Foto: Shutterstock

Otkrio sam kako je mnogima mnogo lakše reći: »Opsjednut sam«, nego: »Trebam psihološku pomoć.« Jednom mi je tako, prigodom neke duhovne obnove, pristupila osoba zamolivši za pomoć jer su joj »djeca opsjednuta«. To su joj potvrdili i neki duhovnjaci, a i »svima je sve jasno«, jer djeca na seminarima viču, imaju »reakcije« na molitvu… Mene su učili da uvijek prvo trebam gledati prirodno, pa tek onda natprirodno. I stotine se puta to pokazalo spasonosnim.

„Odgovor nije u nedoglednim posjetima »čudotvorcima«, u grčevitim traženjima brzih i naglih iscjeljenja svega što se događalo prethodnih trideset godina… Odgovor je u sljedećemu…“

Bilo mi je uistinu žao te vjernice, iscrpljene putovanjima od nemila do nedraga, kojoj je srce krvarilo, a novčanik se zbog hodočašćenja drastično smanjivao u obimu, da ne pričam o osudi susjeda i kolega, te o stotinama raznih dobronamjernih savjeta i prijedloga. Zato sam dublje zagrebao pod površinu te sam otkrio kako je njezin suprug, otac djece, teški alkoholičar i zlostavljač, lijenčina koja je sve živo prokockala i sa svima se posvađala. Naravno da su djeca u traumi. Prisustvovati svađama roditelja, dolascima hitne pomoći i policije, urlanju i prijetnjama lopatom i sjekirom, biti čudno gledani u školi, slušati šaputanja iza leđa…

Ne, gospođo i sestro, djeca vam nisu opsjednuta, ona su ogorčena, možda i depresivna, ona viču u svojim nutrinama, te zatim viču u crkvi, ona su teško duševno i emocionalno povrijeđena. Odgovor nije u nedoglednim posjetima »čudotvorcima«, u grčevitim traženjima brzih i naglih iscjeljenja svega što se događalo prethodnih trideset godina… Odgovor je u sljedećemu: povežite molitvu s darom praštanja, koji vam Gospodin sigurno nudi, te poduzmite nešto »fizički« (ne u odnosu na muža), nešto stvarno, zauzmite se za svoju djecu i za sebe po nekoj promjeni svojega egzistencijalnog stanja. Ne kažem da se morate danas rastati. Ali nešto sigurno morate učiniti. Ne znam odgovore na sva pitanja niti ih želim ili mogu znati, ali jasno mi je da ono »ustani« u Kristovu »ustani i hodi« znači da ne smijemo sjediti u svojemu jadu, već moramo i djelovati u smislu da nešto konkretno poduzmemo.

Nekada treba i pobjeći, i odseliti se, i prerezati pupčanu vrpcu, i potražiti psihologa, i postiti, dakako, kao i promijeniti društvo… Ne znam što bi bilo najbolje, ali najgore je svakako ustvrditi da smo opsjednuti i – ništa ne činiti, jer ništa ne možemo, ništa ne znamo i ništa ne smijemo u tom stanju. Naravno da postoji zlo i postoje zlodusi, i mnoge naše borbe vuku podrijetlo od tog zlotvora duše, ali ako ćemo u svemu vidjeti Sotonu, onda je naše kršćanstvo nezrelo i neozbiljno.

„Mogu i mrziti, i blatiti, i biti grubi i prijetiti, i emocionalno, psihički, fizički, ekonomski, religiozno maltretirati one s kojima žive, ali oni ostaju pravedni i sveti…“

Zato sam dobio milost da upoznam predivnu inicijativu koja se naziva: »Grow – duševna terapija«, a koju je iz Australije k nama donio fra Marijan Glamočak, jedan dragi franjevac, trenutno na službi u Vukovaru. Učeći od njega, osnovao sam ovaj, kako u knjigama piše, »svjetski pokret za duševno zdravlje« u našim kućama za samohrane majke i djecu, a planiramo ga ubrzo proširiti i na župe i druge ustanove. U svojim sam peripetijama i peripatetijama (hodanjima po svijetu) primijetio posvuda tu istu boljku: duševno opterećeni vjernici postaju duhovno opterećenje, i vjernicima i nevjernicima, svima. Da pojasnim: imamo ljude koji redovito odlaze u crkvu, članovi su različitih molitvenih zajednica, uistinu mnogo mole, posjećuju seminare, ne boje se svjedočenja vjere drugima, uvijek su blizu župnih ureda i samostana, uređuju, sređuju, nude se, pomažu, hodočaste, dijele letke, rado pričaju o svojim duhovnim buđenjima i čudesima i milostima… Međutim (aha, da) nemali broj između njih (između nas?) ima ozbiljne duševne probleme, pa stoga i sva ta duhovnost nije autentična, nije svjedočka i nema u sebi onu silu, slobodu, onu ljepotu i dubinu koja se prisilno sakrila negdje iza životnih opterećenja i krivih stajališta prema tim opterećenjima.

Tako će takve osobe u jednom trenutku postati i agresivne, osvetoljubive; napast će artiljerijom osude, klevete, ocrnjivanja dojučerašnje prijatelje, rodbinu pa i duhovnike. Ili će svoje povrijeđenosti prebacivati na bližnje i tako stvarati nove sebe, u drugima. Ili će pak vazda plakati i tražiti sućut, milovanje, pomilovanje i simpatiju. Molit će tri Krunice dnevno, ali neće razgovarati s pola ljudi u crkvi. Činit će sve samo da se ne suoče sa svojim ranama, sve samo da ne priznaju da su grešni, dvolični, licemjerni, puni maska, oholi te da su uzrok mnogih suza i neugodnosti svojih najbližih. Ne, oni su duhovni. Oni su prosvijećeni. Oni najbolje i sve i uvijek znaju, čak su im neki »svećenici potvrdili da čine dobro«. Mogu i mrziti, i blatiti, i biti grubi i prijetiti, i emocionalno, psihički, fizički, ekonomski, religiozno maltretirati one s kojima žive, ali oni ostaju pravedni i sveti. Točka. Dovedeš tu »svetost« u pitanje i bolje da te nema. Mnogo je mladih izgubilo volju za sakramentnim životom upravo zbog takvih farizeja, i više ih nema u crkvi. Ako je veliki vjernik taj koji neprestano ogovara, optužuje, osvećuje se posvuda i svoje frustracije liječi jezikom, na drugima, pa i jezikom s mnogim »aleluja«… »Ne želim biti dio takve zajednice«, kaže mi jedan dečko. I ne krivim ga.

Nekima je stanje u obitelji toliko neizdrživo, a nemoćni su da išta učine, te se onda rasterećuju (čitaj: iživljavaju) unutar crkvenih struktura. Naprimjer, muž vara, laže, krade, djeca marihuizirana, mala plaća, svekrva Tyranosaurus Rex (eufemizam), unuk otišao u Švedsku i ne javlja se već godinu i pol, unuka trudna, a momak zdimio, susjedi (katolici) bacaju svakoga prvog ponedjeljka u mjesecu uroke na njihovu kuću i okućnicu…

„Zanimljivo, kada takvim osobama povlađuješ i kad im pružiš malo utjehe ili pažnje, znaju u veliku broju slučajeva postati još zlobnije i zločestije…“

Prvo, tuđa je patnja svetinja, i bez obzira na to što sam malo sarkastičan (oslobodi me, Gospodine) svetinja se tuđe patnje ne dovodi u pitanje. Drugo, svi smo u nekoj svojoj patnji, nema izuzetaka. Treće, patnja se ne rješava lažnom, krivom, bolesnom, napadnom ili nasilnom pobožnošću. Takva »pobožnost« postaje samo krinka, srce ostaje nepromijenjeno, puno gorčine i otrova, a maske kad-tad padnu i nastaje još jača bol i još veća ruševina. Ono što je upadno karakteristično za takvu iskrivljenu duhovnost nekih vrlo duhovnih ljudi jest – sljepoća. Možeš objašnjavati, kumiti, zaklinjati, ali ništa. Takve će osobe brzo mijenjati svećenike, u potražnji (kupovini) onoga koji će ih »shvaćati«. Oni koji ih ne shvaćaju, postaju predmet najcrnjih tračeva i osveta, kritika i omalovažavanja. Kad mi tko dođe nakon duhovne obnove i kaže: »Mnogopoštovani oče, ganuli ste me do dna bića, sve ste tako lijepo protumačili… Svaka vam čast, hvala i slava… Da ste barem vi župnik naše župe… Da je barem moj suprug to čuo… Aureola iznad vaše glave bljesnula je u propovijedi silinom duha i istine prema meni i zadržala se ispred mojih očiju, otkrivajući mi svu bijedu ovog svijeta i mojih doma…« Tad mi se u korteksu pali kleroalarm te prije nego što mi na čelu izbiju prvi znaci seborejskog dermatitisa, bježim glavom bez obzira, pravdajući se slabim mjehurom. Jer, nažalost, nema tu pomoći.

Jedno mizerno sljepilo, koje zasljepljuje ovime: »Ja sam bolji, drugi su grešnici.« Za sljepilom slijedi samoopravdanje, pa histerija, pa nebrojene sage o žrtvovanju i ponižavanju, pa beskrajni epovi o neostvarenim snovima… Itd. Itd. Itd. I nikada kraja tomu. Zanimljivo, kada takvim osobama povlađuješ i kad im pružiš malo utjehe ili pažnje, znaju u veliku broju slučajeva postati još zlobnije i zločestije. Njima se treba klanjati, one neprestano traže prva mjesta, uvažavanja, pljesak te zahvaljivanja za stvarno i zamišljeno. Nikada nisu krive, nema u njima ni trunke gadosti i bahatosti, pune su ljubavi prema svima, a njihova pobožnost je, ajmo reć, u ravni sa svetom Faustinom, iako ipak još »mrvicu poboljšana«.

Ulomak iz knjige „Iznad Tebe zora sviće (spasi dušu svoju, dok još možeš)” autora patera Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.