Foto: Shutterstock

Postoji mnogo načina na koji se postaje svet. Molitvom, obraćenjem, opredjeljenjem za Boga i ljubavlju. Ali što s onima kojima je sve to uskraćeno, koji nisu dobili od Boga tu milost da se spase po vjeri, zaslugama, ljubavi? Koji je to drugi, treći, peti, tisućiti način da se postane svetim? Ponekad ne pomaže klečanje na koljenima, moljenje Krunice, ispovijedanje itd., a nekima je i uskraćeno sve to. Što s tim ljudima? Kako će se oni spasiti? Na koji način oni postaju sveti? Jer svi smo pozvani na svetost. Baš svi!

„Nije mi prenijela svoju vjeru, jer ju nije niti imala“

Moja mama je umrla prošli tjedan. Bila je deklarirana katolikinja, ali nije baš išla u crkvu. Možda je molila Krunicu u svojoj postelji, ali nije išla na ispovijed i pričest, a misu bi poslušala s TV-a u nedjelju. Mislila je da nije potrebno da svi vide da ona moli, iako je možda potajno razgovarala s Isusom.

Mene nije odgajala u vjeri, niti me je dala na vjeronauk. Nije mi govorila o Isusu, Mariji, anđelima, niti me učila moliti. Ne, ona to nije činila. Nije mi prenijela svoju vjeru, jer ju nije niti imala

Nije voljela popovske priče i propovijedi, o crkvenom nauku nije pojma imala, a teologija ju nije zanimala. Mene nije odgajala u vjeri, niti me je dala na vjeronauk. Nije mi govorila o Isusu, Mariji, anđelima, niti me učila moliti. Ne, ona to nije činila. Nije mi prenijela svoju vjeru, jer ju nije niti imala. Umjesto toga brinula se o meni i mojem ocu i šutke prihvaćala njegov prijezir i poniženja. Nikad se nije svađala, nije voljela da se čiste sudovi od prljavštine misli i željela je živjeti u miru.

Voljela je novac više od svega. O da, on joj je davao sigurnost. Njezin rad je tako bio cijenjen, njezine stvari su ju grijale bolje od rijetkih zagrljaja mojeg oca. Novac je bio njezina prva ljubav, a onda smo, poslije njega, možda bili svi mi. Boga nije voljela, nije ga upoznala kao ljubav, nego kao etički imperativ, kao snajperista na nebu koji samo čeka kad će ona sagriješiti pa da pritisne okidač.

Ali bila je suha, u duhu mrtva, a priče o nebu i raju držala je samo za bajke

Tomu nije ona kriva, tako su joj to prenijeli njezini roditelji. Sve u svemu, bila je dobra žena, dobra majka i ne osobito velika grešnica. Ali bila je suha, u duhu mrtva, a priče o nebu i raju držala je samo za bajke. Nije bila gorljivo zaljubljena u Isusa Krista, raspoložena umrijeti za vjeru i vječni život, žarko žudeći za nebeskim zborom svetaca. To sigurno nije bila. I nikada nije mislila da će biti sveta. A onda je Bog pružio ruku i učinio upravo to! Spasio ju je. Kako?

Bila je bolesna, ali nije bila spremna umrijeti. Bila je u strahu kao i ja. Ja sam bila u paničnu strahu i nisam mogla prihvatiti njezinu bolest i njezino trpljenje. Kad je dospjela u bolnicu, bila je na pragu smrti, i Bog, u svojoj dobroti, vidjevši da još nije spremna da ode i da se ja previše bojim, dao joj je još malo vremena.

Na smrt se nikada ne možete pripremiti. Koliko god da mi je Bog govorio o smrti i pripremao me za to u posljednje vrijeme, ipak me je smrt iznenadila

No tad je imala prigodu da se ispovijedi i primi pričest. Ali nije se osjećala spremnom za to, i sva sreća da je svećenik imao razumijevanja i prilagodio se tomu. U svakom slučaju, pomirila se je s Bogom, nadajući se da će imati još vremena. Nije željela umrijeti u bolnici, u samoći. Bog joj je ispunio tu želju, vratila se doma. Ja nisam željela da umre u noći ili dok mene nema doma, da ne bi, kad se vratim ili ujutro probudim, nju našla mrtvu. Zato ju je Bog uzeo u smiraj dana, dok smo sjedili za stolom, pred mojim očima. Na smrt se nikada ne možete pripremiti. Koliko god da mi je Bog govorio o smrti i pripremao me za to u posljednje vrijeme, ipak me je smrt iznenadila. Smrt je teška.

„Moja majka dospjela je u nebo ne po svojim zaslugama, ne po svojoj vjeri, ni po svojoj ljubavi…“

Gledala sam u tijelo moje majke bez svijesti kako leži u mojem naručju i slušala njezin zadnji hropac. U panici sam ju zvala, vikala sam: „Mama! Mama! Mama!“ Nemam pojma kako sam nazvala hitnu, ni kako su tako brzo došli. Ja sam znala da je njezina duša otišla k Bogu. Molila sam Djevicu Mariju u panici. Molila sam bez riječi, bez zahtjeva, bez traženja.

Čim su saznali svi koje poznajemo, svi su molili za nju, za njezinu dušu. A kad Crkva moli, onda je to moćno. I Crkva je počela moliti za dušu moje majke

Molitva u potrebi je hitna i bez uvjeta. Zato se i kaže da je molitva srcem ona prava, jer srce nema riječi. Ali nisam bila sama. Čim su saznali svi koje poznajemo, svi su molili za nju, za njezinu dušu. A kad Crkva moli, onda je to moćno. I Crkva je počela moliti za dušu moje majke.

Evanđelje po Marku (2, 1 – 12) govori o čovjeku koji je uzet i kojeg su njegovi prijatelji donijeli pred Isusa da ga izliječi. I Bog ga liječi po vjeri njegovih prijatelja, spašava ga zbog vjere drugih, po svojoj dobroti i milosrđu. I to je ono što daje svim ljudima nadu. Moja majka dospjela je u nebo ne po svojim zaslugama, ne po svojoj vjeri, ni po svojoj ljubavi. Mama je na nebu jer joj se Bog smilovao po vjeri i molitvi Crkve! U tom je naša nada, nada za sve ljude, jer svi mi možemo biti sveti, za sve nas ima nade. Bog je toliko divan da mi to ne možemo nikada do kraja saznati, on uvijek ima još jedan as u rukavu za nas. On je uvijek na našoj strani i želi da svi mi dobijemo vječni život. Bog se uvijek raduje kada dospijemo do svetosti i kad nas spasi, jer nas toliko ljubi da svakako želi da vječno budemo s njime. I zato nikada nemojte sumnjati u to da ćete biti sveti! Mi sami sebe ne možemo spasiti, ali Bog može to učiniti za nas, i on to čini za nas.

Autorica: Dr. sc. Vesna Lalošević; Book.hr