Jude propustiti svoju priliku! Ako nemamo vjere, shvatimo kako ona dolazi kao dar u trenutku kada zaista odlučimo prihvatiti oproštenje. Dar vjere je toliko prisutan u sakramentima da vrlo često iznenadi i same svećenike koji ga poslužuju.

„Nitko nije tako prljav da ga Božja voda ne bi mogla oprati“

Ne postoji nijedna isprika za nedostatak vjere ili povjerenja u Božje milosrđe zbog koje bismo ‘riskirali’ vječno spasenje. Istina je kako mnogi čitav život žive bez toga istinskog dara povjerenja, no isto je tako istina da nam po sakramentu ispovijedi Bog podaruje potrebnu vjeru jer nas prihvaća ‘unutar Crkve’, gleda nas kao dio Crkve, dio svoga tijela. Kad pristupamo sakramentu ispovijedi, tada pristupamo ne samo Bogu već i čitavomu nebu. Baš kao i u činu pokajanja na početku svete mise, mi priznajemo kako je naš grijeh prevelik za nas i kako se ne usuđujemo sami s njime doći pred Božje milosrđe. Zato nam pomaže Crkva, prvenstveno proslavljena Crkva na čelu s Marijom Bogorodicom, s anđelima i svima svetima.

Budimo svjesni kako nas sakrament ispovijedi ‘uvlači’ u zagovor proslavljene Crkve. Upravo zato imamo toliko predivnih svjedočanstava izmirenja s Bogom po sakramentu ispovijedi. Izmirenje donosi mir, a mir vrlo često pokreće lavinu istinskih životnih promjena i vrlo često donosi ozdravljenja od raznih duševnih i fizičkih bolesti. Ohrabrujmo jedni druge vlastitim svjedočanstvima! Ako imamo nekoga tko je na samrti ili je teško bolestan, ne obeshrabrujmo se njegovom nevjerom i grešnošću – ohrabrimo ga vlastitim svjedočanstvom! Nitko nije tako prljav da ga Božja voda ne bi mogla oprati. Odvažimo se i dođimo pod Božji tuš! Budimo svjesni kako se u sakramentu ispovijedi ne srećemo samo sa svećenikom, već se prvenstveno susrećemo s Božjim milosrđem. Zagovor proslavljene Crkve ‘donijet’ će pomoć Duha Svetoga kako bismo se zaista mogli pokajati, oprostiti drugima i prihvatiti činjenicu kako nam je sve oprošteno. U tu milost ulazimo znakom križa na početku podjele sakramenta – ne moramo je očekivati prije. On nije došao suditi svijet već ga je došao spasiti!

Autor: fra Jure Matković

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh