Osobni razvoj

Dim – znak života i radosti

dim book evangelizacija 990x658

Otac iz prispodobe o izgubljenom sinu predstavlja sliku Boga Oca koji čeka povratak svakoga od nas. Želi naše pokajanje i obraćenje. U njegovoj kući je sve što nam treba. Punina života i radosti.

Dok sam razmišljao o čemu bih pisao za ovaj broj Booka, sjetio sam se priče o „dimovima“ i potom napravio poveznicu s poznatom prispodobom iz evanđelja.


U davna vremena, kad bi seoski čovjek kojim poslom otišao u daleki kraj, obično bi na ulazu u naselje pozdravio prvog mještanina na kojeg bi naišao. Nakon što bi razmijenili pozdrave i nekoliko riječi, stranac bi obično upitao domaćina jedno zanimljivo pitanje: „Koliko u vašem naselju ima dimova?“ Vjerojatno se pitate čemu uopće takvo pitanje. Dimovi su u prijevodu bili domovi. Iz koliko dimnjaka je izlazio dim u zimskim mjesecima, toliko je bilo kuća u kojima se živi. To je najvjernije opisivalo veličinu pojedinog naselja. Dim je bio pokazatelj da kuća ima stanara. Slično kao kod izbora novog pape. Bijeli dim iz Sikstinske kapele označava da je Vatikan dobio novog stanara – rimskog biskupa. Osim što je u davna vremena dim bio znak života, on je nerijetko bio znak slavlja i radosti. Kad bi seoski čovjek htio s društvom proslaviti koji veličanstven događaj, naložio bi vatru na kojoj bi se pripremala najizvrsnija hrana i tad bi se također dizao dim. Slično kao što se prigodom svečana misnog slavlja u crkvama diže dim tamjana.

Vjerojatno nam je poznato veliko slavlje iz Isusove prispodobe o izgubljenom sinu. Otac dočekuje svojega izgubljenog sina raširenih ruku i radosna srca. „’Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.“ (Lk 15, 23 – 24)

Premda se to ne spominje u evanđelju, ovdje je morao postojati i dim. Pokraj očeve kuće visoko se je dizao, jer se je okupljenima za jelo peklo ugojeno tele. Dim je u ovom događaju značio i život i slavlje. Otac se neopisivo raduje povratku svojeg sina. Prispodoba kaže da ga je ugledao dok je još bio daleko. To znači da se je stalno zagledao u daljinu, odakle je mogao doći. Čeznuo je za njim. Nakon što ga je ugledao, nije mogao čekati da sin sam prijeđe taj djelić puta, nego mu je potrčao u susret. To govori o tome koliko ga je silno ljubio. Nije htio da kuca na vratima i čeka kad će biti primljen u kuću, nego ga je svečano uveo. To je znak da je u kući već odavno bilo spremno mjesto za njega. Zbrinuo ga je odjećom, obućom i hranom te prstenom, kao znakom novog saveza.

Otac iz prispodobe o izgubljenom sinu predstavlja sliku Boga Oca koji čeka povratak svakoga od nas. Želi naše pokajanje i obraćenje. U njegovoj kući je sve što nam treba. Punina života i radosti. Ne moramo sve vidjeti izbliza da bismo povjerovali i vratili se. Na tom putu nam mogu pomoći znakovi koje možemo vidjeti izdaleka, poput dima.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh