Osobni razvoj

KRIS VALLOTTON

‘Epidemije nedostatka očeva’ – pridonosi pomutnji oko roda, samoubojstvima i još mnogočemu Iznimno vrijedan i koristan tekst, ne samo za očeve i majke već i za sve koji su odrasli bez očinske figure. Zašto je otac toliko važan za dijete, koje su posljedice njegove odsutnosti u obitelji i može li osoba odrasla bez oca u odrasloj dobi 'nadoknaditi' ono što je trebala primiti od njega i kako? Pročitajte što o temi kaže pastor Kris Vallotton, autor knjige koja govori o tim važnim pitanjima…

Amerika pati od ‘epidemije nedostatka očeva’, što pridonosi pomutnji oko roda, samoubojstvima i još mnogočemu

Foto: Shutterstock

 

Naraštaj najviše ‘lišen’ očeva

Posljedice toga što djeca u svojim domovima odrastaju bez očeva, razorne su, tvrdi Kris Vallotton: podatci, naime, otkrivaju kako je čak „75 posto svih ljudi koji završe u zatvoru odraslo bez očeva“, prenosi portal The Daily Signal.

Amerika pati od pandemije koja nije virus, već je to „pandemija neprisutnosti očeva”. To, naime, tvrdi pastor Kris Vallotton, autor nove knjige „Ustanak: Epska borba za naraštaj najviše lišen očeva u povijesti”.

„Pedeset i jedan posto sve djece u Americi upravo se ovoga trenutka rađa izvan braka, 51 posto!” – kaže Kris Vallotton, viši voditelj u Bethel Church u Reddingu, država Kalifornija. „Godine 1950., svega se 4 posto Amerikanaca rađalo izvan braka.”

Posljedice toga što djeca odrastaju bez očeva u svome domu razorne su, govori Vallotton, budući da podaci otkrivaju kako je „75 posto ljudi koji su završili u zatvoru odraslo bez oca”, dok se „63 posto ukupnog broja samoubojstava mladih odnosi na domove u kojima očevi nisu prisutni.”

Porast transrodnosti i homoseksualnih brakova

Vallotton ujedno ukazuje i na porast transrodnosti i homoseksualnih brakova, kao još jednu popratnu posljedicu neprisutnosti očeva jer, „kada prihvatimo homoseksualne brakove (…) zapravo govorimo da možeš imati dvije mame ili dva tate jer su mame i tate međusobno zamjenjivi.”

Vallotton je na The Daily Signal Podcast podijelio svoju priču o tome kako je kao mali dječak izgubio oca, i na koji je način to utjecalo na njegov život. Ujedno time želi ponuditi nadu i rješenje kako djeca mogu iskusiti očevu ljubav, posred naraštaja koji je lišen očeva.

U nastavku stoga donosimo ponešto uređeni prijepis spomenutog razgovora.

Virginia Allen: Možemo kazati kako je najveća kriza ovoga naraštaja kriza nedostatka očeva. Problem je to koji uistinu bez iznimke pogađa sve sfere društva. Nova knjiga pastora Krisa Vallottona: Ustanak: Epska borba za naraštaj najviše lišen očeva u povijesti, govori o krizi neprisutnosti očeva, no ujedno i nudi neka uistinu praktična i snažna rješenja kako nadići ove izazove. Pastor Kris je ovdje s nama. Puno Vam hvala što ste danas ovdje.

Kris Vallotton: Hvala Vama što ste me pozvali.

Allen: Dakle, pastore Kris, znam da su neki od onih koji poznaju Bethel Church u Reddingu u Kaliforniji možda čuli Vašu priču. No neka Vam ne bude teško u nekoliko minuta podijeliti s nama nešto o Vašemu odnosu s vlastitim ocem, njegovoj smrti te kako je to djelovalo na Vas kao dijete.

Vallotton: Eto, moja je majka 1954. ostala trudna izvan braka, što je, u to vrijeme, bilo iznimno sramotno. Stoga su moja majka i moj otac pobjegli i vjenčali se u tajnosti. Tri godine kasnije, moj se otac utopio, a majka je ostala sama sa 18-mjesečnom kćeri i trogodišnjim sinom.

U petnaestoj sam godini susreo Gospodina. Majci je čitavo tijelo bila prekrila psorijaza. Iako nisam odgojen u vjeri, niti sam primio ikakvu vjersku ili pak duhovnu poduku, rekao sam ovako naglas: „Bože, ako postojiš, i ako ozdraviš moju majku, saznat ću tko si i služiti Ti do kraja života”

Dvije godine kasnije (preskačem godine, jer Vam pričam „skraćenu“ verziju), majka se preudala za iznimno nasilnog muškarca. Mogu Vam to opisati i opširnije, ali, uglavnom, odrastao sam u domu ispunjenu nasiljem, s alkoholičarom. Majka je s njime ostala u braku osam godina, a potom se rastala. Međutim, očito nije „naučila lekciju“ jer se dvije godine kasnije ponovno udala za nasilnog muškarca. Tako je, dakle, izgledalo naše odrastanje. Odselio sam se od kuće sa 17 godina.

U petnaestoj sam godini susreo Gospodina. Majci je čitavo tijelo bila prekrila psorijaza. Iako nisam odgojen u vjeri, niti sam primio ikakvu vjersku ili pak duhovnu poduku, rekao sam ovako naglas: „Bože, ako postojiš, i ako ozdraviš moju majku, saznat ću tko si i služiti Ti do kraja života.” Na to sam posve jasno čuo glas: „Moje je ime Isus Krist, a molitva ti je uslišana.”

Idućega se jutra moja majka probudila posve oslobođena psorijaze. Tada sam ponovno, posve jasno, začuo glas: „Moje je ime Isus Krist. Rekao si da ćeš Mi služiti ako ti ozdravim majku. Sada čekam.” I tako je započelo moje putovanje. Sa 18 sam godina zaista upoznao Gospodina, zajedno sa svojom tadašnjom djevojkom, s kojom sam danas u braku već punih 47 godina.

Eto, to je bio veoma kratak i sažet prikaz moga života.

Pedeset i jedan posto sve djece u Americi upravo se ovoga trenutka rađa izvan braka – 51 posto! Za usporedbu, godine 1950. samo se 4 posto Amerikanaca rađalo izvan braka

Allen: Puno Vam hvala što ste to podijelili s nama. S obzirom na Vaše osobno iskustvo, kao i na, sada već desetljeća, Vaše službe, imali ste prilike promatrati kako mnogi mladi prolaze kroz različite izazove u životu. Ujedno ste imali priliku služiti u više različitih zajednica. U svemu tome, veoma otvoreno govorite o nečemu što ste veoma često susretali, a to su mladi koji odrastaju bez očeva, odnosno – utjecaj te činjenice na njihove živote. Osobito unutar današnje kulture i društva, Vaša knjiga govori o onome što smo primijetili proteklih godina te o posljedicama sve veće neprisutnosti očeva po društvo.

Stoga, ako Vam nije teško, progovorite malko o tome kako smo ovamo stigli. Živimo u vremenu kada jedno od svakih četvoro djece u Americi odrasta bez oca u svome domu. Kada još spomenete da su ljudi gotovo „otupjeli“ na tu činjenicu, to je uistinu šokantno. Kako smo stigli do točke u kojoj je toliko malo očeva prisutno u domu, dok je istovremeno, s druge strane, društvo postalo neosjetljivo na taj problem neprisutnosti očeva?

Vallotton: Da, u pravu ste. Pedeset i jedan posto sve djece u Americi upravo se ovoga trenutka rađa izvan braka – 51 posto! Za usporedbu, godine 1950. samo se 4 posto Amerikanaca rađalo izvan braka. Promislite sada, nije li onda opravdano govoriti o pandemiji. Nazvao bih to „pandemijom nedostatka očeva, odnosno, izostanka; neprisutnosti očeva“.

Valja nam shvatiti kako živimo u najvećma nedostatkom očeva obilježenu naraštaju u povijesti; u povijesti modernoga svijeta, barem otkako pratimo statistiku; naraštaju u kojemu naši očevi postoje, ali ne žive s nama u kući. To se još nikada nije dogodilo u modernoj kulturi. Drugim riječima, imali smo u povijesti nekoliko naraštaja bez očeva, poput vremena Građanskoga rata, ali tada su očevi bili poginuli u ratu.

Što se tiče načina na koji se to dogodilo – ovisi koliko daleko u povijest želite ići. No ovaj eksponencijalni rast izostanka očeva možda se može prvenstveno povezati sa seksualnom revolucijom, čija je tematska pjesma Crosbyja, Stillsa, Nasha, & Younga glasila ovako: „Ako ne možeš biti s onime koga voliš, voli onoga s kim si.” To, u osnovi, znači: „Upuštaj se u spolne odnose s kime god želiš. Ne opterećuj se obvezama. Važno je kako se ti osjećaš. Ne postoji nikakva odgovornost.” I to je posijalo, ili možda samo ubrzalo, sve ovo: ta kultura izostanka odgovornosti.

Školski sustav

Potom, tu je i naš školski sustav: iako je darvinizam u njega uveden 1920., nije imao neku osobitu težinu sve do seksualne revolucije, kada su ljudi živjeli kao da raj, pakao, i konačni sud, uopće ne postoje.

I tako je darvinizam ljude – ako želite – oslobodio „grižnje savjesti“, budući da nije bilo Stvoritelja kojemu bi odgovarali. Vi ste evolucionarizirana ameba, ili ste – ovisno o vrsti evolucije u koju vjerujete – evolucionarizirani majmun, a istinskoga Stvoritelja zapravo nema. Vi ste tek puka slučajnost.

Nadalje, ne samo što nije postojao Stvoritelj kojemu biste odgovarali već niste imali niti božansku sudbinu. Obični ste ispljuvak svemira te – iako ste ujedno i najsposobnija vrsta – zapravo nemate vječnosti. Zašto onda ne biste tulumarili, kada ionako nemate komu odgovarati?

Puno se još toga popratnoga dogodilo. Sada, pak, imamo utjecaj homoseksualnosti i transrodnosti. Nismo toga uopće svjesni, ali, kada – kao nacija, odnosno, kao nacije -prihvatimo istospolne brakove, time zapravo izražavamo globalni izričaj. Govorimo: možeš imati dvije mame ili dva tate, jer su mame i tate međusobno izmjenjivi. To je, dakle, još jedna dinamika, koja, nažalost, ide u prilog neprisutnosti očeva.

Poslije 2017., Vlada je prestala objavljivati statistiku o neprisutnosti očeva, jer očevi zapravo više nisu potrebni, budući da su zamjenjivi s majkama. I tako sada imamo toksičnu „muževnost“. Imamo muškobanjaste žene…

(…) Ne znam je li ti to poznato, Virginia, ali više ne vodimo statistiku o neprisutnosti očeva. Poslije 2017., Vlada je prestala objavljivati statistiku o neprisutnosti očeva, jer očevi zapravo više nisu potrebni, budući da su zamjenjivi s majkama. I tako sada imamo toksičnu „muževnost“. Imamo muškobanjaste žene (ne više samo izgledom!). Postoji ujedno i toksična muževnost u muškaraca. Čitav je jedan naraštaj muškaraca feminiziran.

U svakom slučaju, puno se tu ima za reći. Oprosti što sam zauzeo toliko vremena. Ali, nažalost, tako stvari stoje.

Allen: Velik je to problem. Uistinu jest.

Vallotton: Velik problem.

Allen: Kakvi su, dakle, stvarni učinci? Kada pogledamo što se događa dječacima koji odrastaju bez prisutnosti očeva koji bi bili uključeni u njihov život: kakve su posljedice prisutne u životima tih dječaka?

Vallotton: Spomenut ću ti neke statističke implikacije, kako bismo mogli razmotriti statistiku, a onda se vratiti unatrag. Sedamdeset i pet posto svih zatvorenika odraslo je bez oca. Čak 63 posto ukupnoga broja samoubojstava mladih potječe iz obitelji u kojima očevi nisu prisutni. To znači da je – ako nemate oca – vjerojatnost da ćete počiniti samoubojstvo pet puta veća.

Evo još jednog primjera: ako nemate oca, vjerojatnost da ćete završiti kao beskućnik je 32 puta veća – 32 puta! I još jedno: ako nemate oca, postoji 20 puta veća vjerojatnost da ćete očitovati poremećaje u ponašanju.

Podatak koji slijedi je zastrašujuć: ako nemate oca, vjerojatnost da ćete silovati ženu je 14 puta veća. I još zadnji: sedamdeset i jedan posto mladih koji napuste srednju školu dolazi iz obitelji bez oca. Ako nemaš oca, vjerojatnost da ćeš napustiti srednju školu je devet puta veća.

To su, dakle, posljedice neprisutnosti očeva. O tome nitko ne govori. Ne morate biti kršćanin. Ako vidite statistiku i shvatite što se događa, upitat ćete se kako je moguće da svi duhovni vođe, svi političari, svi vladini dužnosnici i svi učitelji ne govore: „Suočeni smo s pandemijom. Nije posrijedi ‘običan’ biološki virus. Posrijedi je duhovni i društveni virus koji razara, uistinu razara, čitav jedan naraštaj.”

Prije svega, što se ženi koju je otac napustio događa u psihološkom, duhovnom, i mentalnom smislu? Pritom mislim na majku. Ona je ostavljena. Postoje neki rijetki slučajevi za koje ne vrijedi ovo što ću sada reći

Zbunjenosti oko roda

Allen: U svojoj knjizi dotičete i nešto što bi moglo biti jednom od najkontroverznijih tema kojima se bavite: naime, u trećem poglavlju tvrdite kako je neprisutnost očeva dovela do postojećeg povećanja zbunjenosti oko roda, koje smo svjedoci.

Vallotton: Svakako.

Allen: Recite nam nešto o tome. Što mislite, zašto je tako?

Vallotton: U trećem sam poglavlju svoje knjige to doista dobro razradio, što ovdje zacijelo neću uspjeti u nekoliko minuta. No dopustite mi dati Vam kratki pregled.

Prije svega, što se ženi koju je otac napustio događa u psihološkom, duhovnom, i mentalnom smislu? Pritom mislim na majku. Ona je ostavljena. Postoje neki rijetki slučajevi za koje ne vrijedi ovo što ću sada reći. No prije svega, one stječu stanovit dojam o muškarcima, zar ne?

One su napuštene. Možda imaju jedno, dvoje ili troje djece. Žene često razmišljaju ovako: „Ostat ću trudna s ovim muškarcem, bez obzira na to oženio me on ili ne, i on će biti vezan uza me do kraja života jer zajedno imamo djecu.” No nažalost, nerijetko otkrivaju da će biti izdane jer njihov muškarac ima moral uličnoga mačka.

I kako onda mama gleda na muškarce? Ima dijete, možda i više djece, sinove ili kćeri. Prije svega, sin nema iskustvo zdrave ljubavi između muškarca i žene jer mama nema svog muškarca. Međutim, „mama je obilježena, mama je ogorčena i bijesna na muškarce, dok istovremeno odgaja mene. Pokušava li me to ona feminizirati?” Ne. No majka je ta koja rađa dječaka, dok je otac taj koji rađa muškarca. Ne možete nekoga naučiti nečemu što sami niste, već možete jedino prenijeti ono što jeste. Stoga mama ne može stvoriti muškarca. Može stvoriti dječaka, ali muškarca ne.

Ona je, dakle, bijesna na muški rod, zar ne? Razmišlja ovako: „Muškarci su neodgovorni. Muškarci su ovo. Muškarci su ono.” Kako je onda taj dječak odgajan? Ne samo što nema muški uzor pred sobom, već stječe iskrivljen dojam: „Mama ne voli muževne muškarce.” Tako on neizbježno razmišlja, poučen vlastitim iskustvom. „Ne znam kako bih se u ljubavi predao ženi, jer nisam imao prilike vidjeti oca kako to čini s mojom majkom. Stoga ću se, kada tražim ljubav, prema ženama odnositi kao prema sestrama i majkama, jer se ne znam prema njima postaviti kao onaj koji pruža i prima zdravu ljubav između muškarca i žene” – ako shvaćate što želim reći.

Kći ima isti takav problem, jer nikada nije uspostavila odnos s muškarcem koji je primjer muževnosti. Ima samo iskustvo ženstvene žene. Kako se onda može naučiti ispravnome i zdravome odnosu s muškarcima?

Otac je taj koji svome djetetu daje identitet. Razmislite malo. Njegova sperma određuje djetetov spol. Gotovo u svim kulturama, žena po udaji uzima muževljevo prezime. Proročki je to pokazatelj kako su očevi ti koji donose identitet

U trećemu poglavlju svoje knjige, veoma sam opširno ovo razradio. I kada bi takvu situaciju promatrao netko tko je posve nepristran, i kao takav sposoban objektivno sagledati situaciju, poput – primjerice – kakvog vanzemaljca koji bi proučavao ljudsko ponašanje, došao bi do sljedećeg neizbježnog zaključka: „To vodi ravno do privlačnosti prema istome spolu jer takva osoba nije odgojena pouzdati se u muškarce.” Na taj se način hrane homoseksualnost i transrodnost.

Reći ću još i ovo: otac je taj koji svome djetetu daje identitet. Razmislite malo. Njegova sperma određuje djetetov spol. Gotovo u svim kulturama, žena po udaji uzima muževljevo prezime. Proročki je to pokazatelj kako su očevi ti koji donose identitet. Dakako da ne donose identitet samo očevi, ali ga donose u prvotnome smislu.

Krajnja kriza identiteta u nekoj kulturi nastupa kada osoba za sebe uopće ne zna kojeg je spola. Stoga smatram kako neprisutnost očeva hrani disfunkcionalnost čitavog jednog naraštaja.

Foto: Shutterstock

Kako tate vratiti u kuće

Allen: Čovjek se, promatrajući ovaj problem, uistinu lako može obeshrabriti. Pritom nam se nameće očigledno rješenje kako su nam potrebni dobri očevi, koji će biti prisutni u kući gdje žive njihova djeca te ih odgajati čestito i u ljubavi. Nažalost, nije to tako jednostavno. Ne možemo tek pucnuti prstima, i imati to. Što je potrebno kako bismo tate vratili u kuće, kako bi bili dijelom životnoga putovanja svojih sinova, da bi oni iz dječakâ izrasli u muškarce?

Vallotton: Veliko je to pitanje, na koje pokušavamo odgovoriti u drugome dijelu knjige: u redu, utvrdili smo kako kriza postoji, a koje bi onda bilo rješenje? Želim naglasiti kako je bilo potrebno 70 godina da bismo stigli do sadašnje situacije. Nismo se u njoj našli prekonoć. Trebalo nam je 70 godina – od kojih 50 intenzivnih.

Stoga ne postoji nikakva čarobna formula. Rješenje je u biranju pravih ljudi za predsjednike i upravitelje, u promjeni određenih zakona. No valjat će nam se i vratiti unatrag.

Usput, vjerujem kako se nalazimo u onom Malahijinu trenutku, prorečenu u četvrtome poglavlju Knjige proroka Malahije: „U posljednje ću dane poslati Iliju proroka, i on će obratiti srca otaca k sinovima, i srca sinova k očevima.”

Stoga započinje tako da svi mi, koji smo očevi, darujemo malo svoga vremena: „mogu trenirati neki dječji klub; mogu životu poučavati i dječake i djevojčice”

Stoga je ono što činimo upravo sada to da se počinjemo usuglašavati s kretanjem neba, zbog čega smo to nazvali Malahijinim mandatom. No, započinjemo sa 58. poglavljem proroka Izaije. Uzimamo one bez oca u svoje domove. Izaija 61: „Slomljeni postaju graditelji kulture te obnavljaju razorene gradove i temelje gradova.”

Stoga započinje tako da svi mi, koji smo očevi, darujemo malo svoga vremena: „mogu trenirati neki dječji klub; mogu životu poučavati i dječake i djevojčice.”

Kathy i ja vršimo tu službu već pet godina. Nazivam to službom. Bila je sekularnog tipa te smo dnevno u prosjeku imali 120 djece, dvaput tjedno, kroz pet godina. Igrali smo s njima košarku i odbojku. Za vrijeme poluvremena poučavali bismo ih životnim vještinama i biblijskim načelima. Ponekad bismo im čitali izravno iz Biblije. Od sve te djece, kroz tih sam pet godina imao samo jedno čiji je otac živio s njima: samo jedno, od 120, u pet godina!

Problem je, dakle, takav. I tako smo mi toj djeci postali i otac i majka. Postali smo obitelj. Mogu li reći kako smo postali obitelj s gomilom siročadi? Bilo je to veoma snažno i duboko. I voljeli smo to činiti. Isprva im se nismo svidjeli jer nisu znali kako se nositi s granicama koje smo im postavili. No kasnije je to bila velika ljubav, i ostali smo s njima puno godina.

U američkoj su kulturi kroz posljednjih 150 godina organizacije poput izviđačâ postale zamjenski očevi i majke. Mislim da je i danas njihova uloga iznimno važna.

Nisam niti spomenuo stupanj samoubojstava, koji je upravo astronomski. Najveći je uzrok smrti u mladih. Ako oduzmete naslijeđe, oduzimate i nadu u budućnost. Tada su ljudi prepušteni očaju

Allen: Kada govorimo o toj promjeni, i tome pomaku, potkraj svoje knjige spominjete važnost naslijeđa i ostavštine. To je nešto što se u našoj kulturi i društvu previše ne spominje: ta važnost razmišljanja o idućemu naraštaju: „Što ostavljam svojoj djeci i unucima, pa čak i ljudima iz svoje zajednice s kojima nisam rodbinski povezan?” U čemu se sastoji ta uloga? Kako bismo trebali razmišljati o naslijeđu, dok činimo svoje životne izbore?

Vallotton: Virginia, ne smijemo zaboraviti kako odrastamo u globalnome sirotištu, virtualnome globalnome sirotištu. U Mudrim izrekama stoji kako pravednik ostavlja u baštinu djeci svoje djece. Biblija nas uči živjeti sada s pogledom u budućnost, jer Bog ima plan za nas, kako bi nam podario i budućnost i nadu.

Nisam niti spomenuo stupanj samoubojstava, koji je upravo astronomski. Najveći je uzrok smrti u mladih. Ako oduzmete naslijeđe, oduzimate i nadu u budućnost. Tada su ljudi prepušteni očaju. Stoga smatram da je za nas važno razmišljati kako naš život utječe na buduće naraštaje.

Neizmjerno je važno živjeti za nešto onkraj sebe. Ako je potrebno, i život položiti za idući naraštaj.

Problem je u tome što danas imamo naraštaj koji traži trenutačno zadovoljenje svojih potreba, zaboravljajući kako su u prošlosti ljudi umirali da bismo mi imali slobodu.

Mi sada uživamo vjersku slobodu. Govorimo o Isusu Kristu. Netko je za to platio. Nećemo ići u zatvor zbog toga što govorimo o spolnosti i moralu. I za to je netko platio. Čitav je jedan naraštaj položio život, kako bismo mi ovdje mogli slobodno razgovarati.

Tako razmišljaju očevi. Tako razmišljaju zdravi očevi: „Što ostavljam idućemu naraštaju? Što će za stotinu godina govoriti o meni? Kakav će biti utjecaj moga života za stotinu godina?” Osobno u svome životu gotovo svakoga dana vodim razgovor na tu temu.

Allen: Prije no što završimo razgovor, recite nam ponešto o tome što planirate u budućnosti, budući da namjeravate nastaviti poslanje koje želi kazati: „Želim biti dio pozivanja očeva natrag, i promatrati ovaj bezočinski naraštaj kako biva praćen te stegom obnovljen ondje gdje dječaci mogu biti mukarci.”

Vallotton: Dakle, na temelju toga susreta, koji sam doživio prije tri i pol-četiri godine, pokrenuli smo organizaciju pod imenom BraveCo, na temelju koje je napisana spomenuta knjiga. BraveCo je u temelju zapravo organizacija Promise Keepers, ako ste dovoljno stari da je se sjećate, samo puno snažnija jer danas raspolažemo naprednijom tehnologijom.

Promise Keepers nisu raspolagali mogućnostima utjecaja na čitave narode. Mogu li se tako izraziti? Nisu, naime, imali platforme kakve mi sada imamo, niti su mogli raditi ono što mi upravo činimo. Nisu imali načina. Nisu posjedovali tehnologiju koju mi imamo, da bismo 2 000 muškaraca zadržali u živu razgovoru i podvrgavanju stezi, kao i fantastične očeve koji sada mogu djelovati na svoje sinove koji se nalaze na drugome kraju svijeta, ili u drugoj državi.

I tako je to stvarno postalo duboko. Organizacija je stara svega dvije godine, ali hitro te upravo zadivljujuće raste. Mislim da je 1 000, ili svakako barem 900 muškaraca, završilo naš prvi tečaj BraveCo, koji traje 12 mjeseci. Stoga je to bila zahtjevna stvar – kako si rekla – bio je to pravi maraton, a ne tek kakav šestotjedni tečaj. Trebalo se doista potruditi da bi se bilo ondje. A ti muškarci, mnogi su od njih sada dio našega tima te pomažu voditi druge muškarce i dječake.

Ako, pak, svatko učini svoj dio, onda je to kao u 58. poglavlju Knjige proroka Izaije. Ako u svoj dom uvedete beskućnike i siromahe, činite napor da biste za nekoga bili odgovor, rješenje

Stoga smatram da nijedan pojedinac nije dovoljno velik da bi riješio problem. Ali zato zajedno možemo biti nadahnuće drugim pokretima, ostalim kongregacijama, drugim muškarcima, drugim organizacijama, i kazati: „Hej, ne možeš učiniti sve, ali zato možeš učiniti makar nešto. Ne možeš doprijeti do svih, ali možeš doprijeti barem do nekoga.”

Ako, pak, svatko učini svoj dio, onda je to kao u 58. poglavlju Knjige proroka Izaije. Ako u svoj dom uvedete beskućnike i siromahe, činite napor da biste za nekoga bili odgovor, rješenje. Ponekad se vjerojatno i sami tako osjećate – i meni se to događa. Dok sam pisao ovu knjigu, osobito njenu prvu polovicu, želio sam zaista jasno shvatiti problem: što to pokušavamo riješiti? Potom, druga se polovica knjige uvelike bavi rješenjima. Ali zato, prva polovica knjige … kad sam je završio, to me jednostavno preplavilo. Rekao sam: „Ovaj je problem toliko zastrašujuće velik! Što ja tu mogu? Sve što mogu učiniti je poput kapi u moru, kad je taj problem toliko ogroman!”

Ali, potom sam pomislio na Gospodina, i sjetio se kako se moje vlastito obraćenje dogodilo…

Ali, potom sam pomislio na Gospodina, i sjetio se kako se moje vlastito obraćenje dogodilo upravo unutar pokreta (The Jesus Movement, op.prev.) koji se bavi ljudima što ih se obično otpisuje riječima: „Oni nikada neće ljubiti Gospodina!” – hipiji; hipi-ovisnici, kojih je tada u našoj zemlji zaista bilo puno, a onda se dobar dio njih odjednom jednostavno obratio. U tri se godine dogodilo toliko krštenja te bi, kada bi se sva dogodila istovremeno, jedina dovoljno velika krstionica bilo more. I gledali smo kako se čitava jedna nacija jednostavno obraća kroz veoma kratko vrijeme. Tada sam pomislio: „Sada smo u onom ‘Malahijinu trenutku’, i možemo se osloniti na to.” Silno sam uzbuđen zbog toga!

Samo želim ponoviti ono što sam već rekao na početku: hvala ti puno što vjeruješ u tu poruku, i u moju poruku, osobito kao žena. Hvala ti što si mi pružila priliku s drugima podjeliti nešto za što istinski vjerujem da je od Gospodina; ta naša poruka koju nastojimo prenijeti.

Allen: Posljedice doslovno vidimo svaki dan, u svim sferama društva: što se događa kada imate naraštaj koji odrasta bez prisutnosti očeva u domu, i uistinu su pogubne. Stoga Kris, stvarno ti hvala što si odvojio vrijeme za nas.

Svi koji slušate, svakako potražite knjigu: „Uprising: The Epic Battle for the Most Fatherless Generation in History.” Možete je nabaviti na Krisovoj internetskoj stranici krisvallotton.com. Ujedno vas upućujemo i na Krisov podcast “Kris Vallotton’s Podcast”. Kris, hvala ti. Stvarno nam je drago što si danas bio s nama.

Vallotton: Hvala tebi, Virginia. Bog te blagoslovio.

Autorica: Virginia Allen

Izvor: The Daily Signal

Prevela i prilagodila Aleksandra Marija Chwalowsky

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh