Foto: Shutterstock

„Pretrpio je oštećenje mozga, bio je oživljavan tri minute…”

Zatrudnjela sam u 33. godini. Trudnoća je uredno trajala do otprilike 38. tjedna, kada mi je utvrđen trudnički šećer (6.0). Željela sam roditi prirodnim putem a i moj je ginekolog potvrdio da nema potrebe za induciranim porodom što sam ja objeručke prihvatila, međutim to je bila kriva odluka.

Porod je počeo u 42. tjednu trudnoće i ubrzo se je pokazalo da je potrebno napraviti hitni carski rez. Tijekom toga postupka zatražila sam da mi pojačaju anesteziju jer sam bila izmučena i dalje se ne sjećam više ničega sve dok, a toga se sjećam u polusnu, nije došlo nekoliko doktora koji su mi rekli da je moje dijete u inkubatoru. Pomislila sam: „Ali sigurno je dobro”. Međutim, pedijatrica mi je nakon toga rekla da je moj sin pretrpio oštećenje mozga, da je bio oživljavan tri minute, i da je tri minute bio bez kisika, da prima antikonvulzivnu terapiju… Zbog svih tih razloga nisam svoga sina Josipa vidjela do drugog dana nakon poroda. Majke s kojima sam boravila na intenzivnoj, bile su sa svojom djecom.

U to vrijeme nisam mogla moliti, nisam mogla vjerovati da nam se to događa; kao da sam bila usred nekog pakla. Ali vjerujem da nam je Bog davao znakove da je tu.

Devetnica Božanskom milosrđu

Bilo je vrijeme pred Uskrs, kraj mjeseca ožujka. Sjetila sam se da će uskoro započeti devetnica Božanskom milosrđu. Nazvala sam supruga i zamolila ga neka nazove što više ljudi i zamoli ih da mole devetnicu za Josipa. Znala sam da će po toj devetnici Bog ispuniti sve ako je to njegova volja. Muž mi je cijelo vrijeme govorio da je uvjeren da će biti dobro.

Kad sam se preselila u drugu sobu, jedna me je žena ponudila kavom. Zvala se je Josipa. Tješila me je, govorila o vježbama za djecu i o tome kako masirati bebu. Druga me je žena nasmijavala, i jednom mi je prilikom spomenula da se njezin djed zove Josip…

Moj je Josip bio tjedan dana u inkubatoru; doktori i medicinsko osoblje su pratili njegovo stanje i učestalost napada, a mi smo se nadali i vjerovali da će postati što rjeđi i da će naposljetku nestati.

Doktor mi je u jednom razgovoru rekao da takav slučaj nije imao posljednjih sedam godina i da ne postoji nikakva mogućnost da Josip bude dobro, jer i najmanja ozljeda mozga može imati ogromne posljedice a kamoli ovakva. Upitala sam ga postoji li ikakva mogućnost da bude dobro, no on mi je odgovorio da i kada bi takva mogućnost postojala, to bi onda prema svim pokazateljima trebalo biti čudo. „Ali”, dodao je, „nećemo zanemariti mogućnost čuda”. A to se je čudo prema njegovu mišljenju moglo dogoditi u vjerojatnosti od jedan posto.

Drugi doktor, glavni pedijatar, rekao nam je da ta mogućnost iznosi 50:50. U nama je to probudilo nadu. Pitala sam ga na temelju čega tako misli, a on je rekao da je to na temelju toga što još nije vidio nekoga s tolikom voljom za životom, da je mali borac i da bi se mogao izboriti.

„Puno ljudi moli, svi smo uz tebe i sina”

Iako sam se nakon razgovora s prvim doktorom naglo osjećala loše, u razgovoru s drugim doktorom kao da sam čula da mi Bog kaže: „Ali ja sam tu, bit će dobro”. To se često ponavljalo kada sam razgovarala s doktorima.

Suprug mi je bio velika podrška. Stalno je govorio: „Bit će dobro, nekako sam siguran… Puno ljudi moli, svi smo uz tebe i sina.” To me je podiglo i kao da se neki sivi oblak koji se je nalazio iznad moje glave raspršio.

Doktori, koji su dolazili svakoga dana, obavještavali su nas kako su sinovljevi napadi sve slabiji i rjeđi. Rekli su da je njegov pogled postao bistriji, da mu je ultrazvuk mozga bolji od prvog koji je bio pokazao kao da, kako su se doktori izrazili, „nema jednu polovicu mozga”.

Nakon tjedan dana Josipa su izvadili iz inkubatora. I kad je u prvom navratu potegnuo da sisa, potegao je 40 mililitara mlijeka, na što je cijelo osoblje bilo oduševljeno jer je refleks sisanja, rekli su, dobar znak.

Išla sam ga svaki dan dojiti. Tamo sam se susretala sa ženama koje su se također izdajale jer su se njihova djeca prerano rodila ili su bila „ na sunčanju” zbog žutice. Svi, osobito rodilje, bili su jako susretljivi, dobronamjerni, raspitivali su se o djetetu, čak smo se i smijali zajedno. Mogla bih reći da mi je vrijeme provedeno ondje bilo i lijepo zahvaljujući tim ljudima.

Za ovo biste svaki dan trebali ići paliti svijeću na Kamenita vrata!

Nastojala sam ne razmišljati puno o onome što se događa i što će se događati. Nisam mogla moliti, no znala sam da mnogi mole; osjećala sam kao da me netko nosi. Molila je cijela naša obitelj, ljudi koje nisam poznavala, moji prijatelji i prijateljice, ljudi iz zajednice Radnici Milosrdnog Isusa iz Pule a nedavno sam saznala da su molile i karmelićanke, Sestre Malog Isusa. Muž, prijatelji i prijateljice dolazili su mi u posjet i hrabrili me.

Prema preporukama neonatologa, Josipa smo po izlasku iz bolnice (dva tjedna nakon rođenja) naručili na pregled na Goljak, zatim u Klaićevu dječju bolnicu kod neuropedijatra, u Mali dom te kod vlastitog pedijatra.

Oko desetog dana života Josipu su napravili MR mozga. Nadala sam se najboljemu, međutim glavni je pedijatar na neonatologiji rekao da MR pokazuje veliko oštećenje, ali da postoji nešto što se zove „plastičnost” mozga – kada jedna strana mozga može preuzeti dio ili sve funkcije druge strane mozga. Ponovio je da za to postoji 50% mogućnosti. Uhvatili smo se tih riječi s nadom i vjerovali da će se kod Josipa dogoditi upravo to.

Na prvom pregledu na Goljaku fizijatrica nam je nakon čitanja otpusnog pisma iz bolnice te konzultacije s drugim doktorima rekla: „Samo da znate, on nikad neće biti dobro”.

Međutim, Josip je s dva i pol mjeseca krenuo na vježbe na Goljak i dobro je napredovao, tako da ga je fizioterapeutica pohvalila da je napredan. Kad je bio na drugom pregledu u Malom Domu, rekli su nam da više ne trebamo dolaziti, što je bio dobar znak. Također na nalazima UZV-a neuropedijatar je napisao: „Moždani režnjevi uredno se vide”. Vježbali smo, masirali bebu, nosili ju a ona je dobro napredovala, smijala se, pružala rukice, gugutala a to je početak razvoja govora; okretala se je na bok, i na jednu i drugu stranu a to znači da se motorika razvija; gledala ravno u lice i slušala što joj se govori. Bili smo zadovoljni i nadali se.

Kad je Josip imao otprilike godinu dana, ponovno smo otišli na pregled u Klaićevu bolnicu kod doktorice za koju mi je prijateljica, spec. pedijatrije, jednom prilikom rekla da je jedna od najboljih neuropedijatara u središnjoj Europi. Doktorica ga je pregledala, nije puno komentirala, samo ga je, kako se kaže „okrenula i obrnula” i rekla ovako: „Za ovo što se je dogodilo trebali biste svaki dan ići paliti svijeću na Kamenita vrata!” To nam je rekla, a da joj mi nismo rekli da smo molili za zdravlje našega sina.

Zahvaljujemo Bogu što ga je ozdravio

U nalazu fizijatra s Goljaka iz kolovoza prošle godine među ostalim među ostalim stoji da dijete hoda samostalno. Trči, skače. Udara u loptu desnom nogom. Samostalno čučne, ustaje bez pridržavanja. Djetetova su fina motorika i ciljane kretnje uredne te u motoričkom smislu lijepo napreduje.

Naš sin pohađa vrtić i za njega govore „kako je bistar i pametan”; uveseljava nas i mi zahvaljujemo Bogu što ga je ozdravio.

Ovim svjedočanstvom želimo izreći hvalu i slavu Bogu.

Zahvaljujem svim ljudima koji su molili i bili uz nas na bilo koji način a posebno želim zahvaliti Isusu: Isuse, HVALA TI!

Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].