Foto: Shutterstock

Koliko je djece psihički i fizički zdravo nakon in vitro oplodnje? Bilo je to davno, 1961. godine, kada je doktor Daniele Petrucci, fiziolog sa sveučilišta u Bologni, objavio činjenicu da je oplodio ljudsku jajnu stanicu in vitro i 29 dana uzgajao zametak u laboratoriju nakon čega ga je uništio jer je zametak postao deformiran. Ne želim niti pomisliti kakvo bi se čudovište iz njega razvilo.  Robert Edwards, biolog, koji se nije mogao obuzdati kada bi ugledao mikroskop, izlijevao je tisuće zametaka u odvod. On se vodio idejom izbora najmoćnijih i najboljih, moglo bi se reći – vizijom divova! Ovdje se nameće usporedba s demonskom strašću doktora Frankensteina, kojega je izmislila Mary Shelley 1831. godine kako bi njime strašila ljude naredna dva stoljeća.

Može to dijete imati ogromni intelektualni potencijal, biti visoko, košarkaškog rasta, zdravo, bez ikakva defekta ili s arijski plavim očima i plavom kosom, no hoće li jednoga dana moći podnijeti činjenicu da postoji zahvaljujući istrebljenju drugih?

Edwardsa je toliko obuzela opsesija stvaranja čovjeka da je nakraju došao na svoje te se na svijetu 1978. godine pojavila Louise Brown. Doduše, nije uistinu bila prva jer je prije nje dijete začeto in vitro oplodnjom pobačeno zbog tjelesne mane. Potrebno je dodati da su se prvi Edwardsovi pokušaji temeljili na spajanju ljudskih i životinjskih stanica. Možda koze i čovjeka? Ako je to bilo tako, tada bi rođena bića zasigurno bila slična bogu Panu. Katkada je Edwards jajne stanice pacijentica oplođivao vlastitim sjemenom. One za to nisu znale. Što pak osjeća dijete kada sazna da živi samo zahvaljujući bacanju svojih srodnika u odvod? Može to dijete imati ogromni intelektualni potencijal, biti visoko, košarkaškog rasta, zdravo, bez ikakva defekta ili s arijski plavim očima i plavom kosom, no hoće li jednoga dana moći podnijeti činjenicu da postoji zahvaljujući istrebljenju drugih? Što je, primjerice s nametanjem transseksualne mode demona Pana u stilu hybris, koji je sam napola jarac, a napola čovjek?

„Kada bih bila dečko, tada ne bih bila žrtva silovanja“

Doktor Stephen Stathis tvrdi da mnoge djevojke žele biti transseksualne zbog iskustva seksualnoga zlostavljanja. „Kada bih bila dečko, tada ne bih bila žrtva silovanja“, navodi Stathis izjave djevojaka. Mnogi su tinejdžeri snažno uvjereni da bi njihov život bio mnogo bolji kada bi bili suprotnoga spola pa se zbog toga podvrgavaju drastičnim preinakama s dalekosežnim posljedicama. „Već sam vidio genitalna sakaćenja, i dečke koji su sebi htjeli nasilno otkinuti penis“, govori Stathis. Čega će se još tama dosjetiti namećući nam hybris kao modu?  Dečki ne žele biti muškarci jer biti muškarcem znači biti kriv za napuštanje majke, znači biti odgovoran pojedinac, netko tko se mora brinuti, a ne netko za koga se brine. Djevojke bježe od majki koje su slabe, jadne, povrijeđene muževljevim napuštanjem. Žele se stoga utjeloviti u muškarca kako ne bi bile žrtve sudbine, i tako također iskazati svoju nostalgiju za očevom muškošću.

Čak i u kršćanstvu mnoštvo s jedne strane želi imati odnos s Kristom, a s druge je strane izgubljeno u trendovima suvremene kulture

Generacije 21. stoljeća postaju sve više miješane, hibridne, kozo-ljudske. Čak i u kršćanstvu mnoštvo s jedne strane želi imati odnos s Kristom, a s druge je strane izgubljeno u trendovima suvremene kulture, koja postaje kozjom i rogatom. „Koliko ljudi još uopće pripadaju Crkvi? S jedne strane žele joj pripadati, ne žele izgubiti taj temelj. S druge su strane pak iznutra oblikovani suvremenim načinom razmišljanja. To je neutemeljeno miješanje okosnice bivanja kršćaninom s novim svjetonazorom, koji određuje čitav život. Tako nastaje određeni oblik shizofrenije, miješano postojanje“.

Kada bi svjetonazori većine kršćana poprimili materijalan oblik, na ulici bismo susretali bića s ljudskim trupom i kozjim nogama, s licem čovjeka i kozjim rogovima.

Iz nove knjige Augustyna Pelanowskog, koja izlazi uskoro!