fra Ivan Macut

PROMIŠLJANJE TEOLOGA

Fra Ivan Macut: Uspostavio je mir između sela i vuka – može li nam pomoći da se mir rodi u našim srcima? (I. dio) Poznata molitva sv. Franje Asiškog s jedne je strane tako jednostavna, a s druge tako duboka. Razmišljajući nad njom, vidjet ćemo kako polako, iz riječi u riječ, raskrinkava nas same i otvara nas preobražavajućoj Božjoj milosti

Fra Ivan Macut: Uspostavio je mir između sela i vuka – može li nam pomoći da se mir rodi u našim srcima? (I. dio)

Uvodne misli

Početkom mjeseca listopada, točnije 4. listopada, prisjećamo se jednog od najvećih svetaca Katoličke crkve – sv. Franje Asiškog. Mnogo nam je toga poznato o njegovu životu, a oni koji su u franjevačkom redu (bilo kao Bogu posvećene osobe – redovnici i redovnice – ili, pak, kao vjernici laici koji živeći u svijetu žele svjedočiti Krista po primjeru sv. oca Franje – franjevačka mladež, treći svjetovni red) znaju kako je Franjo nakon obraćenja želio radikalno nasljedovati Isusa Krista do te mjere da je htio podnijeti mučeništvo radi Krista. Božji je plan bio da se utemelji novi red i tako je postupno nastala franjevačka obitelj koja i danas širi slavu Božju po cijelom svijetu. Brojni su članovi svih franjevačkih obitelji, a još su brojniji oni koji se izdaljega nadahnjuju životom i primjerom asiškog siromaška kako bi i u svoj suvremeni svijet unijeli evanđeoske radikalnosti i na taj ga način obnovili i unijeli u njega Kristov duh.


Sv. Franjo i danas nadahnjuje mnogobrojne kršćanske vjernike da se posvete Bogu nasljedujući njegov primjer. Nasljedujući primjer franjevačkoga trećeg reda, slične zajednice nastale su u anglikanskoj zajednici oko 1900. godine te, u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, u luteranskim crkvenim zajednicama pod nazivom Evangeličko franjevačko bratstvo nasljedovanja Krista. Očito je, dakle, da je sv. Franjo od samog početka svojeg obraćenja pa sve do danas, i to i izvan granica Katoličke crkve, nadahnjivao ljude, muškarce i žene, da se odluče na posebno nasljedovanje Isusa Krista.

Sv. Franjo Asiški mirotvorac

Sv. Franjo imao je mnogo pozitivnih osobina koje je moguće i potrebno nasljedovati i u današnjem svijetu. Jedna od osobina ili značajki koje su ga krasile bila je njegova zauzetost za mir. Zauzimao se za mir među ljudima. Poznato je da je išao i sultanu kako bi bio glasnik i promicatelj mira. Zauzimao se i za mir između ljudi i životinjskog svijeta. Poznat je događaj kada je posredstvom sv. Franje nastalo primirje između vuka i sela. Stoga se i danas uz Franjino ime nerazdvojivo veže i zauzetost za pravdu i mir u cijelom svijetu, a on je također i zaštitnik stvorenog svijeta. Prisjetimo se da se i svjetski dan molitve za mir redovito održava u Asizu, gradu sv. Franje, pod predsjedanjem papa.

Također je potrebno na poseban način izdvojiti i činjenicu da je sv. Franjo Asiški pisao i ostavio i neke svoje osobne molitve koje je redovito sam molio. Tako je napisao i ostavio nam u polog i svoju molitvu za mir. Upravo o njoj i nadahnjujući se na njezinim riječima, želimo u nastavku promišljati i vidjeti što ta molitva govori nama danas, kršćanima u suvremenom svijetu.

Molitva sv. Franje Asiškog za mir

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:

Gdje je mržnja, da donosim ljubav!

Gdje je uvreda, da donosim praštanje!

Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!

Gdje je zabluda, da donosim istinu!

Gdje je sumnja, da donosim vjeru!

Gdje je očaj, da donosim nadu!

Gdje je tama, da donosim svjetlo!

Gdje je žalost, da donosim radost!

 

Gospodine, učini da ne tražim:

da me tješe, nego da ja tješim druge;

da ne zahtijevam da me razumiju,

nego da se trudim razumjeti druge;

da ne tražim samo da me ljube,

nego da i ja ljubim druge!

 

Jer tko se daruje, prima:

tko prašta, bit će mu oprošteno

i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

 

Doista, moramo se složiti da je ovo, s jedne strane, tako jednostavna, a s druge strane, tako duboka molitva. Razmišljajući nad njom, vidjet ćemo kako polako, iz riječi u riječ, raskrinkava nas same i otvara nas preobražavajućoj Božjoj milosti. Potrebno je zastati gotovo na svakoj riječi kako nam ne bi promaknuo istinski smisao ove Franjine molitve. Razmišljajući nad ovom molitvom, očito je da je možemo podijelili na dva skladna dijela.

Prvi dio molitve započinje riječima: „Gospodine, učini me oruđem svoga miraˮ.

Gospodine, učini me oruđem svoga mira

Sv. Franjo bio je itekako svjestan da mir nije samo odsustvo rata kako se to i danas ponekad pogrešno misli. Mir je nešto puno dublje i slojevitije. Tako je očito da i ondje gdje nema rata, ne znači da postoji mir. To se na poseban način može vidjeti u našim međuljudskim, obiteljskim odnosima i u međunarodnim odnosima. Puno je tzv. prividnog mira, ali onaj istinski i plodonosni mir ne postoji jer na njemu je itekako potrebno raditi i mijenjati svakodnevni mentalitet i ponašanje oblikujući ga prema evanđeoskim vrednotama, po kojima je živio i sam sv. Franjo. On i nas potiče da i mi činimo po njegovu primjeru.

Gdje je mržnja, da donosim ljubav

Mnogo je mržnje među ljudima. Ona se pokazuje na različite načine, ali svi ti oblici mržnje imaju svoj izvor u ljudskom srcu. Mržnja se, dakle, rađa u ljudskom srcu, iz njega izvire i preplavljuje cijelog čovjeka, pretače se na njegovo ponašanje, riječi, geste i slično. Budući da mržnja izranja iz čovjekova srca, sv. Franjo želi naviještanjem Božje riječi u čovjekovo srce vratiti Boga jer, kako nas uči sv. Ivan evanđelist, Bog je ljubav. Onaj tko ima Boga u srcu, taj ne može u srcu imati i mržnju. To dvoje ne ide zajedno. Ili nekoga mrzim ili ga volim. Oboje istovremeno ne ide. Zato je potrebno onome tko mrzi drugog čovjeka, govoriti o Bogu. Ne trebamo govoriti o tom čovjeku koga netko mrzi pa ga pokušati opravdati, uljepšati i slično. Onome tko mrzi potrebno je govoriti o Isusu Kristu. Ukoliko iz čovjekova srca želimo ukloniti mržnju, navijestimo mu i posvjedočimo Ljubav jer samo ona uklanja sva neprijateljstva i čovjeka otvara za nove i dublje odnose, a to je ono za čime svaki istinoljubivi čovjek teži. Prihvaćanje Boga koji se u svome Sinu Isusu Kristu objavio ljudima, briše svaki oblik mržnje jer prihvaćanjem Boga za Oca, svi smo mi braća i sestre. Naravno da to ne znači da samim tim činom drugi postaju savršeni, ali i tu nam upomoć dolazi Božja – Isusova riječ o opraštanju bratu svome i do sedam puta na dan, ako je potrebno.

Gdje je uvreda, da donosim praštanje

„Tada pristupi k njemu Petar i reče: ‘Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?’ Kaže mu Isus: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam’ˮ (Mt 18,21-22). Kako su ove Isusove riječi teške. Mogli bismo ih ubrojiti među najteže uopće koje je Isus izgovorio. Koliko puta sam se i osobno susreo u sakramentu ispovijedi s takvom situacijom: kada bi pokornik govorio o uvredama koje je doživio i sl., pa kad bih mu naveo upravo ove Isusove riječi, nastao bi muk, tišina, pa i osjećaj razočaranosti jer je pokornik očekivao da ću mu reći da je u pravu, da ne treba oprostiti i slično. Sv. Franjo itekako je znao da su ljudi slabi, sebični, prožeti vlastitim malim interesima, da uglavnom misle na sebe i znao je također da sve to može drugog čovjeka povrijediti. Ne samo to, mogu nas povrijediti i druge stvari. No, nismo pozvani biti sudci pa da druge osuđujemo, kada s nekim drugim razgovaramo o situacijama u kojima smo se našli povrijeđeni i sl. Kao kršćani pozvani smo donositi i pozivati na praštanje. Bog je onaj koji sudi i trebao bi biti jedini. Nasljedujući sv. Franju, pozvani smo donositi praštanje. Pozvani smo moliti za dar oproštenja kod drugih, ali također i za sebe same zato što nas opraštanje uvodi u Božji svijet jer Bog oprašta te i mi kada opraštamo, postajemo slični Bogu, tj. pobožanstvenjujemo se.

Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo

Imati različito mišljenje ne znači odmah biti u neslozi s drugim. Ukoliko je druga osoba dovoljno otvorena za različita mišljenja, dopustit će drugome da ima svoje vlastito mišljenje. Kada je osoba skučena, ohola i slično, onda smatra da svi moraju misliti kao i ona jer samo ona sve zna. Sv. Franjo nas poučava da ne upadnemo u zamku kada se nađemo u situaciji da nam netko priča o tome kako netko drugi ima pogrešno mišljenje: nemojmo tada zauzeti stranu ovoga s kim razgovaramo jer na taj način ne rješavamo problem, nego se samo svrstavamo na stranu ovoga s kim smo kako bismo izbjegli mogući sukob. Potrebno je, poučava nas sv. Franjo, donositi jedinstvo. Potrebno je osobe potaknuti na iskreni dijalog i razumijevanje. Zauzimanjem jedne strane nećemo ništa riješiti. Tek ukoliko dovedemo sugovornike do toga da ponovno razgovaraju s puno više međusobnog uvažavanja, možemo doprinijeti jedinstvu. Naravno, nesloga može doći i od nas samih. Po primjeru sv. Franje, pozvani smo takve situacije izbjegavati i biti promicatelji jedinstva među svim ljudima.

Gdje je zabluda, da donosim istinu

Ovdje sv. Franjo zasigurno na umu ima Istinu koja je Isus Krist. Naime, Isus je za sebe rekao da je on put, istina i život. Gdje vlada zabluda u vezi toga da je Isusova riječ istinita, da je on Sin Božji i slično, pozvani smo biti svjedoci istine. Kako bismo mogli biti svjedoci Istine, i sami moramo biti u Istini, a to znači da smo u to osvjedočeni, da živimo po Isusovim zapovijedima, da se klonimo grijeha i da se iz dana u dan polako približavamo Bogu. To je zadatak koji se ne može završiti, nego traje cijeli život. Ako tako budemo živjeli, moći ćemo ondje gdje je po tom pitanju zabluda donijeti Istinu. Zasigurno iz osobnog iskustva znamo koliko je onih kojih koji sumnjaju u to da je Isus Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj svijeta i čovjeka te se priklanjaju lažnim bogovima i idolima te idu pogrešnim putem u propast.

Gdje je sumnja, da donosim vjeru

Mnogobrojni kršćani zbog osobnih razočaranosti, neispunjenih molitava, nestvarnih očekivanja i slično sumnjaju u Boga, u njegovu opstojnost, u to da ih ljubi, da uopće i postoji. Mnogo je životnih situacija u kojima slaba vjera može prerasti u teški oblik sumnje i dovesti do slabljenja ionako već poljuljane vjere. Kršćani, nasljedovatelji sv. Franje Asiškog, pozvani su u svim tim situacijama biti oni koji će unositi svjetlo u vjersku tamu drugog čovjeka. Pozvani su sumnje osvjetljavati i slabiti njihovu snagu svojim osobnim svjedočanstvima, vjerskom zauzetošću i životom. Ne smijemo biti oni koji će na tuđu sumnju odgovoriti još većom sumnjom ili biti oni koji će podupirati tuđu sumnju i podržavati je, a još manje smijemo biti oni zbog kojih će drugi početi sumnjati u ispravnost kršćanske vjere jer zbog svojih slabosti, zla i grijeha druge na to potičemo.

Gdje je očaj, da donosim nadu

Koliko je samo očajnih ljudi, pa i među našom braćom i sestrom kršćanima. Koliko je samo onih koji su izgubili svaku nadu, koji su upali u ponor tame do te mjere da razmišljaju o tome da podignu ruku na sebe jer više ne vide izlaza, nemaju nikakve nade u bolje sutra, nemaju nade da će se nešto promijeniti ili da ih netko može pomoći. Neki to, nažalost i učine. Čovjek koji istinski vjeruje u Boga, u njegovu providnost, u njegovu ljubav prema svakome čovjeku pa i prema njemu samome, ne smije upasti u teški očaj iz kojega ne vidi izlaza. Sigurno je da će i takvog vjernika povremeno obuzeti negativni osjećaji, a može se pojaviti i nekakav oblik očajavanja. Ipak, kada usmjerim svoj pogled i svoje srce prema Bogu, koji je sama ljubav i dobrota, iako u određenom trenutku ne shvaćam zašto se nešto događa ili zašto baš ja ili moji bližnji moraju trpjeti, znam da me Bog ljubi i da sve ima svoju svrhu, a ja je trenutno ne mogu dokučiti. U vrijeme sv. Franje Asiškog također su postojali očajni ljudi, oni kojima je trebala pomoć. Zato je i molio Boga da mu udijeli snagu da može nositi nadu i klonule duše uzdizati prema Bogu i tako im ponovno vraćati nadu za život.

Gdje je tama, da donosim svjetlo

Ništa nas iz tame ne može izbaviti osim svjetla. Tako je i u životnim situacijama koje su prožete tamom. Tama je i tamo gdje je grijeh, gdje nema Boga, tj. tamo gdje se ne želi dopustiti da Bog pristupi i zasja. Tama je tamo gdje je nepravda, bezakonje. Čovjek koji živi u teškome grijehu, on je u tami i bez Božjeg svjetla koje mu trebamo donijeti, ne može se izvući iz te tame. Ona ga čvrsto drži zarobljena kako bi ostao zarobljen i njezin sluga. Isus Krist je Svjetlo, a mi smo svjetlo svijeta. Osvijetljeni tim Svjetlom možemo drugima biti svjetlo. Bez Isusa Krista i naš život postaje tama. Zato se ponajprije čvrsto držimo Svjetla, kako bismo i mi drugima mogli biti svjetlo, ali uvijek imajući u vidu konačni cilj, a to je dovesti drugoga do Isusa Krista koji je Svjetlo svijeta i svemira.

 

Nastavak slijedi.

Autor: fra Ivan Macut

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 1
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh