Preporučamo

RAZMATRANJE VODITELJA „ŠKOLE MOLITVE”

Drugi put u lavljoj jami: Zašto lavovi nisu proždrli Danijela Nakon što ga je kralj Kir bacio u lavlju jamu, Daniel je u njoj bio šest dana. Ali, zanimljivo, Bog ga ne 'vadi van', nego radi nešto posve drugo! Ovaj je biblijski ulomak toliko bogat značenjima koja možemo primijeniti u svojim svakodnevnim 'jamama'!

Daniel drugi put u lavljoj jami Zašto lavovi nisu proždrli Danijela

Daniel se ne klanja Belu

Kralj Astijag bî pridružen svojim ocima, a naslijedi ga Kir Perzijanac. 2Daniel življaše kod kralja, koji ga poštivaše više nego bilo kojega od svojih prijatelja. 3A imali su u Babilonu kumira imenom Bela i prinosili mu svaki dan po dvanaest artaba najboljeg brašna, četrdeset ovaca i šest metreta vina. 4I kralj ga je štovao i svaki dan išao da mu se klanja. A Daniel se klanjaše svome Bogu. 5Stoga mu reče kralj: »Zašto se ti ne klanjaš Belu?« On odgovori: »Jer ne štujem rukotvorenih kumira, nego Boga živoga, koji stvori nebo i zemlju i koji gospodari svakim tijelom!« 6Tada će kralj: »Ti, dakle, misliš da Bel nije živi bog? Zar ne vidiš što sve pojede i popije svaki dan?« 7I reče Daniel smiješeći se: »Ne varaj se, kralju; iznutra je od gline, izvana od mjedi; nikada taj još nije ni jeo ni pio.«
8Kralj, bijesan, dozva Belove svećenike te im reče: »Ako mi ne reknete tko jede ovu hranu, umrijet ćete; no ako dokažete da to Bel jede, umrijet će Daniel što pogrdi Bela.« 9I reče Daniel kralju: »Neka bude po tvojoj riječi!« A svećenika Belovih bijaše sedamdeset, ne brojeći žene i djecu.
10Kralj tako uđe s Danielom u hram Belov. 11Svećenici mu Belovi rekoše: »Mi ćemo izići, a ti, o kralju, naredi da se postave jela i donese miješano vino: zatim zaključaj vrata i zapečati ih svojim prstenom; ako ujutro dođeš i ne nađeš da je Bel sve pojeo, neka umremo – mi ili Daniel, naš klevetnik.«
12Nisu se bojali, jer bijahu načinili pod stolom tajni ulaz kojim bi svaki dan dolazili i trošili jelo.
13Ali kad oni izađoše i kralj dade postaviti jela Belu, 14Daniel naredi svojim slugama da donesu pepela i njime pospu sav hram pred očima kraljevim. Tada iziđoše, zaključaše vrata, zapečatiše ih kraljevim prstenom te otiđoše. 15Svećenici, po običaju, dođoše noću sa ženama i djecom: sve izjedoše i popiše. 16Kralj sutradan urani, a tako i Daniel. 17I kralj ga zapita: »Daniele, jesu li pečati nepovrijeđeni?« – »Nepovrijeđeni su, kralju«, odgovori Daniel. 18Čim se otvoriše vrata, kralj pogleda na stol i povika iza glasa: »Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!« 19Daniel se nasmija; zadrža kralja da ne uđe, pa mu reče: »Pogledaj pod, istraži čije su ovo stope!« 20»Vidim stope muškaraca, žena i djece«, reče kralj. 21I bijesan, dade uhvatiti svećenike, žene i djecu njihovu. Tada mu pokazaše tajna vrata na koja su ulazili i trošili ono što bijaše na stolu. 22Kralj ih dade pogubiti, a Bela predade Danielu, koji razori njega i njegov hram.
23A bijaše i velik zmaj koga štovahu Babilonci. 24Kralj reče Danielu: »Hoćeš reći da je mjeden? Gle! Živi, jede, pije: nećeš valjda kazati da ovo nije živi bog. Pokloni mu se!«25Daniel odgovori: »Ja se klanjam Gospodu Bogu svome; on je Bog živi. A ti, kralju, daj mi vlast, i ja ću ubiti ovu zmiju bez mača i bez toljage.« 26I reče kralj: »Dajem ti!« 27Tada Daniel uze smole, masti i dlaka, sve to ispeče, načini od toga kuglice te ih baci zmaju u ždrijelo. Zmaj proguta i rasprsnu se. A Daniel reče: »Gledajte čemu se klanjate!«
28Kad to čuše Babilonci, silno se razbjesnješe i pobuniše se protiv kralja. Rekoše: »Kralj postade Židov: Bela sruši, zmaja ubi, svećenike pokla.« 29Navališe dakle kralju i rekoše: »Predaj nam Daniela, inače ćemo ubiti tebe i tvoj dom!« 30I vidje kralj da žestoko navaljuju; prisiljen, preda im Daniela. 31Oni ga baciše u lavlju jamu: i ostade ondje šest dana. 32U jami bijaše sedam lavova kojima davahu svaki dan po dva trupla i dvije ovce: tada im ne dadoše ništa da bi proždrli Daniela.
33A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje. 34I anđeo Gospodnji reče Habakuku: »Odnesi ručak koji imaš u Babilon, Danielu u lavljoj jami!« 35Habakuk odgovori: »Gospodine, Babilon ne vidjeh i za jamu ne znam!« 36Anđeo ga Gospodnji uhvati za vrh glave i noseći za kiku spusti ga u Babilonu povrh jame hitrinom svoga duha. 37I povika Habakuk: »Daniele, Daniele, uzmi ručak što ti ga šalje Bog!« 38A Daniel reče: »Spomenuo si se mene, Bože, i nisi zapustio one koji tebe ljube.« 39I ustade Daniel i blagova, a anđeo Gospodnji odmah vrati Habakuka u njegovu zemlju.
40Sedmoga dana dođe kralj da oplače Daniela; priđe jami, pogleda, kad ono: Daniel sjedi.41Tada kralj povika iza glasa: »Velik si, Gospode Bože Danielov, i nema drugoga Boga osim tebe!« 42I zapovjedi da Daniela izvade iz jame i da onamo bace one koji su njega htjeli upropastiti: lavovi ih učas požderaše pred njegovim očima.


Knjiga proroka Danijela, 14. poglavlje

Prijatelji

Ovdje imamo dvojicu prijatelja koji su potpuno različite vjere. Kralj se klanja lažnom bogu, a Daniel štuje pravog Boga. Postavlja se pitanje kakvo je onda to prijateljstvo.

Isus i evanđelja i poslanice stalno ponavljaju: Budni budite, provjeravajte duhove… jer jedna je stvar prijateljstvo koje može biti dobro, može funkcionirati, a posve nešto drugo mogućnost da taj naš prijatelj može imati idole. I u trenutku kad mu se ruše idoli – kao ovdje kralju – on nam ne može biti prijatelj. A ako se slijepo držimo toga prijateljstva, sami si štetimo. Ovdje možemo postaviti pitanje zašto je Isus izabrao Judu? Upravo zato da bi apostoli jasno naučili razlikovati prijatelja, od osobe koja to ne može biti jer je puna idola. Takvi ljudi jesu teški, ali oni su nam zapravo najbolja prilika da to naučimo.

Lijepo je u ovom biblijskom ulomku vidjeti da Danijelu kraljevo ponašanje ne predstavlja problem jer on zna kome se kralj klanja i kakve su njegove mogućnosti. Daniel ima potpunu sliku o tome tko je kralj, tko su ljudi oko njega i tko je Bog. A to ima upravo zato što je ponizan i što sluša Boga. Primjerice, zanimljivo je kako u njemu nema osude kada kralj poviče: »Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!« (r. 18) – Daniel se je na to nasmijao, iako je ta kraljeva izjava automatski značila da Danijelu, prema prethodnom dogovoru, ode glava.

Tekst nam govori upravo o bogatstvima koja se bojimo uzeti u svoj život jer će nam se njihovim uzimanjem život početi mijenjati. Iako će nam se život mijenjati na bolje, postajat će kvalitetniji, bojimo se zbog onoga što bismo mogli izgubiti – iako ćemo izgubiti lažnu sigurnost, nešto što je puno manje vrijedno od onoga što ćemo dobiti.

Gdje je problem u našoj vjeri

Pogledajmo 4. i 5. redak: Daniel se klanjaše svome Bogu. Stoga mu reče kralj: »Zašto se ti ne klanjaš Belu?« On odgovori: »Jer ne štujem rukotvorenih kumira, nego Boga živoga, koji stvori nebo i zemlju i koji gospodari svakim tijelom!«

Gdje je u problem u našoj vjeri, u našem stavu srca? Problem se nalazi u sljedećem: jedno je što piše u evanđeljima, u Katekizmu…, drugo to što mi to ponavljamo, a treće vjerujemo li to uopće. Daniel je kralju lijepo rekao: »Jer ne štujem rukotvorenih kumira, nego Boga živoga, koji stvori nebo i zemlju i koji gospodari svakim tijelom!« Dakle, ako Bog gospodari svakim tijelom – i nevjernicima, i ljudima u svijetu, i vjernicima – to znači da moj odnos s bilo kojim od tih ljudi nije upitan ako proizlazi iz moje vjere i mog Boga. No mi često ‘izvana’ tvrdimo da vjerujemo u Boga, a kad god je pred nama, primjerice neki političar, slavna osoba…, odmah ‘mijenjamo ploču’. No, u vjeri se ne mijenja, ako želimo imati onakav stav kakav ima Daniel. Objasnimo ova dva stava.

Dva stava

Kralj se klanja Belu i svaki ga dan hrani. Ono čime se svaki dan hranimo, tome se klanjamo, bili to naši osjećaji, slobodno vrijeme… A u ovome se biblijskom tekstu upravo vidi da od toga čemu se klanjamo uopće nismo slobodni i onda tako živimo. Pogledajmo 13. i 14. redak:

Ali kad oni izađoše i kralj dade postaviti jela Belu, Daniel naredi svojim slugama da donesu pepela i njime pospu sav hram pred očima kraljevim.

Vidimo da je Daniel bio jako mudar. On to nije htio napraviti da to kralj ne vidi, nego pred njegovim očima. Sutradan, kad su kralj i Daniel došli pred hram, kralj zapita Danijela: »Daniele, jesu li pečati nepovrijeđeni?« – »Nepovrijeđeni su, kralju«, odgovori Daniel. Čim se otvoriše vrata, kralj pogleda na stol i povika iza glasa: »Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!« (r. 17. i 18.) Iako je Daniel dan prije rekao kralju da će posipati pepela, i to je napravio pred njegovim očima, kralj – nakon što Danijela upita je li sve zapečaćeno i zatvoreno – otvori vrata i povika: »Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!« Dakle, vidimo samo ono čemu se klanjamo. I kad nam Bog nešto sa strane pokaže, mi to ne vidimo! To je ovdje kristalno jasno: kralj vidi kumire; on je samo htio da se ujutro pokaže da je on u redu. Razlog tome jest to što je vjera također stvar naših osjećaja. Kad su u kralju navalili osjećaji, on kaže Danijelu: »Zar ne vidiš što sve pojede i popije svaki dan?« (r. 7.) A Daniel mu smiješeći se, reče: »Ne varaj se, kralju; iznutra je od gline, izvana od mjedi; nikada taj još nije ni jeo ni pio.« Na to kralj: bijesan, dozva Belove svećenike te im reče: »Ako mi ne reknete tko jede ovu hranu, umrijet ćete; no ako dokažete da to Bel jede, umrijet će Daniel što pogrdi Bela.« (r. 8) Nije li to oholost? Čim su naši osjećaji dotaknuti, čim se nečemu klanjamo, i netko u to dirne, pobijesnimo, ali, možemo biti kao Daniel – možemo se samo nasmijati ako tome uopće ne robujemo. Lijepo je vidjeti kome se klanjamo ili pak gdje smo u slobodi. Zar ne kaže Pavao: Gdje je Duh Sveti, tamo je sloboda?

Božji sistem odgoja

Prorok Habakuk je bio u Judeji – koja je od Babilona udaljena oko 2 000 kilometara:

A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje. I anđeo Gospodnji reče Habakuku: »Odnesi ručak koji imaš u Babilon… (r. 33. i 34.)

Habakuk se je zasigurno morao zapitati, npr.: A što će biti od tog ručka ako ga ja odnesem tako daleko? Što će biti s tim gladnim kojem ga trebam odnijeti – kad put traje nekoliko mjeseci? Nije li to ono što mi u komunikaciji ne razumijemo? Mi uvijek funkcioniramo logično, dok Bog ne želi da tako funkcioniramo; kad nam on nešto kaže, mi to ‘ubacimo’ u svoj sistem, no On nam ne govori po našem, nego po svom sistemu. Habakuk je prorok, i mi svi imamo proročku službu, no Bog nas u toj proročkoj službi ne može koristiti ako želimo da On ‘uđe’ u naš sistem. Sljedeći primjer može odlično ilustrirati o čemu se ovdje radi.

Mi koji imamo djecu, živimo da bismo ih odgojili. To radimo po sistemu da im želimo dati što više, omogućiti im sve što treba, od hrane, obuće, odjeće…, dati im da uživaju, spriječiti da ne prođu ono što smo mi prošli. Sve ćemo napraviti da uspijemo u tom odgoju i brizi za svoju djecu. Bog također ima djecu, ali on ima posve drugačiji sistem odgoja. I ako mi želimo sebe, i druge, odgajati u vjeri onako kako odgajamo svoju djecu za život, od toga neće biti nikakvih plodova. Bog ima puno drugačiji sistem odgoja; njemu nije bitno da njegova djeca imaju sve, nego da ih nauči kako vjerovati i kako ljubiti.

Kad razgovaramo, tada upotrebljavamo određene pojmove – sada, primjerice na temelju ovog odlomka o Danijelu, govorimo o povjerenju u Boga. A kada govorimo, Bog zna „gdje smo“ zaista u tome o čemu govorimo, koliko u tome jesmo ili nismo napredovali, na kojem smo ‘stupnju’. I on hoće tu granicu malo-pomalo pomicati pa tako stavlja u naš život kušnje kako bismo naučili. Tako Daniel, koji je svoj život dao za Boga, i svjedoči da je Bog živ, na kraju ‘nagrabusi’ i završi u jami – to je kušnja! Većina bi nas u takvoj situaciji rekla: „Eto ti Boga, eto ti vjere; to mi je trebalo…“ A Daniel je miran. Time nas odgaja, ako se damo. To je taj njegov način i njegov sistem.

Zašto ga Bog nije izbavio iz jame

Ovdje je također zanimljivo sljedeće: Bog ne izbavlja Danijela iz situacije u kojoj se je našao, nije poslao anđela da ga izvadi van, nego mu šalje hranu. Bog je u tu akciju uključio anđela, pa anđeo proroka kojeg je, hitrinom svoga duha, odnio do jame – sve kako bi Danijelu donio hranu. Ovdje nam Bog želi reći: Ako tako činim s Danijelom, naravno da tako želim činiti i s vama; to je moj sistem. Prema tome, nema smisla da se ne damo iz svojih sistema, i da Boga stalno nastojimo uklopiti u njih. Sveto pismo vrijedi za sve ljude. Ako je On rekao da put iz ropstva u obećanu zemlju vodi kroz pustinju, to znači da svi moramo proći kroz nju. Kad je 600 tisuća Izraelaca, dakle sa ženama i djecom bilo ih je oko dva milijuna, prolazilo kroz pustinju, nije bilo supermarketa, restorana, proizvodnje, automobila, aviona… Može li itko doći u obećanu zemlju ako nije prošao pustinju? Ne može. Samo je na nama hoćemo li pristati na to da nam Bog malo-pomalo pomiče granice. A on ih pomiče izvrsnim kušnjama.

Ovdje je opisano dno jame; Izraelci su Crveno more prošli po dnu… ‒ dno je točka u kojoj moramo umrijeti sebi kako bi Bog u našem životu mogao pokazati koliko je jak. A mi tako često radimo upravo suprotno: sve moramo iskontrolirati, sve moramo imati… Tako zatvaramo sve mogućnosti u kojima se Bog može proslaviti. Kako ćemo vidjeti da je Bog svemoguć, da je on u svemu što radimo, da je u svakom tijelu, da je gospodar svega (r. 5.) ako mu zatvorimo svaku mogućnost? Kakav je to onda odnos? Trebali bismo dopustiti Bogu da nas vodi, a ne zatvoriti se.

Zašto lavovi nisu proždrli Danijela

Dok čitamo ovaj tekst, on nam se čini čudan, no Daniel nije prvi put u lavljoj jami – već je jednom bio i to za vrijeme kralja Darija (tad je u jami završio zbog zavisti 120 satrapa; v. Dn 6. poglavlje). Razlika je u tome što je kralj Darije volio Danijela, i razlikovao se od ovoga kralja. Naime, Darije je rekao Danijelu: „Bog tvoj, kome tako postojano služiš, neka te izbavi.“ (Dn 6,17) Tada je Daniel bio u jami samo jednu noć – ujutro su ga bacili u nju a kralj nije zbog toga cijelu noć mogao spavati, nije ni jeo; ujutro je pohitio do jame i kad je vidio da je Daniel živ, rekao je: „Evo naredbe koju donosim: u svemu mojem kraljevstvu neka se ljudi boje i neka dršću pred Bogom Danielovim: On je Bog živi, on ostaje dovijeka!“ (Dn 6,27) A što je Daniel naučio? On, u 23. retku, kaže: „Moj je Bog poslao svog anđela; zatvorio je ralje lavovima te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred njim.“ Što zapravo time kaže? Da duhovan i materijalan svijet idu paralelno jedan s drugim. Zvijeri ostaju zvijeri, ali onaj tko je nedužan, onaj tko nema straha, tko ne hrani idole, on je slobodan i Bog će ga štititi jer to može, jer mu je taj čovjek dopustio, jer tako živi. Znači, ako damo Bogu da bude Bog, on će biti Bog; ako mu dopustimo da pomiče naše granice. A mi se često postavljamo ovako: tvrdimo da imamo povjerenja, a ne želimo se pomaknuti ni milimetar kako bismo mu dopustili da nas kuša i da nas kroz to odgaja kao svoju djecu.

Bog nam želi dati vječni život, tj. zajedništvo sa sobom, ali mi često ne želimo ići prema njemu. A na početku prvog poglavlja svoje Prve poslanice apostol Ivan opisuje vječni život i lijepo kaže da smo ga opipali, on je bio tu, bijaše kod Oca i očitova se nama… Dakle, vječni život nije tamo negdje gore, poslije smrti. Ivan lijepo opisuje da je Bog svjetlo – mi samo trebamo ići prema tom svjetlu, trebamo si dopustiti ići prema njemu. Ili možemo hraniti idole osjećajima, strahovima, ohološću…

Daniel svjedoči živog Boga, tu sintagmu i ponavlja u tekstu. A živi je zato što je Daniel vidio da je živ, On djeluje u svakoj njegovoj situaciji. A upravo je to ono što nam treba, da pustimo Boga da djeluje, da bude živ, a ne da samo jezikom pričamo da je živ.

Molitva: Gospodine, molimo te da te ljubimo onako kako te je ljubio Daniel

Oče, hvala ti za tvoju riječ, za tvoju mudrost. Hvala ti za Danijelovu slobodu, iz koje se je mogao više puta nasmijati kad se je radilo o životu i smrti. On je dopustio da pomakneš granice kako bi ti uvijek bio u njemu. On je naučio živjeti u tvom svjetlu. Gospodine, hvala ti za strah Božji, za koji Sirah kaže da rađa radost, da rađa slobodu. Molimo te da te ljubimo onako kako te je ljubio Daniel. On nigdje ne pokazuje da ljubi ovaj svijet, da ljubi materijalno, da ljubi svoju poziciju, on ljubi jedino tebe. Amen

Autor: Mario Halužan, voditelj Škole molitve

Božja riječ je biser koji treba pronaći i otkopati jer samo se po njoj može u svakom od nas događati bolji svijet.

Biblijski tekstovi opisuju konkretne događaje no Božja riječ kroz njih istovremeno progovara srcu onoga tko ih čita i razmatra. Božja riječ nas uzdiže, opominje, tješi i poučava!

Priključite se „Školi molitve” i izgradite svoju osobnu te zajedničku (grupnu) molitvu. Više o „Školi” možete saznati ovdje!

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 283
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh