Osobni razvoj

FASCINANTNA ŽIVOTNA PRIČA JOHNA NASHA // Iz života matematičkog genija i nobelovca: Želio je druge zadiviti svojim talentom, a onda je izgubio sve… „Htio je da drugi budu zadivljeni njegovim talentom. 'Mislio sam da sam tako velik matematičar', znao je reći žalosno, prisjećajući se tog vremena. (…) Nakon što je John Nash sve izgubio – obitelj, karijeru, sposobnost da misli o matematici – povjerio se je u pismu svojoj sestri Marti…“

Iz života matematičkog genija i nobelovca: Želio je druge zadiviti svojim talentom, a onda je izgubio sve…

Nash je vodio sve te odvojene živote. Potpuno odvojene živote. (Arthur Mattuck, 1997.)


Cijelo svoje djetinjstvo, mladost i sjajnu studentsku karijeru Nash se je uglavnom činio kao da živi samo u svojoj glavi, lišen emocionalnih poveznica koje vežu ljude zajedno. Njegov najvažniji interes bile su šablone, a ne ljudi, a njegova najveća potreba bila je nalaženje smisla u kaosu iznutra i izvana korištenjem u najvećoj mogućoj mjeri resursa svojega snažna, neustrašiva, plodna uma. Njegov prividan nedostatak osnovnih ljudskih potreba bio je tek stvar njegova ponosa i samozadovoljstva, potvrđivanje njegove jedinstvenosti. Sebe je vidio kao racionalista, slobodnog mislioca, neku vrstu Spocka sa svemirskog broda „Enterprise“. Ali sada, kad je ušao u ranu zrelost, ta nesputana osoba pokazala se je dijelom fikcijom ili u najmanju ruku pomalo iščezlom. Za tih prvih godina u MIT-u otkrio je da ima neke iste želje kao i ostali. Intelektualne, zaigrane, proračunate i povremene povezanosti, koje su nekada dostajale, više nisu bile dovoljne. U pet kratkih godina, između 24. i 29. godine njegova života, Nash je bio osjećajno povezan s barem troje ljudi. Imao je i ostavio tajnu ljubavnicu, koja mu je rodila dijete. I udvarao se je ženi koja mu je postala supruga; točnije, ona se je udvarala njemu.

„Njegov život je sličio drami u kojoj uzastopne scene igraju samo dva lika…“

Kako su ti početni intimni odnosi narasli i postali stalno prisutni u njegovoj svijesti, Nashova nekada samotna ali stabilna egzistencija postala je najednom bogatija i nepovezanija, odvojena i paralelna egzistencija, koja je reflektirala i stvorila odrasla, ali fragmentirana i kontradiktorna sebe. Ti drugi o kojima je sada ovisio zauzeli su različite odjeljke njegova života i često duže vrijeme nisu znali ništa jedni o drugima ili o prirodi odnosa ostalih prema Nashu. Samo je Nash to znao. Njegov život je sličio drami u kojoj uzastopne scene igraju samo dva lika. Jedan od njih je u svim scenama, dok se drugi mijenja iz scene u scenu. Taj drugi lik više ne postoji kad nestane sa scene.

Više od desetljeća kasnije, kad je već bio bolestan, Nash je smislio metaforu za svoj život dok je radio u MIT-u, metaforu koju je formulirao u svojem prvom jeziku, jeziku matematike: B na kvadrat + RTF = 0. Tu „veoma osobnu“ jednadžbu Nash je uključio u razglednicu iz 1968. koja počinje: „Dragi Mattucku, misleći da ćete razumjeti ovaj koncept bolje nego mnogi, htio bih objasniti…“ Jednadžba predstavlja trodimenzionalni natprostor, koji ima singularnost u ishodištu, u četverodimenzionalnom prostoru. Nash je singularnost, središnja točka, a ostale varijable su ljudi povezani s njim – u ovom slučaju, ljudi s kojima prijateljuje ili je u kakvu odnosu.

[1]

„Mislio sam da sam tako velik matematičar…“

Neizbježno, razvoj značajnih odnosa s drugima donosi sa sobom zahtjeve za povezivanjem – potrebu da se izabere. Nash je veoma nerado stavljao jednu emocionalnu povezanost pred druge. Neodabirom je mogao izbjeći ili barem minimizirati ovisnost i zahtjevnost. Da bi se zadovoljile njegove vlastite emocionalne potrebe za povezanošću, to je neizbježno značilo da su ostali morali tražiti njega da zadovolje svoje potrebe. No dok je bio zaokupljen dojmom koji su drugi imali na njega, uglavnom je ignorirao – štoviše, činilo se je da ga ne može pojmiti – svojim dojmom na druge. Ustvari nije imao više poimanja o „drugome“ nego što ga ima malo dijete. Htio je da drugi budu zadivljeni njegovim talentom. „Mislio sam da sam tako velik matematičar“, znao je reći žalosno, prisjećajući se tog vremena. Jasno, u neku ruku su bili zadivljeni. Ali kad su neizbježno htjeli ili trebali više, on je to smatrao nepodnošljivim.

Nakon što je John Nash sve izgubio – obitelj, karijeru, sposobnost da misli o matematici – povjerio se je u pismu svojoj sestri Marti da su mu samo tri osobe u životu ikada donijele sreću: tri „posebne osobe“, s kojima je ostvario „posebno prijateljstvo“…

Ulomak iz knjige „Genijalni um – život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha” autorice Silvyje Nasar. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

O knjizi „Genijalni um – život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha“

…otkriva priču o životu Johna Nasha – američkog matematičara i nobelovca, temeljeći svaku pojedinost na dokumentima i izvorima te podatcima dobivenima u razgovorima s više od stotinu pojedinaca, Nashovih prijatelja i poznanika.

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh