Foto: Shutterstock/ Bazilika Presvetog Srca Isusova, na Brdu mučenika (Montmartre) u Parizu

Na koji način živjeti u svijetu? Ovo se pitanje često zna postaviti i čuti upravo od kršćana. Naime, očito je kako postoji određeni raskorak između života svijeta i života kršćana ili, bolje rečeno, između načina na koji živi svijet i načina na koji bi kršćani trebali živjeti. Kako bismo bolje shvatili što nam je činiti, potrebno je otvoriti zapisanu riječ Božju i u njoj potražiti zadovoljavajući i jedini ispravan odgovor.

„Je li dopušteno dati porez caru ili nije?”

U Evanđelju po Mateju čitamo sljedeći odlomak: „Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: ‘Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?’ Znajući njihovu opakost, reče Isus: ‘Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!’ Pružiše mu denar. On ih upita: ‘Čija je ovo slika i natpis?’ Odgovore: ‘Carev’. Kaže im: ‘Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje’. (Mt 22,15-21).

Isusa neuspješno pokušavaju uhvatiti u zamku

U ovom evanđeoskom odlomku pitanje koje farizeji i herodovci postavljaju Isusu jest zamka jer ga žele ‘uhvatiti u riječi’, tj. žele ga navesti da kaže nešto krivo kako bi ga mogli optužili bilo pred narodom, bilo pred carem. Da je Isus rekao kako se caru ne treba davati porez, odmah bi to Židovi dojavili Rimljanima te bi Isus bio uhvaćen kao protivnik cara. Da je Isus odgovorio kako se treba caru davati porez, naišao bi na žestok otpor među svojim učenicima i među ostalim ljudima jer su Rimljani bili okupatori i samim time i neprijatelji. Dakle, i više je nego očito kako je pred Isusa postavljena ozbiljna zamka: u pitanje je stavljana ili njegova vjerodostojnost u odnosu na ono što propovijeda ili pak njegova odanost rimskom caru. Pogreška bilo na jednom, bilo na drugom području imala bi ozbiljne posljedice i to ili u odnosu na Isusov moralni integritet ili pak u odnosu na poštivanje ili pobunu protiv samoga cara. Isus se i ovoga puta, kako nam svjedoči evanđeoski odlomak, uspješno ‘izvukao’ i pri tome još jednom poučio svoje protivnike. Pogledajmo na koji se način to dogodilo i koju je lukavu zamku Isus ovoga puta izbjegao, a u koju bismo mi, uvjeren sam, olako upali i dali se zavesti.

Oprezno kad te netko hvali!

Nama se zna dogoditi da nas hvalisave riječi zavedu i da onda zaslijepljeni ne možemo prepoznati koja je prava nakana onoga koji nam se takvim riječima obraća. Doista kad nas netko hvali, lako upadnemo u zamku misleći da to dolazi iz iskrenosti srca onoga koji govori, ali nažalost nakana zna biti sasvim suprotna od onoga što se nama čini na prvi pogled. Zato je potrebno biti oprezan i propitivati i ići dalje i dublje od same površnosti riječi koje gode našim ušima i uzdižu naš ego i na taj način mogu lako s nama manipulirati. Naravno da to ne vrijedi uvijek i u svakom kontekstu. Postoje i oni koji nas vole i koji nas iskreno cijene, koji cijene naše napore, naša postignuća i uistinu se s nama i raduju. Naravno da tu ne treba propitivati nakanu jer znamo da je ona ispravna i nema nikakvih skrivenih motiva. Razlog za brigu i dodatno propitivanje javlja se onda kada nas hvale oni koji nas baš i ne vole, oni koji su sve donedavno bili protiv nas i sl. U tim situacijama riječi hvale znaju imati skriveno značenje i iza njih se zna skrivati motiv koji nije odmah lako otkriti. Isusa su upravo takvi hvalili i Isus ih je s lakoćom prozreo.

Isus, budući da je Sin Božji i poznaje nakane ljudskoga srca, kako nam svjedoči evanđelist Matej, prozire namjere farizeja i herodovaca govoreći: ‘Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!’ Pružiše mu denar. On ih upita: ‘Čija je ovo slika i natpis?’ Odgovore: ‘Carev.’ Kaže im: ‘Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje’. Očito je kako je Isus itekako bio svjestan da ga farizeji i hedorovci žele prevariti. Zato su njihove riječi kako je Isus istinit, kako po istini i putu Božjem uči te da nije pristran, ovdje upotrijebljene zlonamjerno i svrha im je zavarati Isusa. Isus kao onaj koji poznaje ljudsko srce ne nasjeda na ljudske hvale. Ono što su ti ljudi o Isusu rekli to je itekako istina, međutim u ovom kontekstu ta je istina upotrijebljena da bi se Isusa zavelo i zavaralo kako bi pomislio da mu ovi ljudi žele dobro i da žele čuti još jednu pouku od njega kako bi mogli bolje usmjeriti svoj život. Isus se, ni sada kao ni ranije, nije dao uhvatiti u ljudsku zlonamjernu zamku i svojim je odgovorom izazvao divljenje i poštovanje čak i onih koji ga nikako nisu podnosili, a još manje vjerovali u ono što govori ili pak u to da je on Sin Božji, tj. Mesija i Spasitelj čovjeka i svijeta.

Ukoliko Isusove riječi shvaćamo na drugačiji način, onda ih krivo shvaćamo

Isus ne želi svojim odgovorom i porukom potaknuti revoluciju i pobunu protiv rimskoga cara jer On se nije došao boriti protiv ljudi, nego im donijeti spasenje, tj. otkupljenje i vječni život. Isusov je odgovor iznenadio i učenike, ali i herodovce i farizeje. Međutim, Isus se ne želi staviti ni na jednu ljudsku stranu, nego je na Božjoj strani. On je od Boga izišao i k Bogu se vraća i Sin je Božji. Isusova poruka nadilazi ovaj svijet i njegove podjele u koje smo mi ljudi i previše uvučeni i podijeljeni. Isus je iznad toga. Isusova poruka je poruka ljubavi i mira. Ona ne želi potaknuti sukobe i ratove među ljudima, iako, nažalost, u Isusovo su ime tijekom povijesti vođeni krvavi ratovi, u Isusovo se ime ubijalo, pa čak su i sami Isusovi učenici kršćani tijekom povijesti jedni protiv drugih ratovali. To nema nikakve veze s pravom i istinitom porukom koju je Isus Krist svijetu donio i koja je zapisana u evanđeljima. Isusova je poruka uvijek poruka za čovjeka, za mir, za dobro. Ukoliko Isusove riječi shvaćamo na drugačiji način, onda ih krivo shvaćamo. Isusove se riječi ne trebaju upotrebljavati kako bi se nekoga prokazalo, omalovažilo, postidjelo i slično, nego su to riječi koje oslobađaju čovjeka od grijeha, skidaju teret i daju mu slobodu da uistinu može živjeti kao dijete Božje, kao onaj koji je dobio još jednu priliku da se popravi i ide Božjim putem. Zato je Isusove riječi potrebno s oprezom upotrebljavati i uvijek promišljati jesmo li ih shvatili na ispravan način kako se ne bi dogodilo da Isusu i njegovim riječima pripisujemo nešto što se u njima ne nalazi, da u njih projiciramo svoje misli, želje i nakane koje nisu Isusove niti u skladu s njegovim učenjem.

Što ovaj evanđeoski odlomak nama danas poručuje?

Na koji način trebamo shvatiti ove Isusove riječi i njegovu poruku koju želi poslati? Možemo ih shvatiti na više načina ili razina. Prva je stvar koju trebamo shvatiti ta da Isus nije pristran te ne želi birati ili zauzimati stranu između ljudi. Isus, jer je Bog, uvijek bira Božju stranu jer ona je jedina ispravna i pravedna strana neopterećena prizemnim i malim ljudskim interesima. Kao njegovi učenici pozvani smo uvijek kada se moramo odlučiti između Boga i ljudi ili pak između dobra i zla, da se odlučimo za ono što bi Isus Krist učinio te uvijek trebamo biti na njegovoj strani. Zato, jedna od poruka ovog evanđelja glasi: uvijek treba izabrati Božju stranu. To je preduvjet da nećemo pogriješiti niti se udaljiti od Isusa Krista Sina Božjega.

Drugo, trebamo naučiti da se Boga ne smije iskušavati. Nažalost, često se i nama dogodi da ga kao vjernici iskušavamo. Želimo i tražimo potvrdu da je uz nas, da je blizu, da nas čuje, i slično. Zna se dogoditi da kažemo ako Bog postoji, neka učini čudo, neka se pokaže i dokaže nam da postoji. I to je način na koji iskušavamo Boga. Mnogo je načina na koje se Boga može iskušavati. Isus Krist nas opominje: nemoj iskušavati Boga! Bog je veći od nas. Bog je veći od naših malenih i često sebičnih planova. Bog je veći od svega onoga što mi možemo zamisliti. Zato kao kršćani nikada ne smijemo iskušavati Boga i njegovu ljubav bilo prema nama osobno, bilo prema našim bližnjima, prijateljima. Bog nikada ne čini ništa krivo ili pogrešno.

Nadalje, Isus nas uči da kao vjernici trebamo poštivati i cara, tj. vlast koja je postavljena da upravlja državom. Ipak, ne smije se dogoditi da zbog ovozemaljskog i prolaznog zanemarujemo Boga, njegove zakone, ono što Bog od nas traži. U usporedbi između Božjeg i ovozemaljskog zakona, treba uvijek izabrati Božji zakon. Naime, Bog je veći od čovjeka, svih njegovih zakona. Dati caru carevo znači i ispunjavati svoje građanske dužnosti i obaveze te se aktivno uključiti u politički, društveni i kulturni život društva u kojem živimo. Ne smijemo biti samo promatrači događaja nego naprotiv oni koji imaju mogućnost i nešto učiniti za poboljšanje društva u kojem živimo, a samim time i poboljšanje uvjeta za život ljudi s kojima dijelimo isti životni prostor. Ukoliko primijetimo da se donose zakoni koji nisu u skladu s Božjim zakonom, potrebno je nešto učiniti. Žalosna je činjenica da se u državama u kojima je većinsko stanovništvo kršćansko, a samim time kršćani u većini participiraju i u vlasti u državi, da se donose zakoni koji su protukršćanski, tj. oni koji se na bilo koji način protive i suprotstavljaju Božjim zapovijedima. Kao da su Božji zakoni oni koji ograničavaju ljudsku slobodu, pa čovjek sada treba osloboditi čovjeka i društvo od tih zakona. Takvi zakonodavci zaboravljaju da je Božji zakon upisan u čovjekovu nutrinu i nikakav drugačiji zakonski propis to ne može promijeniti. Moralno propadanje društva usko se veže uz udaljavanje istog tog društva od Boga i njegovih zakona. Koliko je zapadna civilizacija u koju se i naše društvo ubraja propalo i daleko od Boga, najzornije nam svjedoče zakoni i pravila po kojima živimo.

Na nama je da se kao istinski Isusovi učenici zalažemo za pravedniji i bolji svijet u kojem će vrijediti Božji zakoni i po tim zakonima trebamo živjeti. U Isusovu primjeru i riječima trebamo tražiti snagu i njegov primjer uvijek vjerno i ustrajno nasljedovati.

Autor: dr. fra Ivan Macut