Preporučamo

NI JEDNA TVOJA BOL NIJE BILA UZALUD

Davidovo svjedočanstvo: dao je svoje tijelo, svoje planove, sve, za spasenje svojih vršnjaka… Svjedočanstvo koje vas neće ostaviti ravnodušnima…

David

Foto: Shutterstock


 

Odustajanje od puta u London

Mama koja je bila vrlo otvorena Božjoj volji jest Diana. Ona je medicinska sestra i ima troje djece. Situacija s mužem nije baš najbolja: pokoja svađa, poneki trenutak u kojemu je brak iskušavan vanjskim uplitanjima. Stariji sin stvarno je krasan mladić, sportaš, uvijek u pokretu, igra u reprezentaciji podvodnoga hokeja (to je izuzetno naporan sport za koji nisam ni znala da postoji), inteligentan je, buntovan na zdrav način, u smislu da se ne zadovoljava unaprijed pripremljenim odgovorima, ni roditeljskima, ni onima u školi, ni kada sluša kateheze na susretima nakon krizme. Želi shvatiti zašto, raspravlja, prigovara.

Jednoga dana David osjeti bol u nozi, ali ne obraća pažnju na to. Sigurno je to od udarca koji je dobio na treningu, kontraktura. Dani prolaze, bol ne prestaje, naprotiv, pojačava se…

Na primjer, jednom prilikom se trebao upisati na školski kamp u Londonu, ali iz niza razloga svećenik koji vodi njegovu grupu smatra da još nije zreo za to okruženje. I to mu objašnjava uz dobru argumentaciju što je u ušima šesnaestogodišnjaka koji želi otići u London zasigurno zvučalo ugodno poput, možda, pijeska u mokrim cipelama (bez čarapa). Ne znam bi li moja djeca poslušala, ali taj svećenik nije naredio, dao je samo neke savjete, a zatim je pozvao Davida da se pomole na tu nakanu. On je nakon molitve otvorio Bibliju. „Dopao“ mu je redak iz priče o Juditi, koja se vratila svojoj kući i „postala slavna na svoj zemlji“. Bila je to upravo priča o kojoj mu je dan ranije govorio taj svećenik svijetlih očiju. David je bio šokiran razmišljajući koliko li se Bog brine o njemu do najsitnijih detalja, kada se zanima čak i za njegove praznike i govori mu tako jasno i precizno. Odlučio je poslušati, ostao je kod kuće, stavio je na kocku ono što je za jednoga šesnaestogodišnjaka neizmjerno važno, put u London. Ta je poslušnost bila trening za ono što će se dogoditi nedugo nakon toga. Kada si ozbiljan s Bogom, on je vrlo ozbiljan s tobom i vraća ti stostruko. Ono „slavna na svoj zemlji“ bilo je proroštvo, kao što ćemo vidjeti.

Jednoga dana David osjeti bol u nozi, ali ne obraća pažnju na to. Sigurno je to od udarca koji je dobio na treningu, kontraktura. Dani prolaze, bol ne prestaje, naprotiv, pojačava se. Na prvome pregledu u bolnici pomislili su na hematom, nešto privremeno. Obitelj i prijatelji počinju moliti na tu nakanu, da barem nije tumor. Nažalost, otkriveno je da je baš to i svi počinju moliti da je barem dobroćudan. No zloćudan je.

Kada se odrekneš kontrole u svojemu životu, kada Bogu predaš zdravlje, novac, osjećaje, temeljne stvari, to je dovoljno, više se ne bojiš

David je hospitaliziran i započinje liječenje. Mladić je pun života, planova, stvari koje treba učiniti i otkriti. Boravak u bolnici, primanje kemoterapije, gubitak kose i sve ostale neugodnosti, napuštanje škole, prijatelja, sporta, bili su uistinu posljednje što je želio raditi u svemiru, obeshrabren je, ljut, uplašen, čak na trenutke očajan.

Jedne noći, usred iščekivanja i samoće, osjeća se posebno uznemireno, ne može spavati: počinje moliti, onom istinskom molitvom koju možemo moliti samo kada uistinu postanemo svjesni da mi zaista ništa ne možemo učiniti. Počinje moliti krunicu, a da i sam ne zna dobro kako se to radi. Malo-pomalo, kako se molitve nižu, njegovo je srce dodirnuto. Tjeskoba se pretvara u spokoj jer odjednom osjeća kako ga obuzima sigurnost: Bog je njegov Otac, ljubi ga, želi samo da bude sretan. I sve poprima novo svjetlo. Otada „je počela najljepša godina u mojemu životu“, priča David u jednome videu koji sam pogledala najmanje tristo puta, toliko je divan: čini mi se da zaista sadrži tajnu sreće. Ništa te ne može uplašiti, nikoga se ne bojiš, stvarno možeš reći: „I da mi je dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom.“ Kada se odrekneš kontrole u svojemu životu, kada Bogu predaš zdravlje, novac, osjećaje, temeljne stvari, to je dovoljno, više se ne bojiš. Pouzdaješ li se, uhvatiš li se za vjeru kao za stijenu, napravio si zaokret. Drama je čovječanstva izgraditi kuću tamo gdje dolazi bujica, gdje smo privremeno, nesigurni.

Umro je sa sedamnaest godina. Mnogi su ga dolazili posjetiti u bolnicu, neodoljivo privučeni ovom ljepotom, ovom snagom. Tijekom posljednjih nekoliko dana…

David je napravio zaokret, tu posljednju godinu života proživio je kao pobjednik, kao onaj koji je pobijedio smrt i predao se: dao je svoje tijelo, svoje planove, sve, za spasenje svojih vršnjaka. Umro je sa sedamnaest godina. Mnogi su ga dolazili posjetiti u bolnicu, neodoljivo privučeni ovom ljepotom, ovom snagom. Tijekom posljednjih nekoliko dana želio ih je sve pozdraviti i želio je da svatko od njih – napravio je podulji popis – primi navještaj Kristove pobjede nad smrću. (…)

A onda, kako se dobro samo širi, kao što kaže sveti Toma, Davidova je priča spasila i njegove roditelje, njihov brak. Njihov sklad ne bi bio moguć bez njega. Na Davidovu pogrebu crkva je bila dupkom puna ljudi, a video koji je snimio u bolnici na nagovor svoga prijatelja emitiran je na jednoj njujorškoj televiziji, baš kao Judita, „slavna na svoj zemlji“.

„Otac želi najbolje sinu“, kaže Marco, „želi mu da postigne velike stvari. Evo, moj sin me nadmašio, postigao je najviše u životu“

Diana i Marco, Davidovi mama i tata, dokaz su da se uvijek može biti sretan, što god da se dogodi, ne samo tebi već i tvojoj djeci: priča njihovoga prvorođenca ponovno ih je zbližila, iscijelila je bračne rane te spasila i njih. Svaki put kada razgovaram s Dianom, divim se njezinoj radosti i sjaju, ona kaže da ovako živi samo zahvaljujući don Pierangelu i cijeloj Crkvi, koji su ih, korak po korak, pratili kroz mračnu dolinu. Pomogli su im gledati na život njihovoga sina iz nebeske perspektive: sin koji umire dajući se za spasenje mladih, svojih prijatelja i svih ostalih, nije poražen. „Otac želi najbolje sinu“, kaže Marco, „želi mu da postigne velike stvari. Evo, moj sin me nadmašio, postigao je najviše u životu.“

David je točno iste dobi kao i moj prvi sin, pa sam mu ga stoga posebno povjerila: svako malo, u presudnim trenutcima, odlazim ga posjetiti na groblje, razgovaram s njime, gledam tu fotografiju lijepoga mladića čista lica i znam da imam moćnoga saveznika na nebu. Njegov je grob uvijek pun cvijeća, uvijek je tamo netko tko razgovara s Davidom koji, očito, nije mrtav jer odgovara (barem ga ja mogu jasno čuti). Jer postoji puno načina umiranja. Može se umrijeti dajući život umjesto da ga se zadrži i tada se ostaje živ.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh