Molitva je ključna za rast u duhovnom životu, ali također i temeljne ljudske vrline – koje čine naš svakodnevni život i kojima bi svatko trebao težiti i postizati ih da bi svijet postao boljim.

Katekizam katoličke Crkve objašnjava:

„Ljudske kreposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život.

Krepostan je čovjek onaj koji slobodno čini dobro. Ćudoredne kreposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskog bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi.“ (KKC, 1804)

Ustvari, krepostan život postiže se stvaranjem dobrih naivka. Dobre navike temelj su svetosti, a ne zahtijevaju nikakve dodate molitve ili pobožnosti. Antički filozof Aristotel govori o tom konceptu u svojoj Nikomahovoj etici. On objašnjava da „moralne vrline proizlaze iz navika“. Ako nemamo naviku kreposti, nikada se nećemo približiti Bogu.

Tijekom stoljeća brojni su autori pisali o sedam ljudskih kreposti ili vrlina koje su ključne za postizanje svetosti, a u sebi znače suprotnost onomu što je u kršćanskoj duhovnosti poznato kao sedam glavnih grijeha. Na putu svetosti potrebno je doći do savršenstva primjenjujući ispitivanje savjesti, razmatrajući svoje uspone i padove i živeći evanđelje.

Čistoća – Čistoća znači živjeti moralno svoju spolnost, ovisno o životnom stanju.

Umjerenost – Duboko povezana s mnogim strastima, umjerenost znači sposobnost samokontrole.

Milosrđe – Milosrđe se rađa iz nesebične ljubavi za bližnjega i okosnica je evanđeoskog živote.

Marljivost – Marljivost je vrlina koja se opire lijenosti i održava se u ustrajnosti.

Strpljivost – Strpljivost je jedna od najtežih kreposti, a znači podnošenje teških okolnosti (i teških ljudi) s dobrohotnošću i suosjećanjem.

Ljubaznost – U današnje je vrijeme zaboravljena, ali ljubaznost je važna krepost i neizostavna kršćanska navika koju treba razviti.

Poniznost – poniznost znači boriti se s našom oholom prirodom i istinsko je poznavanje sebe, priznajući istodobno naše mane i vrline.

Ponekad ispovjednik izabere neku od kreposti i zada ju pokorniku kao onu na kojoj treba više raditi, da bi mu malo-pomalo postala navikom. Osoba se može više približiti Bogu usavršavajući samo jednu vrlinu svakog dana.

Autor:  Philip Kosloski  (Aleteia.org; Book.hr)

Preveo Josip Sinjeri