Razno

AFRIČKI DNEVNIK SNJEŽANE TIŠLJARIĆ

FOTO Čitajte s nama dirljivi Snježanin dnevnik iz Tanzanije: ‘Ta djeca neće odustati. Oni imaju svjetlo života. Oni su upoznali Svjetlo kroz Zdenac, Krista živa’ Prošli smo tjedan s vama podijelili prvi dio serijala iz Afrike - dnevnik Snježane Tišljarić. Snježana Tišljarić i Ana Ćerdić po prvi put su na misiji. Kratko su u Africi, iz domovine su sa sestrom Ljiljom Lončar iz Udruge Zdenac, poletjele 27. listopada, ali kao da su tamo već mjesec dana. Dani su im sadržajni i emotivno nabijeni. Molimo za njih, duhovna potpora im je jako bitna. U nastavku čitajte drugi nastavak...

AFRIČKI DNEVNIK SNJEŽANE TIŠLJARIĆ

Foto: Udruga Zdenac

 

28. listopad 2021.

Afrika se budi. Mlado sunce kao zlatni dukat. Crveno je. Zatvaram oči da osjetim tu toplinu. Podsjeća me na dobrotu ljudskog srca. Grije li i naše danas nekog, tko nam dolazi na put. Grijat će, znam. Jer evo, kalečimo pred Tobom o Bože i molimo za sve vas. Mi, vaše misionarke, klečimo pred Raspelom vanjskog oltara s krunicom u rukama. Raspeti Isus i sv. Bakhita mole s nama. Sestra Ljilja nas duhovno vodi. Potiče, sluša, nadahnjuje. Bože, ooooo kako govoriš kroz nju i nama.

Neću Te ovog jutra pitati „Zašto ovdje toliki umiru od gladi…“

Odjednom sve postaje jasnije. Vidiš Gospodina kako šeće sa štapom u ruci, ljušti kikiriki, pjeva kod oltara, mete dvorište, priprema s osmjehom doručak svojim malenim Hrvaticama. Baobab cvate. Mango nebu pod oblacima. Gnijezde se ptice nebeske. Linoya dozrijeva za doručak, papaja je već na stolu. Plumerija kroza otvoren prozor ispunja svećenički dom gdje jedemo. Tko je taj tko je jutrom već uraio pomusti kravu i skuhati svježe mlijeko da nam da snage za dug put koji nas čeka. Tko je taj, koji je prije ručka ulovio svježu ribu na potoku da bi tijelo mosionara koji su ovdje, dobilo snage za rad i hod. Tko je, o Bože taj, tko su ti dobri ljudi koji nam se sklopljenih ruku naklone u znak jutarnjeg pozdrava i zahvalnosti što dolazimo i što ih volimo. Blagoslovi ih o dobri Oče. Budi velikodušan. Daj im, daj o Bože, daj im sve što možeš. Njima i djeci njihove djece.

Doborote u svijetu ne nedostaje. Dlanova koji su otvoreni ima, ima o Bože. Koliko li je samo ljudi ovoga puta otvorilo svoje ruke za ovu djecu, ove ljude

Neću Te ovog jutra pitati „Zašto ovdje toliki umiru od gladi…“ već ću ovog jutra zastati i prostrijeti se pred Veličanstvom Tvojim i ječati, ječati dok molitvu na čuješ: Neka se probude srca za milosrđe. Doborote u svijetu ne nedostaje. Dlanova koji su otvoreni ima, ima o Bože. Koliko li je samo ljudi ovoga puta otvorilo svoje ruke za ovu djecu, ove ljude, Tvoju djecu. Tebe. Blagoslovi ih Oče. Sve. Veliko je srca roda moga. I naroda Hrvatskoga.

Ubaruku

Mirišem na Afriku. Uvuče se pod kožu, osvoji te prašnjava cesta i ruke koje mašu na pozdrav. Osvoji te taj „bit“ reče davno Dino u pismi.
Život bez R1 divotaaaa. Laganini. Pole pole (polako). No stres. Na leđima u kangi dica. Bosa. Šute. Što će. Bogu hvala, o ovima brinu roditelji. A vidi ih kad odrastu… Uspravnih leđa, nema skolioza. Dojenje na ulici sasvim je normalan stvar. Nema skrivanja, neugode. Tu je „sve normalano i nije za čudo narodu“. Nitko ne gleda u pedikirana stopala. Ne vide se od prašine. Pole pole. „Karibu marafiki!“ Nitko te ne salijeće na tržnici. Pole pole! Ako što trebaš doći ćeš. U ljekarni možeš kupiti domestos. No izosan. Voda se sakuplja na obližnjoj rijeci. Ova u našoj kući, Bogu hvala je pitka.
Kanta i „močo“ pravo bogatstvo, ali moraš nečim oprati pod. Više me muči noćni mišji orkestar koji partija u potkrovlju. Pokoji čudni pauk i velika stonoga koja protrči…
Vjetar nam ide na ruku. Za sada nema komaraca. Ipak spavamo pod mrežom, preventivno, a i osjećamo se kao princeze pod baldehinom. Ana i ja smo cimerice. Sestra Misinarka Milosrđa Ljilja u sobi je do naše. Bar se noću malo otpočine od naših tisuću pitanja. Čim je više slušam i gledam (ne zna ona to, to je naša tajna Tvoja i moja) sve više mi je jasnija slika svete Majke Terezije. Dok ja lijećem s fotoaparatom na bi li što više dokumentirala „moju Afriku“, ona propovijeda Isusa i Mariju i ljubav Božju.

Traže se hitno volonteri. Idemo mladeži, stvoreni ste širiti dobro u svijetu. Dođite u naš Kisimo, Zdenac! Afrika vas zove. I treba!

No ipak, zar ne, u čemu bi sad vi uživali da nema mojih „upigaji picha“. Trčim Ani po vodu. Osušila joj se jadnoj usta od prevođenja! Traže se hitno volonteri. Idemo mladeži, stvoreni ste širiti dobro u svijetu. Dođite u naš Kisimo, Zdenac! Afrika vas zove. I treba!
Justa nas nudi košticama baobaba. Ajde pojest ću, možda i ja malo narastem. Pa kako ću slikavat Masaie ovako mala.
Kokice kokodaču, mojmba vozi „šugercaar“, odnosno bicikl kolica sa šećernom trskom. Motora kao u filmu Mad Maxa. Prijevozno sredstvo za cijelu obitelj. Baba vozi, djeca iza babe i na kraju mama. Baba je – tata, razumjeli ste zar ne? Kacige ovdje nisu u upotrebi. Jer dok baba vozi mama na glavi drži još i košaru s namirnicama za ručak. Fakat ne razumim kako pri kočenju banane ne završe na babi isprid. Afrika je sasvim neopisiva.
Nemoš’ kupit karticu za mobitel. Ured dakako ima, na cesti. U sat vremena su mi uzeli sve otiske prstiju ruke da bi mogla kupiti karticu za mobitel. Rafiki me gleda, što se ja sad tu bediram, polepole… Nakon neuspješnog kodiranja otisaka nakon sat vremna ostajem bez kartice, iako sam već ponudila i nožne prste ako su uvijet da bi napokon mogla poslat poruku dici i svitu.
Justa je ipak morala dati svoje podatke. Yeeeee. Imama telefon! Samo ne znam čemu se toliko veselim kad znam da ovdje vrijeme mjerimo drugom mjerom. I često poželim da stane. Dok držim ruku djeteta koje me gleda očima tuge i radosti.

29. listopad 2021.

Radni sastanak s volonterima i učiteljima

Stol prostrt s najljepšim što se našlo. Ukrasi su Uskršnji, pisanice koje su radili s prijašnjm misionarima. Ali radujem se Uskrsu. Našem novom uskrsnuću ovdje u Africi. Svaki dan je i naš Božić i naš Uskrs! Divnog li Božjeg dara svakome od nas.
Tu su George Kitindi, Stephania Samueli, Justa Musamba, Sara Mulungu. Sestra Ljilja duhovno nas uvodi u rad. Kod nas bi to nazvali okrugli stol s olujom ideja, za bolje sutra, za ostvarenje misije i vizije kroz akciju cijelog tima. No, ovdje je dovoljno reći susret. Svatko se kratko predstavlja i govori o sebii i obitelji. Kako bi se što bolje upozali i mi se predstavljamo. Tko smo, odakle smo, što radimo i zašto smo željeli doći ovdje.
Sestra Ljilja misionarka je 33 godine. Ana i ja smo tek prvi puta u misijama. Ali ne osjećamo se tako. Čineći duhovna i tjelesna djela milosrđa svi smo na istom putu. Zajedno rastemo u vjeri i poslanju.
Rezultat su sve bolji. Vidljiviji. Svaki i mali korak važan je i napretka mora biti. Sestra gleda ocjene, pita o svakom djetetu koje više ne dolazi u vrtić i školu. Svaki podatak je važan. Prostor u kojem djeca uče premali je. U jednom razredu danas 44 djece. U nekoliko protorija oko 200-tinjak djece. Dobro bi došla ploča. Još kada bi bila pokretna. Ove postojeće jako su pohabane. Nekoliko plakata tu su već godinama, ali jedino je sredstvo za rad.


Sestra se s puno poštovanja odnosi prema svakom volonteru. Potiče ih. „ Primila sam puno znakova da je Zdenac za mene Božja volja i znam da je i vas Bog izabrao za Zdenac – Kisimu. I to me čini jako sretnom. Hvala vam na trudu i vremenu koje ulažete za svu ovu djecu. Djecu Kisime. Dodatno je nužno poraditi na kvaliteti rada volontera, uvesti metodologiju rada i svježinu. Pomoći ćemo vam da iskoristite talente djece i učinite nastavu zanimljivijom da još lakše uče i bolje razumiju.
Lijepo je čuti da su se i rezultati studenata poboljšali. To je posebno važno za kumove i dobre ljude koji ih školuju. Tako im djeca uzvraćaju ljubav i poštovanje što o njima binu. Bez toga ne bi mogli ići u školu i njihov život bi možda završio kao životi velike većine.
Djeca koja ne uče, koja ne dolaze uredna i koja ne dolaze redovito te imaju ocjene F i D, izlaze iz programa. Djeca koja ostaju i vrijedni su trebaju novu odjeću, obuću, školski pribor i sve to treba nabaviti do 20. studenog.
S obzirom na potrebe, vizija nam je osnovati Kisimo organizaciju, da bi lakše mogli djelovati. Cilj nam je osnovati vrtiće škole kako bi što više djece dobilo priliku za bolji život ovdje.”
S. Ljilja traži izvješća o radu subotom. Navikavaju li se djeca na rad kod kuće i pišu li domaće zadaće. Učitelji i volonteri potvrđuju napredak na tom području.
Sestra Ljilja potiče učitelje da pozornost usmjere i na posebno nadarene kako bi ih se dalje moglo podupirati u školovanju. Oni su važni članovi Kisime i mogu biti uzor drugoj djeci.
Cijeli radni sastanak protekao je knostruktivno, a završio je uz zajednički ručak: ugali, grah, riža i saft. Salata od zelja i banane i papaja kod nas su prilozi i desert, no ovdje sve se to zajedno stavi u tajur i tako blaguje. Hvala Ti Gospodine što imamo što jesti!

30.listopad 2012.

Vrtić misije Ujewa

Dolaze… sa svih strana. U plavim haljinicama, majicama Zdenca, s torbicama u kojima je bilježnica, plastična zdjelica. Olovka, malo drveno ravnalo na kojem se jedva vide brojke.
Strpljivo čekaju. Red je za upis. Tko je danas došao? Važno je znati. Te oči… ta milina lica.. nevinost nedotaknuta, neokrhnjena od svijeta i boli života koja ih možda čeka. Ali, ne! Oni neće odustati. Oni imaju svjetlo života. Oni su upoznali Svjetlo kroz Zdenac, Krista živa. Oni vjeruju da dolazi bolja budućnost. Oni imaju danas što pojesti. Danas neće ostati gladni. Ugali. Ugali i grah. Rijetko, ali ipak kao danas i meso. U tragovima, ali miriši drugačije od bijelog samljevnog kukuruza skuhanog u vodi bez soli i ulja.


Danas je taj poseban dan. Došli su im misionari. Prilaze sestri, raduju joj se. Raduju se njenom i našem dolasku. Ana osvaja osmjehom i mladošću, ja majčinskom ljubavlju, u sestri svjetli Svjetlo, svatko ima što dati.

Susret s kumčetom

Hoću li je napokon vidjeti? Gospodine, je li danas taj dan koji sam toliko godina s čežnjom iščekivala.
Nakon toliko godinaaaa u mojem naručju je moje kumče. Agripina! Za koji dan moje će ruke zagrliti i kumče moje djece Tee, Lane i Tina- Rosemary.
Grlim Nebo. Plačem. Raduje se srce, ali suze teku i teku. Djevojčice draga! Bog te ljubi. I ja te ljubim- govorim. Ona ne razumije, ali i ona i ja znamo da riječi ne trebaju. Gospodine Velik si u mom životu! Hvala Ti na ovoj milosti!

Pojela je polovicu. Kao i većina drugih. Polovicu će odnijeti kući, braći i sestrama, bolesnoj majci ili baki s kojom živi jer su je roditelji prerano napustili. S dvije grudice ugalija i komadićem kokošjeg krila ona će nahraniti i svoju obitelj.

Osnažena i školovana ona će jednom ovaj svijet mijenjati na bolje! Na hvalu i slavu Gospodnju!

Da, dolazi tu u Kisimu da bi jela, da bi preživjela i da ne bi od gladi umrla na pragu svoje kuće. No više od toga, ona je ovdje jer ovdje je Ljubav, jer ovdje osjeća da je Bog ljubi po ljudima koje joj šalje, jer ovdje je netko i tko će joj pomoći završiti školu. Osnažena i školovana ona će jednom ovaj svijet mijenjati na bolje! Na hvalu i slavu Gospodnju!

Snježana Tišljarić, Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh