fra Ivan Macut

PROMIŠLJANJE TEOLOGA

Fra Ivan Macut: Uspostavio je mir između sela i vuka – može li nam pomoći da se mir rodi u našim srcima? (II. dio) Dok promišljamo o molitvi sv. Franje za mir, zapitajmo se: Koliko sam doista vjeran/vjerna ovoj njegovoj baštini i duhovnoj oporuci koju suvremeni svijet itekako treba? Jesam li spreman/spremna poput svetoga Franje ostaviti sve ono što mi priječi put prema Bogu i iskreno krenuti za njim?

Fra Ivan Macut: Uspostavio je mir između sela i vuka – može li nam pomoći da se mir rodi u našim srcima? (II. dio)

Ovdje možete pročitati prvi dio teksta.


 

Gdje je žalost, da donosim radost

Zadnji zaziv sv. Franje u ovom prvom dijelu molitve odnosi se na žalost. Žalost sama po sebi nije nešto negativno. Prisjetimo se da je i Isus bio žalostan: „Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnomˮ (Mt 26,37-38). Riječi su to koje je Isus izgovorio neposredno prije svoje muke. Uz to bio je Isus žalostan i kada je čuo da je njegov prijatelj Lazar preminuo. Tako i mi kršćani i sljedbenici sv. Franje Asiškog možemo biti žalosni u teškim životnim trenutcima i iskušenjima, ali ta žalost ne smije prijeći u očaj. Sv. Franjo molio je da bude radost onima koji su žalosni. Želio je biti onaj koji će uvijek drugome pružiti nadu i dati sigurnost da je Bog blizu, da se ne treba bojati i strahovati. Iznimna je vrlina biti utjeha nekome u žalosti. Nažalost, zna se dogoditi da se i kršćani raduju tuđoj nesreći i da pogled na drugoga u žalosti izaziva kod nas zluradost pa se znaju čuti riječi: Neka mu bude, zaslužio je i slično. Sv. Franjo to je odbacivao od sebe, to je tražio i od svoje subraće, a taj pristup trebaju usvojiti i svi ostali Kristovi učenici. Zluradost nema mjesta u životu kršćanina. Umjesto nje dolazi suosjećanje i osjećaj ljudske i vjerničke blizine.

Ljubav, praštanje, jedinstvo, istina, vjera, nada, svjetlo i radost vrline su koje je sv. Franjo Asiški tražio od Boga. Tražimo ih i mi po uzoru na serafskog oca. On je itekako bio svjestan da svaka od njih ima izuzetno važno mjesto u mozaiku kršćanskog života i da su sve one međusobno povezane te da upućuju jedna na drugu, a sve zajedno tvore sklad i čovjeka približavaju bratu čovjeku, a onda posljedično i samome Bogu. Znao je sv. Franjo da se do Boga ne dolazi izolirajući se i povlačeći se u samoću, iako je povremeno i to činio po uzoru na svojeg učitelja Isusa Krista, nego preko služenja bratu i sestri u potrebi, također ugledajući se na Sina Božjega. I nama je i više nego dovoljno da činimo samo ono što je Isus činio. Ništa više od toga ne trebamo i ništa više od toga Isus od nas niti ne traži.

Gospodine, učini da ne tražim!

Drugi dio molitve sv. Franjo započinje riječima: Gospodine, učini da ne tražim. Već iz ovih početnih riječi vidi se Franjina vjerska zrelost i veličina. Tko se ikada od nas Bogu obratio riječima „Gospodine, učini da ne tražimˮ? Naše su molitve redovito prosidbenog karaktera, a to znači da ga stalno nešto tražimo: daj mi ovo, učini mi ono, pomozi mi ovo i slično. Kad molimo za druge, to je opet povezano s nama jer ako Bog pomogne nekome od naših bližnjih, i nama će biti lakše i bolje.

Stalno nešto tražeći, zaboravljamo na ono najvažnije što je potrebno tražiti, a to je kraljevstvo Božje. Zaboravljamo na Isusove riječi: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost Njegovu, sve ostalo će vam se nadodatiˮ (Mt 6,33). Zato nas ovaj Franjin pristup itekako poziva da zastanemo i da promislimo o svojim svakodnevnim molitvama. Što tražim od Boga? Dosađujem li mu možda svakog dana svojim istim nabrajanjima i ne očekujući da će mi uslišiti molitve, ali kako bih umirio svoju savjest, uvijek ponavljam isto iz dana u dan? Mogu li svoj život prepustiti u Božje ruke jer mu vjerujem da će me voditi i da će upravljati mojim životom bolje od mene samoga? Puno je pitanja koja ovaj pristup sv. Franje pobuđuje u nama i uistinu je o njima itekako potrebno promisliti i ono što nije dobro, promijeniti kako bi Franjin život imao učinka u našem osobnom životu.

Što serafski otac sv. Franjo ne želi tražiti?

Gospodine, učini da ne tražim da me tješe, nego da ja tješim druge

Nije sv. Franjo ovdje tražio da bude bez bolesti, bez problema, da ga Gospodin štiti od svake neugodnosti i nesreće. Tražio je da unatoč svojim poteškoćama i problemima bude onaj koji će druge tješiti, a ne da njega tješe. Znamo razmišljati na način da kada nam je dobro, tada možemo drugome pružiti oslonac i pomoć. Kada nam je loše, očekujemo da drugi nama pruže pomoć, da budu uz nas. Ukoliko se to ne dogodi na taj način, osjećamo se izdanima i teško ćemo drugome pristupiti i pomoći mu u nevolji i potrebi. Osjećamo se povrijeđenima i izdanima jer nas je drugi zanemario ili zaboravio u našoj muci i potrebi. Sv. Franjo nije tako radio i nije za to molio. Njegova je molitva upućena Bogu da mu udijeli snagu da unatoč svemu tome može drugima biti oslonac i tješitelj. I ovdje se očituje visina duhovne zrelosti do koje je sv. Franjo stigao. Budući da smo često proračunati pa i u međuljudskim odnosima, znamo vraćati drugome kako nam je učinio. Franjin je pristup drugom čovjeku prožet evanđeljem, onako kako bi to Isus učinio. Naš Gospodin i u trenutcima svoje teške muke misli na druge, a ne na sebe. Daje nam svoju majku za našu majku. Franjo je to dobro znao i zato je molio Gospodina da mu udijeli snagu da nadvlada ovozemaljskog starog čovjeka i da se obuče u novog, evanđeoskog čovjeka koji će, nasljedujući Kristov primjer, drugima posvjedočiti da je Bog živ i snažno prisutan u njegovu životu.

Gospodine, učini da ne zahtijevam da me razumiju, nego da se trudim razumjeti druge

Još jedna iznimno važna tema naše ljudske svakodnevnice. Koliko smo samo puta rekli ili čuli druge kako govore: Muž me ne razumije; žena me ne razumije; djeca me ne razumiju; roditelji me ne razumiju; prijatelj/prijateljica me ne razumiju; nitko me ne razumije. S koliko smo samo nerazumijevanja okruženi. Jesmo li se ikada zapitali: Razumijem li ja druge ili samo mislim da ih razumijem? Trudim li se da druge razumijem ili se samo trudim i želim da mene drugi razumiju? Sv. Franjo pokazuje nam put: truditi se razumjeti druge pa čak i onda kada nas drugi ne razumiju. Ne odustajati od truda oko razumijevanja drugih pa i onda kada nemamo jednakovrijednu povratnu želju od druge osobe. Toliko nam je stalo da nas drugi razumiju, a rijetko se pitamo razumijemo li mi druge. Sv. Franjo i u tome nam itekako može biti uzor i pokazuje nam što znači biti evanđeoski čovjek, što znači posjedovati osobine koje treba imati istinski Kristov vjernik. Nemojmo tražiti da nas drugi razumiju, nego se radije trudimo i molimo da mi možemo prepoznati potrebe drugih i razumjeti ih. Ukoliko tako budemo činili, onda će i drugi lakše prepoznati naše potrebe i kada nam je to potrebno, žurno nam priskočiti u pomoć. To je evanđeoski put kojim nam je ići, a na tom putu sv. Franjo itekako nam je uzor i poticaj.

Gospodine, učini da ne tražim samo da me ljube, nego da i ja ljubim druge

Na koncu, sv. Franjo opet spominje ljubav. Ljubavlju je započeo – „Gdje je mržnja, da donosim ljubavˮ ‒ i s ljubavlju ovu molitvu završava. Znao je sv. Franjo koliko je ljubav važna u životu svijeta i čovjeka. Toliko je važna jer je Bog Ljubav. Prisjetimo se kako je sv. Franjo znao plačući govoriti: Ljubav (Bog) nije ljubljena. Tko je to od nas zaplakao jer Bog danas u svijetu nije ljubljen, jer ga se odbacuje, psuje i slično? Tko je to od nas zaplakao što se omalovažava Kristova žrtva i njegova ljubav prema čovjeku, što ga se na raznorazne načine izruguje, omalovažava i prezire? Zar smo toliko neosjetljivi da kada Boga vrijeđaju, mi ostajemo tvrda srca i nezainteresirani, kao da se to nas ne tiče, kao da to nije naš Bog? Sv. Franjo Asiški je zbog toga itekako plakao i bio tužan i to nije skrivao od drugih. Koliko god bili potrebni ljubavi, i one od Boga, i one od ljudi, ipak je potrebno opet drugoga staviti na prvo mjesto i pružiti mu potrebnu ljubav. Ukoliko smo usmjereni prema sebi, zarobljeni smo vlastitim egoizmom i svu ljubav želimo uzeti sebi. Isus nas tome nije učio i nije nam pokazao takav primjer. Naprotiv, položio je život za nas iz ljubavi i zato što voli svakoga čovjeka. Nije tražio da mu se iskazuje ljubav, nego je radije on sam iskazivao ljubav siromašnima, bogatima, potrebnima, gladnima, u biti, svima koji su potrebni Božje ljubavi, a ta je ljubav potrebna svakom čovjeku. Sv. Franjo molio je Boga da mu udijeli da ljubav usmjerava i prema drugima jer kao što je njemu potrebna, Božja je ljubav potrebna i bratu i sestri do njega, potrebna je svakome čovjeku. I u ovome sv. Franjo nam je veliki učitelj i primjer i zato ga nastojmo i nasljedovati u ovome ukoliko se želimo još malo više približiti Isusu Kristu i ići njegovim putem.

Zašto je sv. Franjo molio ovako?

Na koncu, zapitati nam se zašto je sv. Franjo molio na ovaj način? Sam nam otkriva razlog na samom kraju molitve kada kaže: Jer tko se daruje, prima: tko prašta, bit će mu oprošteno i tko umire sebi, rađa se za vječni život! Sve ono što pružimo drugima, ne samo da nas neće osiromašiti nego će nas još i više obogatiti. Tko daje, prima; tko prašta, oprašta mu se; tko umire sebi i vlastitim interesima, rađa se za vječni život. Ova se evanđeoska istina toliko puta pokazala točnom, a uvjeren sam da i sami imamo iskustvo njezine istinitosti. Koliko smo puta doživjeli kada smo nekome nešto dali, da nam se vratilo dvostruko? Ne samo da nismo osiromašili zbog svog poklona bratu ili sestri u nevolji nego smo osjetili nutarnje zadovoljstvo i blaženstvo jer smo pritekli potrebitom u pomoć, a Bog nas je kasnije zbog toga obilno nagradio. Mnogo smo puta iskusili istinitost evanđeoskih riječi, samo što nekako na to zaboravljamo i dopuštamo da u našem životu prevlada ovozemaljsko i da sakrije evanđeosku radost koja se u nama rađa čineći drugome dobro ne radi priznanja, nego jer u drugome prepoznajemo samoga Krista i jer se Krist poistovjetio s bratom i sestrom u potrebi, tj. s onima najmanjima: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učinisteˮ (Mt 25,45).

Sveti je Franjo u potpunosti shvatio Isusovu poruku i želio ju je izvršiti u cijelosti i doslovno. Kod njega nije bilo dodatnih tumačenja, pokušaja drugačijeg razumijevanja, stavljanja u povijesni ili književni kontekst. Ono što je u evanđelju zapisano, to je i činio a od svojih je duhovnih sinova i kćeri tražio isto. Znamo se izvlačiti pokušavajući shvatiti i protumačiti Isusove riječi na način da se opravdamo zbog svoje lijenosti, nezainteresiranosti, slabe vjere, a Isusova je riječ tako jednostavna. Istina, ona je itekako teška i zahtjevna, ali istovremeno i jednostavna da je i najneukiji čovjek može shvatiti i po njoj ispravno živjeti. Čim krenemo u različita tumačenja, obično pokušavamo pronaći izliku da je ne moramo provesti u život pa u njoj pronalazimo i ono što Isus nije niti rekao niti mislio reći, ali nama je tako lakše živjeti. Sv. Franjo uzor nam je na koji način čitati i shvaćati Božju riječ zapisanu u Svetom pismu: jednostavno, iskreno i dobronamjerno. Sve ostalo pomalo nas uvodi u iskrivljivanje te iste Božje riječi a onda, posljedično, i do toga da od Božje riječi načinimo ljudsku riječ.

Na koncu ovog promišljanja o molitvi sv. Franje za mir, zapitati nam se koliko smo doista vjerni ovoj baštini i duhovnoj oporuci koju nam je serafski otac sv. Franjo Asiški ostavio u polog a koju suvremeni svijet itekako treba? Jesmo li spremni poput svetoga Franje ostaviti sve ono što nam priječi put prema Bogu i iskreno krenuti za njim? Možemo li se odreći svega – tj. svih grijeha i opačina kojima hranimo svoja srca i uistinu ih napuniti Bogom? Možda se nećemo odreći svega što posjedujemo kako bismo u potpunosti krenuli za Isusom, jer to je poseban put na koji su pozvane Bogu posvećene osobe, ali i redovnici i svi ostali itekako su pozvani odreći se svega onoga što priječi Bogu da bude prvi u njihovim životima i svega onoga što nas priječi da iz dana u dan budemo što svetiji i bolji ljudi i vjernici. Sv. Franjo pokazao nam je primjer i mi smo pozvani to prenijeti i posvjedočiti ponajprije braći i sestrama u Kristu, a zatim i svim ljudima dobre volje kako bi se po cijelom svijetu širio Kristov mir, za koji je asiški siromašak molio itekako gorljivo i zdušno.

Autor: fra Ivan Macut

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 3
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh