Uključite se u našu Viber zajednicu.
Foto: Supavadee butradee, Shutterstock
I mi koji naviještamo Riječ Božju „zađemo s puta“, kada „sva svoja djela činimo da nas ljudi vide“
Zanimljiva su čitanja današnje (op.a. 5. studenog 2023.) nedjelje. Prvo čitanje proroka Malahije i Matejev odlomak evanđelja jasno i nedvojbeno žele upozoriti kolika je odgovornost na onima koji prenose Riječ Božju, kojima je dano da naviještaju i koliko ozbiljan propust može biti u Gospodnjim očima kada mi koji naviještamo Riječ Božju „zađemo s puta“, kada „govorimo, a ne činimo“, kada „sva svoja djela činimo da nas ljudi vide“. S druge strane, oštrina Božje opomene za one koji imaju nešto od „kvasca farizejskoga“, u današnjim se čitanjima potpuno preobražava u ljubav i nježnost koju Bog pokazuje prema nama.
Spokoj u psalmu 131.
Psalam 131. jedan je od najkraćih psalama i sadrži svega nekoliko redaka koje mi danas slušamo. Nekoliko redaka, a u njemu je sav mir, sav spokoj, sva filozofija života. Ovaj psalam gotovo je kao uspavanka… „Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni“ – i to je situacija kada smo s Bogom povezani, kada se oslanjamo na njega, kada nam se „srce ne gordi, kada se oči ne uznose, kada ne idem za stvarima velikim, ni za čudima što su iznad mene“.
Imamo jednoga Oca na nebesima
Pavao, slično kao i psalmist, u poslanici Solunjanima pun je ljubavi prema braći svojoj, svjestan je da svi koji su Krista prihvatili, da su braća, svjestan je onoga što nam se danas dva puta u čitanjima daruje: imamo jednoga Oca na nebesima. I Pavao, kao i psalmist, osjeća baš onu najnježniju, majčinsku, materinsku ljubav prema braći, njemu je prenošenje radosne vijesti – evanđelja upravo majčinski posao: prepun je truda i napora hraneći i njegujući svoju djecu i često, kao i majke, ne traže nikakve nagrade, priznanja i pohvale. Sreća djece sreća je majke i to je sve jako jednostavno.
Stavljanje maski na lice
I zaista tužna je onda stvarnost naša kada zanemarimo Božju nježnost prema nama, kada se polako, ali sigurno prometnemo u one koji počnu određivati koliko je tko ispravan, koliko je tko dobar, koliko tko vrijedan, kako se tko ponaša, pa onda postupno započnemo s našom dobrom starom igrom stavljanja maski na lice, pa krenu izlike, izgovori, uljepšavanja, popravljanja istine o nama samima.
Lako kliznemo iz „ne idem za stvarima velikim“ u „volim pročelja na gozbama, prva mjesta u sinagogama“
Prikazujemo se boljima, vrjednijima, zaslužnijima, postajemo nezaobilazni kada je neko dobro u pitanju. Mi smo dobru doprinijeli, da nije bilo nas, zlo bi se dogodilo. Kako lako kliznemo iz „ne idem za stvarima velikim“ u „volim pročelja na gozbama, prva mjesta u sinagogama“. I pritom ne mislim na samo površinu tih rečenica jer mnogo je nas koji stojimo u zadnjim klupama u crkvi pa ipak u srcu kažemo: „Vidiš, kako sam dobar i ponizan, ja se ne guram u prve redove“. A ponekad su prvi redovi prazni u crkvama, i nema koga da bi pročitao Riječ Božju jer se eto, dobri vjernici ne bi htjeli izlagati… A možda bi poniznost baš bila u tome da učine liturgijsko slavlje ljepšim, svečanijim, da Bogu zajedno ugodimo još više.
A ponekad su prvi redovi prazni u crkvama, i nema koga da bi pročitao Riječ Božju jer se eto, dobri vjernici ne bi htjeli izlagati… A možda bi poniznost baš bila u tome da učine liturgijsko slavlje ljepšim, svečanijim, da Bogu zajedno ugodimo još više.
Božja ljubav očitovala se u Isusu Kristu
Današnje Isusove riječi silno su važne, draga braćo i sestre, za sve nas. One se tiču naših odnosa, ali još i važnije one se tiču nas i to nas kako nas Bog vidi. Božja ljubav očitovala se u Isusu Kristu koji je vođa naš, imamo jednog oca na nebesima i imamo jednoga učitelja, a svi smo braća i sestre. Bog je htio da ljubav bude onaj odnos između nas i njega. Međutim, ljubav ima cijenu, ljubav ti ispuni srce, ali isto tako, ona traži da se i ti daruješ, da se žrtvuješ, da se smanjiš, da se ne gordiš, da ne budeš mjerilom svega, da ponekad šutiš kada govor ne pomaže, da ponekad kažeš ono što je potrebno reći. Ljubav je na prvu vrlo neisplativa, riskantna, opasna, ona te izlaže, ali te uključuje. Ljubav je ponekad nepromišljena, ali zato je hrabra jer hita drugome. Raduje se s njime.
Bogati a siromašni
Farizeji, pismoznanci zasjeli su na Mojsijevu stolicu i to je ono što je Isusa potaknulo da govori o poniznosti i danas je to vrlo aktualan govor jer je to govor koji se tiče našega identiteta, mi smo stvoreni da rastemo služeći, da se smirimo kao dojenče, ali tek onda kada od sebe ne radimo velike face jer naša velika faca je naš Bog koji nas ljubi. Kada pak od sebe radimo velike face, onda rastemo, bogatimo se, sve smo snažniji i utjecajniji, drugi slušaju naše propise, a mi smo sve usamljeniji i otuđeniji.
Doživljavam li ja svakoga čovjeka kao svoga brata, jednaka sebi?
Glavni problem farizejskoga kvasca u svim vremenima je to što u njihovim propisima i odredbama nema radosti, nema života, međusobno se omjeravaju i u velikom su strahu da je netko od njih bolji, da je netko bliže Bogu nego oni. I možda dobar test za svakoga od nas, da se preispitamo bolujemo li i mi od farizejštine je jednostavno pitanje: doživljavam li ja svakoga čovjeka kao svoga brata, jednaka sebi?
Jer ako je i njemu Bog otac, ako svi imamo istoga vođu – Krista, onda je tako prirodno i lako prihvatiti svoga brata i sestru, zanimati se za ono što i njega zanima, radovati se tuđem uspjehu, tugovati s njim ako je tužan, suosjećati ako ga je potrebno saslušati, savjetovati ga ako mu treba savjet, potrošiti svoje vrijeme (!), darovati svoj osmijeh, vrijeme, znanje, možda neku materijalnu stvar s onime kome je to potrebno.
Svi možemo bolje
Kada tako stvari postavimo, svi vidimo da možemo puno bolje. Jer nama je napredovati da postanemo djeca. „Kao dojenče na grudima majke“… eto nam ideala odnosa s Bogom. Jer od Boga sve dobivamo samo u trenutku kada odustanemo od podizanja spomenika sebi i svojim prohtjevima, željama, zamislima. Pa čak i kada odustanemo od krive slike Boga u našim životima. Jer to je u korijenu farizejskog nerazumijevanja Isusa Krista. Oni misle da su razumjeli Boga tako što su postavili propise. A onda su tim propisima okrenuli leđa i, umjesto Boga, zapravo stavili sebe kao mjerilo.
Potrebno je poniziti se
Oholost nas sve vreba točno na mjestu kada od sebe ne možemo vidjeti, doživjeti, osjetiti drugoga. Zato je potrebno poniziti se. Jer kad se poniziš, onda ti sam sebi jednostavno nisi toliko bitan da druge gnjaviš svojim problemima, nego hitaš da čuješ tuđe probleme, zanima te ono biće kojemu je gore nego tebi. Ili bolje. Poniziti se znači, jednako tako, radovati se jer je susjedu krenulo bolje, jer je kolega dobio promaknuće, jer su drugi ljudi pohvalili nekoga kome je trebala pohvala. Opet, kao djeca. Kad jedan dobije poklon, svi skaču od sreće. Kad taj dobije poklon, odmah ga otvara i dijeli…
Kolika je milost u tom velikom (a zapravo malom) zakonu koji nam je Bog ostavio da budemo kao djeca i da se ponizimo jer će nas onda Njegova ljubav uzvisiti. Dao Bog da naučimo tu lekciju još za života i time usrećimo sebe i ljude oko sebe, amen.
Za Book.hr napisao Karlo Marinković
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
