Osobni razvoj

ODGOVOR PATERA MARKA GLOGOVIĆA

Pater Marko odgovara djevojci koja si nikako ne može oprostiti jer je popustila i spavala s dečkom ...uvjeravao me je kako nema ništa loše u tome kada cura i dečko spavaju skupa... Moja borba sa sobom nastavljala se dok ja, glupača, jednoga dana nisam rekla sebi: pa možda je bolje da prijeđem preko toga i pretrpim radi njega ako će to njega učiniti sretnim. I tako je i bilo. ... Molim se svakodnevno da pronađem način da si oprostim, da prijeđem preko toga i da idem dalje, ali ne uspijeva mi...

Djevojci koja si nikako ne može oprostiti jer je popustila i spavala s dečkom: „Pitaj se ozbiljno: plačeš li zbog toga jer ti je 'kruna pala s glave' ili zato jer Bog plače nad tvojim padom?”

Ovim pismom htjela bi samo olakšati svoju dušu, ako je to ikako moguće. I možda neću dobiti odgovore na svoja pitanja, ali mislim da će mi pomoći već i to što sam ipak, poslije svega, odlučila na bilo koji način progovoriti o tome…


Milijun sam se puta pripremala sama sa sobom da pođem razgovarati s nekim svećenikom, ali nikada to nisam ostvarila, samo zbog osjećaja srama i stida. Jednostavno ne mogu svećeniku pogledati u oči. Svaki put kada se dovedem u tu situaciju, obuzme me osjećaj da on (svećenik) sve zna i počnem plakati i tu završava cijela moja priča. Svaki put, svaki uzaludan pokušaj. Iskreno, počela sam se bojati susreta sa svećenicima samo zbog toga što grijeh čuvam u sebi. I znam, znam da moja duša ne može biti čista i slobodna dok si sama ne oprostim, ali nikako da si to oprostim. Bila sam više puta na ispovijedi i rekla bih što me muči i dobila bih pokoru koju trebam izmoliti, ali onog trena kada izađem iz ispovjedaonice kao da je moj teret mnogo veći, nego što je bio. Molim se svakodnevno da pronađem način da si oprostim, da prijeđem preko toga i da idem dalje, ali ne uspijeva mi, tako sam slaba…

Imala sam dečka kojega sam jako zavoljela, iako su mi svi rekli da nije on za mene…

Uglavnom, imam 22 godine i imala sam jednoga dečka kojega sam jako zavoljela, iako su mi svi rekli da nije on za mene, odlučila sam da ću se baš radi toga još više truditi kako bih svima dokazala da on jest moja ljubav, iako sam se u bezbroj situacija našla pred tim da čak i ja shvatim da ovako ne trebam ići dalje, da ne trebam dopuštati da netko gazi moje riječi, mene samu, a da sam spremna to pretrpjeti radi nekoga, ali uvijek sam smatrala da je on vrijedan da izgubim sebe radi njega, a toliko sam se puta prevarila, ali nisam htjela na vrijeme priznati sama sebi da sam pogriješila i zato sam se uvukla još i dublje. Došlo je vrijeme u kojemu me uvjeravao sa svojim pričama i tezama kako nema ništa loše u tome kada cura i dečko spavaju skupa, a uvijek sam govorila da svatko ima svoje mišljenje, a moje je takvo, da to nije u redu prije braka i da ja to želim samo s jednom osobom u svojemu životu, što bi on redovito ismijao na način: »Pa tko još čeka do braka«, a ja sam povrijeđena gledala u njega i mislila kako mu je drago da ovako razmišljam, a za njega sam bila luđakinja koja ovako razmišlja i toliko sam se puta borila sama sa sobom, da održim svoje razmišljanje i da mu pokažem da u tome nema ništa toliko lijepo kako on meni priča, nisam vidjela ništa lijepo, vidjela sam u tome samo nekakav čin koji je netko želio ispuniti, a nisam vidjela razloga zašto me toliko uvjeravao da je to nešto normalno.

Pa možda je bolje da prijeđem preko toga i pretrpim radi njega ako će ga to učiniti sretnim

I moja borba sa sobom nastavljala se dok ja, glupača, jednoga dana nisam rekla sebi: pa možda je bolje da prijeđem preko toga i pretrpim radi njega ako će to njega učiniti sretnim. I tako je i bilo. Odlučila sam da vrijedi trpjeti jer će mi se to jednoga dana isplatiti i, pogodite, opet sam ostala sama u svoja četiri zida i kajala se iz dana u dan što sam odlučila da je netko vrijedan mojega dostojanstva, ali nije bilo povratka, učinila sam to radi drugoga samo da taj netko uživa i smatrala sam to nečim izvrsnim jer ako je i on sretan i ja sam sretna iako sam u svoja četiri zida bila najnesretnija osoba! Ali, nema veze, bilo mi je važno da on bude sretan i zadovoljan i za tim sam se povodila jedno vrijeme dok nisam pukla po pola, toliko sam u sebi čuvala to, da ne želim nikada više s njim takvo nešto, da sam se slomila i sve mu rekla, na što je on meni rekao da nisam normalna i da trebam psihijatrijsku pomoć. To me jako pogodilo jer znam koju sam borbu prošla sama sa sobom zbog njega, samo da on bude sretan. Uglavnom, razišli smo se, zbog mene, jer nisam mogla podnijeti da je nekomu bolesno čuvati se do braka, jednostavno: čuvati se! Prošlo je već dosta vremena, a nikako da izbijem iz svoje glave to što sam napravila, osjećam se toliko jadnom, toliko bezvrijednom da Vam to ne mogu ni opisati, svaki put kada i pomislim na to, za mene je taj dan gotov, nema ničega što bi ga popravilo. Čitala sam mnogo literature o tome kako oprostiti samoj sebi i krenuti dalje, ali – jednostavno – kao da su me te moje osuđivačke misli prema meni samoj zarobile.

Jedne nedjelje slušala sam misu preko televizije i bila je divna propovijed koja mi se urezala u pamćenje, bilo je to nedavno, svećenik je rekao: »Kako ćemo ući u Kraljevstvo Nebesko ako nismo srca čista?« Da, kako da uopće budem dostojna Kraljevstva Nebeskoga kad moje srce nije čisto? To me pogodilo toliko da sam imala osjećaj kao da je ta propovijed namijenjena samo meni!

I dan-danas se mučim s tim, kako da krenem dalje, kako da si oprostim?!

Ono što mene jako muči i dan-danas je to da, kada sam već takvu glupost napravila, moram snositi posljedice toga, a po mojemu mišljenju to bi značilo da se vratim njemu i da trpim sve što me smetalo, jer to zaslužujem, i da bih trebala njemu podilaziti u svemu, ma koliko god patila, to je moj križ koji sam sama izabrala! Ne znam kako da Vam najbolje opišem kako se osjećam… Prozirno, jadno, shrvano i bezvrijedno, jednom riječju: nikako! Mislim da ne zaslužujem drugu priliku, samo iz čista razloga kako ću jednoga dana, ako upoznam nekoga novoga, reći mu da nisam više čista, kako? To je prevelik problem za mene. I zato se i dan-danas mučim s tim, kako da krenem dalje, kako da si oprostim, kako da opet budem sretna kao malo dijete.

U međuvremenu, dogodilo se to da sam slučajno saznala za tumor, na kraju nije bio jedan nego dva i sada se oporavljam, ali sam se iskreno nadala da ću nakon tih operacijâ zaboraviti na sve, da ću imati amneziju za moju prošlost, ali nije to se dogodilo i znam da nije u redu, ali toliko sam puta znala reći: »O, Bože, zašto pored svega još ne mogu sebi oprostiti i jednostavno krenuti dalje, zašto je to toliki problem?« I tako se iz dana u dan vrtim u krug, moja odluka me proganja, a moja djela ne daju mi mira, a uz sve to, ne bih se smjela ni u jednome trenu uzbuditi, živcirati ili osjetiti nešto, što bi moglo utjecati na moje zdravstveno stanje, a stalno plačem i to je jedino što znam: plakati!

Nadam se da ste ovo pročitali i da ćete mi makar odgovoriti da ste me saslušali, više od toga ne zaslužujem, a s tim bih bila sasvim sretna, kada bih znala da sam s nekim ipak podijelila svoju najveću bol!

Jesam li stvarno luda kada razmišljam da sada zaslužujem patiti pa makar i zauvijek? I je li u redu to što sam htjela da netko drugi bude sretan, makar to uključuje da ja patim do kraja? I je li uopće u redu to što svaki dan sebi govorim da ne zaslužujem ništa bolje od onoga što sam si sama priuštila? Ipak sam samo jedan grešnik koji se ne zna nositi s grijehom; katkada imam osjećaj da me to zarobljuje, a želim biti bliska Bogu i želim biti sretna zajedno s njim, a moja su me djela odvojila od njega. Ima li povratka?

Kršćani ne žive od grižnje savjesti već od Božje milosti

Draga Anonimko, pozdrav i blagoslov! Kako imaš 22 godine, dopuštam si pisati sa »ti« pa se nemoj uvrijediti, uostalom sestra si mi u Kristu. Mislim da, kad bi tako gledala na ostale svećenike, ne bi osjećala sram i strah pred nama jer kome možeš sve povjeriti i priznati, ako ne vlastitu bratu? A mi smo i pozvani od Gospodina upravo zbog toga: da nam njegov narod može slobodno prići i zatražiti pomoć jer mi smo njegov putokaz na ovoj zemlji. Nadamo se. Dakle, odmah ćemo biti jasni: nemam rješenja za nijedan životni problem, ali Bog ima, a ja pokazujem na njega, kužiš? Štoviše, da se njime dnevno ne hranim i da nemam osobno iskustvo živoga Boga i njegova neopisiva milosrđa, ne bi me tuđi problemi imalo zanimali, niti bih imao ikakva razloga da se u to sve miješam. Sada ću se ipak umiješati jer je moja mlada sestra u Kristu u trpljenju i jer povrijeđena traži pomoć.

Hvala ti što nisi u svojoj boli otišla po savjet tarot-majstorima ili pitala kristale. Jer je sve kristalno jasno. Kažeš da »ne možeš svećeniku pogledati u oči«, no i ne moraš jer u većini crkava postoje ispovjedaonice s rešetkom u kojima klečiš u polumraku, upravo zbog svih ovih razloga koje si nabrojala na početku pisma, a koji su itekako ljudski te Bogu i Crkvi poznati: stid, strah, neugoda, intima, diskrecija. Zašto se maltretiraš zbog činjenice da si čovjek? Prihvati nježnost svoje prirode i osjetljivost svojega ljudskoga bića. Bog je postao čovjekom i naš je Isus također osjećao tvoje osjećaje, ali nam je podario i moć da budemo iznad njih, a ne njihovi robovi. Kažeš da si se mnogo puta ispovijedala i da si uvijek pritisnuta tim nekim osjećajem krivice, usprkos ispovijedima. Dobro si odmah zaključila: ne opraštaš samoj sebi. Draga moja, to ti je obična oholost. Oprosti što ja odmah u sridu. Jesi li kad ispovjedila oholost? »Krv Isusova čisti nas od svakoga grijeha« (1 Iv 1,7) i »Grijehe naše i nepravde Gospodin više i ne spominje« (Heb 10,17), a uz ove citate još stotine njih u Svetome pismu govore o Božjoj bezuvjetnoj ljubavi i beskrajnomu milosrđu! Reci mi jedan razlog zašto on tebi ne bi trebao oprostiti? Po čemu si ti posebna, po čemu bi te Bog trebao posebno mučiti i baš tebe posebno odbaciti? Dakle, ako ti on sve i uvijek oprašta, a to je uopće nedvojbeno, kako ti ne možeš oprostiti sebi svoje padove? Imaš, curo, izgleda, veće i strože kriterije od samoga Stvoritelja. Opa! To ti je (bona) oholost.

Pitaj se ozbiljno: plačeš li zbog toga jer ti je »kruna pala s glave« ili zato jer Bog plače nad tvojim padom?

Naravno da si grešna, i naravno da ćeš i nadalje biti grešna, i naravno da smo svi grešni, i naravno da Bog ljubi grešnike, a mrzi grijeh koji nas ubija! Pitaj se ozbiljno: plačeš li zbog toga jer ti je »kruna pala s glave« ili zato jer Bog plače nad tvojim padom? Oholost je grijeh koji u nama stvara visoko mišljenje o sebi, na više načina: »Utjelovljenje sam svetosti… Ne smijem pasti… Drugačiji sam od drugih (čitaj: bolji)… Sve znam i sve ću sâm riješiti… Sve kontroliram… Sve mogu… Nikada si neću dopustiti…« Dakle, moj »ja« je moj bog. Vidiš, uvjeren sam da kada bismo tako svi razmišljali, brzo bi sve nestalo. Jer tko bi mogao tako živjeti? Tko je bez grijeha? Tko je bez blata na savjesti? Tko nema neku ranu iz prošlosti koja peče i svrbi? Tko se može samim sobom uvijek i u svemu pohvaliti?

Ako ne prihvatimo ove dvije činjenice: da smo grešni i da Bog zaista prašta, onda, naravno, ne možemo dalje jer noge su nam grdno okovane… I tvoj je dečko bio okovan, duhom ovoga svijeta. Mislio je da njemu pripada tvoje tijelo. Nije razmišljao niti poznavao blagoslov predbračne čistoće, već se bacio u rijeku papagajskoga »svi to rade«-mentaliteta. Zanemarila si neke znakove upozorenja i poklonila mu svoju nevinost. Nakon toga dolaze osjećaji zbunjenosti, stida, hladnoće, osamljenosti i povrijeđenosti. Naravno da je tako. Tijelo je »hram Duha Svetoga«, kako nam objašnjava Božja riječ, i nije svejedno što i kako činimo s tijelom, i svojim, i svojega bližnjega.

Naglasio bih ti i jednu pozitivnu stvar…

No ovdje bih ti naglasio i jednu pozitivnu stvar: usprkos tvojoj »predaji«, savjest je ipak u nečemu pobijedila. Shvatila si, naime, odmah, da ono što činite nije u redu. Nisi postala promiskuitetna. Nisi se pretvorila u »meso i robu«, kako to danas vrlo uspješno reklamiraju, potiču, opravdavaju i uzdižu mnoge sile i pri-sile. Nisi čekala godinama da se pokaješ i izmiriš s Gospodinom u svetoj ispovijedi. Nije ti spolni čin postao glavna preokupacija u rutini života, idol ili cilj. Ipak je Gospodin u tebi radio; zar to ne vidiš?!

Pouka tvojega slučaja trebala bi upozoriti sve mlade djevojke na sličnu opasnost jer »nije zlato sve što sja.« Koliki (katolički) dečki, našopani »lovačkim pričama« kolegâ, pornografijom, podgrijani alkoholom, nadimljeni travom, amerikanizirani nebrojenim serijama »za mlade« i nabrijani hormonima, a opet udaljeni od krizme, od crkvenih prostora i vjere, obećavaju brda i doline svojim curama, a kada se zadovolje, okrenu leđa, promijene ploču, odu i ne mahnu na zbogom… »Bailamos«, kako bi rekʼo Enrique. Često ostavljajući i maleno srce pod srcem svoje nedavne »ljubavi«… Zato je jedini izbor hodanje u čistoći koje pretpostavlja dobro upoznavanje svih mehanizama, osjećajâ, manâ, ranâ i planova u drugome te mnogo, mnogo razgovora. Čistoća prije braka neće nikome slomiti srce. Ona je podupirana sakramentalnim životom i molitvom te osobitim Božjim blagoslovom i zaštitom. Međutim, svaki je čovjek seksualno biće i nitko nije imun na kušnje, niti postoji savršeni recept za savršenu čistoću koja bi bila sto posto zajamčena i življenja. »Duh je voljan, ali tijelo je slabo«, riječi su samoga Gospodina Isusa. I on zasigurno razumije kako je teška borba s duhom bludnosti i kako je ranjivo ljudsko biće u tome pogledu. Probaj i ti tako promatrati svoju prošlost – predaj je Gospodinu. Milosrdni Isus poručio je sv. Faustini Kowalskoj: »Ono što oprostim u ispovijedi, ja zaboravljam.« Ako ti je on sve oprostio i još dodatno i zaboravio, zašto to ne možeš prihvatiti? Da je bludnost najveći mogući grijeh, Bog bi zapovijed: »Ne sagriješi bludno« sigurno stavio na prvo mjesto pa ipak, ona je na šestome. Ne želim naravno umanjivati težinu i ozbiljnost toga grijeha, ali da bismo prekršili šestu zapovijed, treba krenuti od prve.

Kada sagriješimo bludno

Sagriješit ćeš bludno kada: 1.) imaš iskrivljenu sliku o Bogu, ili ga ne priznaješ, ili ga ne ljubiš; 2.) tada, kada zanemariš nedjelju i blagdane, molitvu i zajedništvo Crkve; 3.) onda, kada jasno i javno istupiš protiv njega, psovkom, pogrdom, mržnjom, ismijavanjem i slično; 4.) kada prezreš svoje pretke, kad im ne opraštaš, kad ih proklinješ, kad ih zanemariš ili odbaciš; i 5.) tada, kada »ubiješ« nekoga svojim osuđivanjem, ogovaranjem koje postaje načinom ophođenja, lažima, klevetama, kada »ubiješ« bližnjega uskraćivanjem ljubavi, pravednosti, poštenjâ, dobrote, tek onda slijedi bludnost koja također ima svoje i specifičnosti i svoje razlike; ta drugo je samozadovoljavanje, a drugo je incest, na primjer.

Svoje si pismo započela zapravo opisom svojega temeljnoga pada (koji nije bludnost!), a koji možemo razumjeti kao nepovjerenje prema Bogu, manjak pouzdanja u njegovo milosrđe, nepoznavanje Gospodina kao onoga koji ljubi i prašta, koji zacjeljuje rane, koji liječi i oslobađa. Iz toga se rodilo sve ostalo, što je rezultiralo sadašnjim osjećajima beznađa i praznine. Vrati se pravome Bogu! Upoznaj istinskog Isusa! Povjeruj i pouzdaj se u Boga koji je Ljubav! On ti ponovno daje čistoću. To je nešto prekrasno: Isus u ispovijedi i pričesti obnavlja tvoju nevinost. Ne osuđuje te, ne odbacuje, ne tjera u pakao: liječi te i vida rane, osnažuje te u svakoj molitvi, ulazi u tvoje srce u svakome sjedinjenju pri blagovanju njegova tijela, blagoslivlja te svakoga trenutka i silno želi da budeš blagoslov svima kojima te šalje. Što je bilo, bilo je. »Ustani i hodi, vjera te tvoja spasila!« Zar nije Marija Magdalena bila Isusova, ajmoreć, najbolja prijateljica? Zar nije sâm Gospodin (v. Iv 8,1-11) onoj javnoj grešnici rekao: »Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više«?

Ne znam što bih ti još mogao na ovo sve dodati. Vjeruj Isusu. Dogodilo se što se dogodilo, prestani o tome razmišljati, to prekapati, o tome pričati i razglabati, to komentirati, tome se čuditi! Ne čudim se svojim grijesima, čudim se samo Božjoj nepojmljivoj milosti koja me uvijek nanovo diže i čini svetim, ma koliko puta pao i sagriješio, ma koliko puta ošamario Gospodina! Bojiš se svojemu budućemu suprugu reći za ovu epizodu iz prošlosti… Ne moraš ni govoriti. Rekla si Bogu. A ako mu se i povjeriš, pitaj se zašto mu se povjeravaš; da nije opet iz nekoga samosažaljenja i zbog kopanja po starim ranama… Jer to bi bilo krivo. Zato bih to sve jednostavno predao Bogu i ostavio u prošlosti. Mislim da će ti i papa slično odgovoriti. Ako ga pitaš.

Na kraju svojega pisma pišeš kako neprestano plačeš, da si preboljela i tešku bolest, pitaš se jesi li »luda« i kad će sve ovo proći… Znam da su žene (ne sve, naravno) često (ili barem ponekad, možda) pretjerano (pretjerano je malo pretjerano, sigurno) analitične, emotivne, da ženska duša, u pravilu, sve pomno prati, želi znati, važe, cijela se predaje u objekt interesa. Samo moja kuharica nije takva. Aha. A nije ni moja mama. Aha. A ni moja sestra. Aha, aha. Nama muškarcima nekad je sve to prenaporno i neshvatljivo pa se i umorimo od pustih objašnjavanja, odgovaranja i propitkivanja. I ja se pitam zašto sam morao raditi za ženski časopis (»Pia«), he, he. Je li mi to neka kazna? Hoću li do kraja života morati odgovarati na ženska pitanja? Hoću li uvijek imati 90 % žena u crkvi? Hoće li se (neke) ikada prestati zaljubljivati u mene i gledati me kao »poželjnoga neženju« i »tako milog, dragog, simpatičnog i sućutnog čovjeka« koji ima »toliko srca za one kojima je srce slomljeno«? Dakle, svi imamo pitanja… Nitko nema sve odgovore… Budi malo muško, ako me razumiješ. Prihvati činjenice. Uđi u slobodu djece Božje. Bog nije netko tko će ti cijeli život bolno vraćati za grijehe mladosti, niti si ti stvorena da život provodiš u strahovima i panikama, u tjeskobi i žalosti. Daj se malo trgni, sestro. Daj malo života. Mlada si i ništa još nije gotovo! Imaš Isusa! Imaš budućnost! Raduj se zbog oproštenja grijeha, ne očajavaj zbog grijeha (oproštenih i zaboravljenih) iz prošlosti! Hrabro naprijed! Kršćani ne žive od grižnje savjesti već od Božje milosti koja nam se daruje iz dana u dan.

Za pokoru i zahvalu, izmoli litanije Srca Isusova. Gore srca. Imamo kod Gospodina. Ne jučer, nego danas. Kužiš?

Iz knjige patera Marka Glogovića „Grešnicima ulaz dopušten – prema istinitim događajima”. Do nedjelje, 8. srpnja, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 70 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Posebna pogodnost za sve naše kupcepoštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!

O knjizi “Grešnicima ulaz dopušten”

„Ova knjiga patera Marka Glogovića vrlo je korisna. Nasmijat će vas te vam koristiti još višestruko. Zasigurno će mnogima spasiti život – nekima čak i onaj vječni!”

Josip Lončar, urednik i izdavač

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

  • 99
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh