Foto: Shutterstock

Bog nije odgovorio na moje mnogobrojne vapaje zašto je baš mene snašla ova bolest. Odgovore nisam pronalazio ni u knjigama ni u samome sebi. „Zašto nema pomoći za mene?“, pitao sam se. Mrzio sam svoju sudbinu, svijet i najradije bih se bio izderao na one dvije gospođe na klupi. Život je bio nepravedan i zao, a ja bespomoćan. Nešto malo moći što mi je preostalo bila je slobodna volja da odlučim kada ću i kako okončati svoj život.

Zastao sam. „Želi li me netko ostaviti na životu?“ Zagrcnuo sam se. Nestala je moja odlučnost da si oduzmem život. Piljio sam dolje. „Život ili smrt?

Tražio sam neupadljivo mjesto jer nisam htio da me tko vidi. Naslonio sam se na oronulu željeznu ogradu i promatrao asfalt dolje. „Skočiti ili ne?“ pitao sam se. Dugo sam tako stajao dok mi je mozak bio u petoj brzini. Zamišljao sam se kako hvatam zalet, kako zatim u punoj brzini preskačem ogradu i jednostavno padam. Posao gotov u nekoliko sekundi. (…)

Duboko sam udahnuo. „Sad ili nikad.“ Odlučno sam zakoračio na donju štangu ograde i počeo se premještati na drugu stranu. Prebacio sam težinu, htio obuhvatiti rukohvat, kad se dogodilo nešto neuobičajeno: prsti su mi se, s otvorenim ranama zalijepili za željezni rukohvat tako čvrsto da se nisu dali odlijepiti.

Zastao sam. „Želi li me netko ostaviti na životu?“ Zagrcnuo sam se. Nestala je moja odlučnost da si oduzmem život. Piljio sam dolje. „Život ili smrt? Što ako život ne završava smrću? Što bi me dočekalo s druge strane? Tko bi bio tamo? Bog? Što bi mi On rekao? Što bih riskirao, ako se strovalim u provaliju? Možda bi me osudio i kaznio? Toga se bojim, ako je zaista istina da je samoubojstvo težak grijeh.“ Uostalom, s Bogom sam bio na ratnoj nozi. „Što ako pakao zaista postoji?“

„Je li mi Bog upravo htio nešto poručiti činjenicom da su mi se prsti zalijepili? Zar mi On nije već rekao nešto važno onda kad sam sreo tajanstvenu gospođu na jezeru?“

„Je li mi Bog upravo htio nešto poručiti činjenicom da su mi se prsti zalijepili? Zar mi On nije već rekao nešto važno onda kad sam sreo tajanstvenu gospođu na jezeru? Pitala me jesam li spreman ozdraviti. Jesam li onda bio spreman za to? Jesam li bio spreman vjerovati Bogu? (…)

Stajao sam na ogradi za koju su mi se zalijepili prsti, dok su ispod mene prolazili ljudi koji su se držali života, ljudi koji su se nadali. „Možda ima nade i za mene? Možda mi Bog ipak želi dobro“, počeo sam se pitati. „Alexandere, daj si šansu!“ pokušao sam ohrabriti sama sebe. „Ne budi kukavica, ne bježi od života! Ta odlučnost koju si skupio da bi stao na rub provalije ispod brda – radije ju iskoristi da bi vjerovao Bogu! Možda još ima nade da ćeš ozdraviti!“

Odjednom sam osjetio leptiriće u trbuhu, preplavio me je mir, koji je djelovao poticajno na mene, kao navala adrenalina mojim žilama. „Sad ubaci u petu“, pomislio sam…

Dršćući, odmaknuo sam se od ograde. Ako postoji Bog, Stvoritelj neba i zemlje, On me je stvorio i On je gospodar mog života i smrti. Nemam pravo oduzeti si život. Kakve god planove On imao sa mnom bolesnim – On neka ih ispuni!

I tu me je život pridobio za sebe! Udaljio sam se još jedan korak. Definitivno sam odlučio živjeti i ovaj se put nisam osjećao nimalo posramljeno što se nisam uspio ubiti, nego sam bio nabrijan na život. Duboko sam udahnuo i odlučno rekao: „Želim živjeti, želim napraviti nešto od svog života!“ Odjednom sam osjetio leptiriće u trbuhu, preplavio me je mir, koji je djelovao poticajno na mene, kao navala adrenalina mojim žilama. „Sad ubaci u petu“, pomislio sam, „sve i ako ti život bude bacao klipove pod noge, barem ćeš se kretati naprijed!“ Okrenuo sam se i žurno krenuo dolje, istim putem kojim sam se i popeo.

Iz knjige „Iz ove se kože može“ autora Alexandera Eggera, koja izlazi uskoro!