Preporučamo

AFRIČKI DNEVNIK SNJEŽANE TIŠLJARIĆ

FOTO OVA DJECA NAS TREBAJU: ‘Dijete na grudima plače. Kako da ga nahrani kada su njena njedra prazna?’ Snježana je u Tanzaniji nešto manje od mjesec dana, a dojmova je mnoštvo. Bolno je gledati gladnu djecu. Gladnu djecu na prsima majke... Oni nas trebaju, upućuje apel iz Tanzanije. U nastavku čitajte treći nastavak dnevnika Snježane Tišljarić gdje je u svojoj prvoj misiji s Udrugom Zdenac

Snježana Tišljarić

1.studenog, 2021

„I suzu će sa svakog lica Gospodin obrisati!“
„Na machozi yayatoka kwa kila muungwana wa uso Otii“
Dušni dan. U srcu i mislima palimo svijeće na grobovima naših najmilijih u Hrvatskoj. Stižu nam slike s groblja koja gore od svjetlosti lampaša. Mirišu krizanteme u sjećanjima. U bršljane zadjenut ćemo sjećanja.


A suza krene… krene ovdje u daljinama. Kad pogledamo na silne grobove pokopanih majki. Djeca mole. Od uha do uha, dorasla tek godinu za godinom, nejačad gleda i šuti. Stoje. U tišinu zaodjenuli vrijeme, prevrću sjećanja. Tko će o njima brinuti? Tko ih nahraniti? Bar ugalijem. Majčin ugali je najbolji. Skuhan u mutnoj vodi s rijeke i bez soli i kapi ulja, al’ majčin – to je ugali. A majke nema. Otac tko zna gdje, rastu možda samo sa starom i nemoćnom bakom.

Stotine majki s onu stranu oblaka. I nejačad. Siročad. Dostojanstveno gledaju u kamen nad njom, tu pokopanoj. Bar da imaju gdje isplakati srce kad im teško bude

Dobro je da o njima brine Kisima. Danas su odjenuli uniformu. Blagdan je.
Stotine majki s onu stranu oblaka. I nejačad. Siročad. Dostojanstveno gledaju u kamen nad njom, tu pokopanoj. Bar da imaju gdje isplakati srce kad im teško bude.
Don Romanus služi Svetu misu. Prikazuje za mnoge. Pred vanjskim oltarom dva groba. Okićena, najljepša na groblju. Tu su sahranjeni misionari. Nakloniti mi se, do zemlje, nogu priviti za sve što su davno prije nas ovdje činili.


Na grobovima nema lampaša. Nemaju ih za što kupiti. Nemaju ih ni gdje kupiti.

…ova djeca znaju da nisu ostavljena. Otac uvijek pošalje na njihov put nekog tko im je baš tada najpotrebniji

Diže se vjetar. Ono malo ubranih cvjetića s majčinog ili očevog groba – odneseno u visine.
No, ova djeca znaju da nisu ostavljena. Otac uvijek pošalje na njihov put nekog tko im je baš tada najpotrebniji.
Evo nas! Tu smo Gospodine. Ja. Ti. Vi. Zdenac je tu! I bit će dobro! „Na machozi yayatoka kwa kila muungwana wa uso Otii“

Jackline te treba

Ana, Justa, Kitindi, Marija i još nekoliko volontera danas imaju odgovornu zadaću. Vrijeme je okupljanja sve djece Zdenaca- Kisime. Dolaze s roditeljima, knjigama. Treba sve pregledati, provjeriti urednost, ocjene u školi, polaznost nastave. Nakon toga slijedi i foto dokumentiranje svakog djeteta za izvješće kumovima i onima koji će poželjeti biti kumovi. Prevodi se tri puta, razgovori traju dugo radi posebnosti swahili jezika i kulturološke razlike u prenošenju informacija radi drugačijih riječi. No, Zdenac tome pristupa zaista odgovorno i svaka se informacija bilježi, prati i arhivira.
Donose i bolesne. Jackline Longuaje samo je jedna od mnogih ovdje, kojima je potrebno liječenje. Rođena je 22. 05. 2018. Svu dokumentaciju dali smo prvo na provjeru liječniku koji je isto potvrdio.


U predivnoj doniranoj haljinici, s osmjehom koji rastapa sva srca, dotrčala bi inače do nas kao i većina.
No, ne može hodati. Jackline ne može hodati. Često se pitam jesmo li svjesni kada gledamo ova dječja nasmijana lica koliko je boli potisnuto u tim malim bićima. I osmjeh (ili posuđena odjeća) postaje olovni štit da se ne bi vidjelo ono unutra što boli, čega nema i što možda nikad neće biti.
No bit će! Dobrotom ljudi i donacijama koje smo donijeli Zdenac će se pobrinuti za liječenje ovog malenog anđela. Nek prohoda! Nek prohoda! Da dotrči kroz koju godinu i bude radost Kisime koja će kuda god da hoda bacati snopove svjetlosti!

Uzdamo se da će Gospodin nekome od vas koji čitate pokucati na vrata srca i nećete moći a ne reći: „ Evo me! Tu sam! Za nju i u Tvoje ime Gospodine! Nek prohoda!

Uzdamo se da će Gospodin nekome od vas koji čitate pokucati na vrata srca i nećete moći a ne reći: „ Evo me! Tu sam! Za nju i u Tvoje ime Gospodine! Nek prohoda!

 


I bit će Dobro! Zar ne? Radi Tebe- Jackline će biti dobro! Javi se u Zdenac! Jackline Te treba!

Lončić mlijeka

„Nemam!“ – rekla je. Oči uprte nekuda. Bez cilja. Kroz nas.
Danas – još nisu ništa jeli. Ona i petero nejačadi. Nisu ništa jeli. I jučer je tako bilo. Što li će biti sutra…

Noćnim tišinama, kada utihnu ptice i umiri se vjetar u krošnjama baobaba, suzama stotinu majki Afrike nižu se prema nebesima zrnca krunice i suze čeda koje nema što jesti. I plače. Dok ne zaspe. Dok ne zaspe od gladi

Poderana kanga. Bosa. Sjedi skutrena u kutu kućice od blata. Dijete na grudima plače. Kako da ga nahrani kada su njena njedra prazna. Koliko dana dojenče može izdržati na suhim majčinim grudima? Koliko dugo plače noću gladno?
Noćnim tišinama, kada utihnu ptice i umiri se vjetar u krošnjama baobaba, suzama stotinu majki Afrike nižu se prema nebesima zrnca krunice i suze čeda koje nema što jesti. I plače. Dok ne zaspe. Dok ne zaspe od gladi.
Skutrena, u sjaju sunca što pali zemlju i list, ugasle zabrinute oči, brižne. I nemoćne.
Vatra još ne gori. Zna ona – ako upali suharke, dotrčat će djeca. A kako onima najmanjima objasniti da će i danas morati opet podijeliti šest šaka ugalija. I da će to biti- sve.
Gleda me. Dijete na suhim prsima majke. Te oči… srce da se rasprsne.
Sramim se. Pred djetetom.

„Nemoj me se bojati, ljubavi malena, došli smo da vam pomognemo! – govorim u sebi dok ga grlim očima, dušom, srcem i zaogrćem poljupcima u mislima. Da ga ne preplašim. Da mu ne prekinem trenutak nade da će možda s bar nekoliko kapi majčina mlijeka napuniti nabrekli trbuščić.
Dječačiću maleni, djetešce Božje.
Smiluj se Gospodine!

„Dođi, ljubavi malena, držat ću te u naručju. Napravit ću ljuljačku mekanu i mirisnu od mojih ruku da se smjestiš i osjetiš ljubav kojom te ljubim iako te ne poznajem. Zažmiri, evo putujemo do sunca i zvijezda. Visoko, visoko. Ja i ti.!“

Pružam ruke u tišini trenutka, smiješim se, to je sve što znam od svih jezika svijeta.
„Dođi, ljubavi malena, kleknut ću, evo me pred tobom, vidi i ja sam mala kao ti. To što sam bijela, ne znači da te ne mogu voljeti. Majko nebeska, uzmi ga Ti i spusti u moje naručje, da se ne prestraši.“

Oči se susreću, gledaju. Maleni dlanovi primaju moje ruke.
„Dođi, ljubavi malena, držat ću te u naručju. Napravit ću ljuljačku mekanu i mirisnu od mojih ruku da se smjestiš i osjetiš ljubav kojom te ljubim iako te ne poznajem. Zažmiri, evo putujemo do sunca i zvijezda. Visoko, visoko. Ja i ti.!“
Stišćem ga uza se. Vidim li smiješak? Taj biser spremam u srce kao popudbinu. Napuhnut trbuščić. Gladni maleni anđele.. Kako da ti pomognemo..
„Nemam!“ govori nam, dok se nejačad stišće uza majčine skute. Utočište to je. Majčina blizina. Zaboravi se glad. Bar na jedno vrijeme.
„Što vam je najpotrebnije?“ čujem s. Ljilju.
Koliko god da je čvrsta ko stijena vidim joj suze u očima. Netko mora ostat čvrst za sve nas.

„Došli smo da vam pomognemo. Niste sami! Bog nas je poslao i doveo k vama. Bit će dobro“ – govori dok ispijena ramena iscrpljene žene obuhvaća s obje ruke. Želi je ohrabriti, podići. I iscrpljeno tijelo i dostojanstvo. Zna to naša s. Ljilja. Često i nas sve podiže.
U očima majke vidim nepovjerenje. Možda misli da u bunilu sanja i da sve ovo nije istina.

„Kad bih bar imala svaki dan bar malo mlijeka. Za djecu. A za me , ako ostane. Da i on ima što jesti“

Ono malo „zrno“ od dječačića napola golo i boso opet plače.
„Mlijeko!“ – usudila se izustiti. „Kad bih bar imala svaki dan bar malo mlijeka. Za djecu. A za me , ako ostane. Da i on ima što jesti“ – pokazuje na dojenče u naručju.
S. Ljilja ne čeka, odmah pita Anu i mene: „Dobri ljudi su dali novac, slažete li se da ovoj ženi kupimo kravu?“ Veliko je bilo srce i jako g. Jake, dostatno i za kravu i za hranu. Kako je predivna osjećaj da donaciju koju smo prikupili odmah pretvaramo u potrebe najsiromašnijih od najsiromašnijih.
Nižu mi se slike punih polica različitog mlijeka u tetrapacima, s masnoćama, bez masnoća, kravljih, kozjih, sojinih. Čokoladnih i sa desecima različitih okusa.
Nižu mi se slike neispijenih lončića mlijeka koje ostavimo na stolu i prolijemo, slučajno ili namjerno.
Razmišljam, kada bih barem mogla sakupiti samo one prolivene kapljice mlijeka po našim stolovima i podovima, koliko noći ovaj maleni crnooki anđelčić već ne bi plakao.
No znam! Bože moj znam! Ti si nas danas baš ovdje doveo. I umnažaš, umnažaš, umnažaš ljubav i dobrotu naših dobrih ljudi iz Hrvatske. Naših donatora. I sve što u njihovo ime ovdje činimo to je u Tvoje ime i Tvoje to je djelo. Nije to samo novac. Nisu darovani samo darovi i novac. Poslani su i ljubav i milosrđe i brižnost i dobrota. Osim novca i darova, oni su darovali – ljubav. I zato umnažaš! Radi njihove ljubavi- umnažaš!
Mlijeko! Imat će mlijeko.
(Pre)živjet će ovih petero nejačadi i majka. A kad se opet vratimo, trčat će nam u susret, i neće se bojati. Prepoznat će već iz daleka da ne dolaze samo „wazungu“ (bijelci). To dolaze produljene Isusove ruke.
Vidim brate, vidim sestro i znam, duboko u srcu znam : to su – tvoje ruke!

5. do 7. 11. Duhovna obnova

Moj osobni susret sa živim Bogom

Kroz trodnevnu duhovnu obnovu za volontere Zdenca Kisime u Tanzaniji, koja je imala za cilj upoznati i uvesti volontere u osobnu molitvu – molitvu srca, stvoriti osjećaj duhovne obitelji , te bliže i dublje upoznati prisutne sa radom Zdenca, ostvareni su svi postavljeni ciljevi.
Slobodno možemo reći da su srca gorjela. Uvažavajući posebnost strukture skupine (generacijski, kulturološko, spoznajno ali i vezano uz duhovnu razinu svakog pojedinca), Gospodin se pobrinuo da je svatko nakon trodnevne duhovne obnove, u radosti i međusobnom poštovanju braće i sestara duhovne obitelji Kisime, duhovno rastao i bio vidljivo bliskiji sa našim živim Bogom.
Duhovnu obnovu vodila je s. Ljilja Lončar. Dio radionica vodile su volonterke Ana Ć. i Snježana.
Rad na samom sebi i unutarnja spoznaja stanja svoje duše započeo je već u petak kroz promatranje prirodnog okruženja te definiranja trenutnog stanja naše duše, osjećaja, životne situacije. Samorefleksija je izražena u pisanom obliku, te putem svjedočanstava podijeljena međusobno u grupi.

Kroz duhovnu obnovu razmatrana je, na swahili jeziku, molitva Ruži otajstvenoj. Uz izvrsno prevođenje naše misionarke Ane Ćerdić, te Juster i Annah, svatko je mogao prema otvorenosti svoga srca upoznati posvetnu molitvu Zdenca.
Nakon molitve Anđela čuvara na swahili jeziku, govorom srca izražavana su osobna svjedočanstva pojedinih sudionika o važnosti i značaju anđela čuvara našim životima. Osobito su bila dojmljiva dva svjedočanstva Annah i Marie koje su posvjedočile o izričito snažnoj prisutnosti anđela čuvara u zaštiti njihovih života. Osim njih, velika važnost osobnom duhovnom životu svakog pojedinca svakako predstavljaju i uzori svetaca. Jedna od njih je ovdje štovana sv. Bakhita o kojoj je govorila Ana Ć.
Kroz sve dane velika je važnost posvećena himnu Duhu Svetom, koji se i govorio i pjevao na swahili jeziku. Za sve glazbene aranžmane bile su zadužene Maria i Annah.
Subotnju duhovnu obnovu započeli smo nakon jutarnjeg tjelesnog razgibavanja – molitvama. Potom je s. Ljilja Lončar upoznala sudionike s poviješću i razvojem Zdenca, utemeljenjem, te njenom misionarskom pozivu, poslanju i djelovanju u svijetu. Večer je bila posvećena životopisu i djelovanju sv. Marije Krucifikse o kojoj je isto tako govorila s. Ljilja.
U toku prijepodneva i popodneva radilo se na razmatranju i egzegezi temeljnih bibilijskih tekstova na kojima se temelji vizija, misija i akcija Zdenca. „Susret Isusa sa Samarijankom“ i „ Isus Dobri pastir“. Egzegeze je pripremila na osnovu Biblijskih tekstova misionaraka Ana Ć., a tekstovi su čitani i na swahili jeziku.

Razgovor sa Isusom Dobrim pastirom i susret sa Isusom kod „zdenca“ kontempliran je na izvoru – pred Svetohraništem u crkvi bl. Alojzija Stepinca koja je u sklopu župnog ureda don Ante Batarela koji je kao pravi Dobri pastir ponudio svoje gostoprimstvo ova tri dana duhovne obnove Zdenčanima – Kisimi. Sve ovo vrijeme našeg boravka on je zaista i naš dobri pastir i u svakom susretu s njim i mi, misionari se obogatimo, nadahnemo i duhovno osvježimo i rastemo.

Kroz sva tri dana, sudionici su stalno poticani da se nakon svake radionice ili teme kroz svoje talente izraze pjesmom, pokretima, mislima srca, slikom.
Kruna svakog dana bila je i zajedničko misno slavlje. Svakako je važno napomenuti da je ovdje svaka Sveta misa upravo takva, radost pjesme slavljenja ori do neba. Za sve naše potrebe tu su i svećenici kako bi mogli pristupiti ispovjedi. Jedan od njih je i p. Pjer Batista, bosonogi svećenik (Francuz) koji je predvodio i nedjeljno misno slavlje. Don Ante uvijek svakome otvori svoja vrata. I srce!!!

Svi volonteri izrazili su beskrajnu radost i zahvalu da su dio obitelji Kisima- Zdenac jer bez kumova i pomoći ljudi koji im pomažu u njihovom životu nikada ne bi mogli postići ovo što sada imaju i što su spremni na isti način darovati potrebitima u svom okruženju već sada kao volonteri ali i u budućnosti

Na okruglom stolu nakon trodnevne duhovne obnove, osobnom molitvom svatko je zahvalio na primljenim milostima, spoznajama i osobnom spoznanju koje je baštinio i koje je pozvan nositi drugima: najviše djeci i siromasima. Svi volonteri izrazili su beskrajnu radost i zahvalu da su dio obitelji Kisima- Zdenac jer bez kumova i pomoći ljudi koji im pomažu u njihovom životu nikada ne bi mogli postići ovo što sada imaju i što su spremni na isti način darovati potrebitima u svom okruženju već sada kao volonteri ali i u budućnosti. Oni su temelj na kojima se gradi Kisima u Tanzaniji. Kada za koji dan odemo, znat ćemo da Kisimu ostavljamo našoj braći i sestrama koji će dati sve od sebe, da obitelj Zdenaca raste i širi svoje milosrđe ovdje u Africi. Neka nas i njih na tom putu vodi i čuva Otac, Sin i Duh Sveti! Amina!

Duhovna obnova: neke molitve srca nakon meditacije u prirodi

Annah: Moj Bog mi se objavio po cvijeću. Vidjeh različite cvjetove. Otvorene, zatvorena, male, velike, različitih oblika , boja, mirisa. Neki se sužavaju, zatvore se, skupe u sebi, drugi procvatu šire svoje latice u svoj svojoj ljepoti. Vidjela sam sebe. Kada operem ispovjedi svoje grijehe ja procvatem. Cvjetovi se šire i mirišu u svojoj raskoši boja i mirisa. Tako moj Bog s mene kada pristupim ispovijedi , pere sve moje grijehe i ja opet cvjetam, cvjetam, cvjetam. Čula sam glas koji mi je večeras rekao: „Dođi i budi kao rascvali cvijet! Ispovjedih se! Ruža sam u vrtu Oca moga!“

Ana: Tražeći cvijet, ugledah ogromnu krošnju. Stablo razvilo grane prema obzoru, dotiče skoro nebo. Granama, oštrim i ogoljelim od vrućina upire korijenje ovijeno lijanama. Zar to sam? Zar ja sam – pitam se. No moj Bog mi otvori oči i vidjeh : pri vrhu gle, veliko gnijezdo. Cvrkuću ptice i gnijezde se pod oblacima. Shvatih, moj Bog od mene čini Dobro! Dobro sam ovom svijetu.

Juster: Stablo. Čini mi se kao ono Božićno. Naš svaki dan može postati 25.prosinac. Bog se svaki dan rađa u mom srcu.

James: Vidjeh mnogo drveća no jedno me posebno privuklo. Drvo manga s obiljem malih plodova. No sasvim na vrhu jedna je velika voćka. Ona ih hrani i brine o njima. Daje sav svoj sok i život da se svi plodovi nahrane. To je naš Bog. I mi.

Siokino: Promatrah grane. Procvale. Na jednoj su dva cvijeta. Jedan u svojoj raskoši cvate a drugi slomljen, uništen. Svaki čovjek je slomljeni cvijet kada živi u grijehu. No Bog ga ne napušta, On mu daje snagu i obnavlja da opet može procvasti. To je snaga ispovijedi.

Paskvalina: Ja sam cvijet što cvate. I želi još rasti i dugo cvasti. Puno je cvijeća oko mene. Ljepši od ljepšeg i manje lijepi, ali cvijet su. Bog nas sve voli bez obzira kakvi smo.

Maria: Dok sam hodala vrtom koji je zasadio don Ante čula sam Boga kako mi govori: Pozvao sam te da brineš za djecu. Ne samo djecu Kisime. Svu djecu. Siromašnu, nesigurnu. Ti si moja produžena ruka. Odabrao sam te. Osjetila sam se zaogrnuta Duhom. Moj Bog je došao k meni.

Margareth: Čula sam da mi Bog govori kako nas sve voli. Bez razlika. Ako nas Bog voli i mi se međusobno moramo voljeti.

Zubeda: Moje oči ugledaše poseban cvijet. Različitih boja. Kad iz obuhvatim okom svi se spoje u jedan, raskošan i predivan. Bog voli i one svete ali i griješne, ne bira, ne odvaja, zakriljuje i štiti i vjeruje da će jednom svi postati najljepši cvjetovi. Neki već danas, kada pristupe sakramentu pomirenja. Hvala Ti Bože što nas sve ljubiš.

Vumila: Čula sam mog Boga kako mi kaže da sam Njegovo ljubljeno dijete i da nastavim živjeti u miru. On je tu i sve će biti dobro. Otac brine o meni. I ja osjećam mir.

s. Ljilja: Bog mi je rekao da vam kažem da ne brinete. Božja ruka sve vodi. Rekao je da Ga svaki dan molite i zazivate, da razgovarate s Njim. On nam je blizu. Vidljiv je. I sami kažete da ste osjetili Očevu blizinu. Sve oko nas je kanal Božje ljubavi, Božjeg glasa. I zato jer dolazi iz Božje ruke sve je sveto. Ne može ga se gaziti. Sve što nam je dao mora se poštivati. Sve ima svoje dostojanstvo. „

14. studenog, 2021. Hrvatska-Rusija 1:0

Jučer je Hrvatska pobijedila Rusiju! U Splitu! Ne gledam nogomet, no uče me da iz solidarnosti moram sve strpljivo podnositi. Tako je i s nogometom. Nakon pobjede naših, ponos je i u meni narastao kao Kilimanđaro! Ipak smo u Africi!
Kod nas nema struje. Više je nema nego ima. Zato smo kod don Ante. On ima TV i agregat. I šahovnicu i navijački poklik: Naprid našiiiii! – skoči don Ante pa i nas podiže sa stolica! Slične smo našoj dragoj bivšoj predsjednici Kolindi na slici poslije tekme!

Mene „muči veća briga“. Razrađujem i smišljam strategiju kako doći do našeg trenera Dalića. Dragog i pobožnog. Bogu hvala! Onog koji i zaplače. Javno. A muško je! Velik je to čovjek. Ne srami se svojih osjećaja! Naprijed Zlatko – vičem i ja! Radi haljine koju danas radi svete nedjelje i mise imam, ne mogu na koljena. Ali ruke su u zraku! Slavimo svi: don Ante, s. Ljilja, Ana i ja. I mali. Mali koji je s nama (tako ga don Ante zove od milja) isto slavi, iako mu nije sasvim jasno viče: Bravo našiiiii! – baš kao i ja vježba solidarnost.

…a onda mislim na ovog našeg trenera Zlatka, kako bi on ovako dobra i velika srca, da zna za nas, mogao učiniti veliko djelo milosrđa i obuti i obući naše Kisima nogometaše. Bože providi da pročita ovaj moj članak

Vratimo se treneru!
Prvo molim Onog vrhovnog „trenera svih trenera“ Odozgor – da providi, a onda mislim na ovog našeg trenera Zlatka, kako bi on ovako dobra i velika srca, da zna za nas, mogao učiniti veliko djelo milosrđa i obuti i obući naše Kisima nogometaše. Bože providi da pročita ovaj moj članak. Bože, Ti sve možeš. Tebi je sve moguće.
Gledam ih kako dolaze, polu bosi i bosi, neki u japankama. Kisima nogometaši naši, nemaju za dresove ni za tenisice. Razmišljamo kako da im pomognemo. Tako vole nogomet! Itekako vole. Neki vježbaju bosi. Lopte su poslali Marinko i Anita. Oni koji nemaju igraju krpenima. Dobro bi došle i nove, kad se ove istroše.

Za ove manje nogometaše donijeli sponzorirane majice mog bratića Dalibora i hlače drage tete Marijane iz Koprivnice, al bosi su. A ovi veliki Kisima nogometaši ni dresova ni tenisica. Kusuramo se nekako ne bi li nekako privremeno pripomogli prije tekme da ne igraju bosi. Nedostaje novaca. Kad bi barem neki Hrvatski nogometni klub pomogao. Da znaju -bi! Znam da bi! Čak i njihovi rabljeni dresovi ovdje bi bili „ top“, a tek novi… tenisice koje mirišu, dresovi koji se lako operu i u rijeci (vode nema u svim nastambama-kućicama u kojima djeca žive).

Idemo Hrvatska! Pomognimo djeci Tanzanije

Razmišljam o dobroti naših nogometaša! Većina njih je počela baš kao ovi dječaci i mladići, bez tenisica, bosi.
Znam da će se san ove djece ostvariti! Znam! Znam srca naših nogometaša. Znam! I vjerujem! Idemo Hrvatska! Pomognimo djeci Tanzanije. Odigramo li samo jednu dobrotvornu utakmicu ne samo da bi mogli ovoj djeci kupiti svu opremu, nego i nahraniti puno, puno, puno siromašne djece ovdje gdje smo ovog časa, mi misionari Zdenca-Kisime.
Idemo! Nek jače kuca to srce Hrvatsko vatreno!
Naprijed Hrvatska! Nek opet jače kuca to – srce vatreno! Za Kisima Zdenac Tanzaniju!

Snježana Tišljarić, Book.hr

Za sva pitanja (npr. o kumstvu) možete se obratiti na mejl: [email protected]

Podaci za uplatu:

Žiro račun / IBAN:*
HR9023400091110984714

Model: HR00

Poziv na broj: 30

Opis: Donacija za hranu, ljekove i vodu
PBZ banka

*Uplata iz drugih država:*
SWIFT: PBZGHR2X
IBAN: HR9023400091110984714

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh