Foto: Shutterstock

Živimo u svijetu, a ne pripadamo svijetu (v. Iv 17). Svijet nas ranjava od trenutka začeća pa do tjelesne smrti. Mnogi se osjećaju odbačenima, neprihvaćenima, manje vrijednima, mnogi žive u raznim strahovima, mnogi s dubokim osjećajima krivnje kojima ne znaju uzroka, mnogi ne mogu uspostaviti normalne odnose s drugim ljudima, ne mogu oprostiti…

Velikome broju duševnih problema ne znamo uzroka. Mnogi od njih svoj uzrok imaju u nečemu što nam se dogodilo u najranijoj mladosti a često čak i dok smo se još nalazili u majčinoj utrobi. Pojedine teške traumatične događaje iz mladosti potisnuli smo u zaborav, duboko ih zapečatili u svoju podsvijest. Moderna psihijatrijska znanost pokušava otkriti i liječiti posljedice tih duševnih rana jer zna da one snažno utječu na čovjekov život.

Ako smo nešto potisnuli ili zaboravili, to nikako ne znači da to više ne utječe na nas

U većini slučajeva, rane su nam nanijele osobe koje su nas trebale najviše voljeti i štititi, poput naših roditelja i bliskih rođaka. Nerijetko se teško zlostavljaju mala djeca što kasnije ima ogroman utjecaj na njihov daljnji život.

Ako smo nešto potisnuli ili zaboravili, to nikako ne znači da to više ne utječe na nas. Utjecaj će postojati tako dugo dok ne dođe do iscjeljenja.

Apostol Pavao zna ono što zna i moderna znanost – ništa što se čovjeku dogodilo, nije zaboravljeno i sve se može ‘izvući’ iz podsvijesti. Problem je u tome što iz naše podsvijesti ponekad ‘isplivavaju’ gorki korijeni (v. Heb 12,15) kojima ne znamo uzroke i koji i nama i onima s kojima živimo mogu stvarati ozbiljne probleme.

Na taj smo način sačuvani od toga da sudimo ili mrzimo one koji su nas povrijedili te od toga da nam rane ‘isplivavaju’ u pogrešno vrijeme i na pogrešan način

Dar jezika je usko povezan s Duhom Svetim (Tješiteljem) i na taj način s utjehom, odnosno iscjeljenjem emotivnih rana.

Naš se duh sjeća svega što nam se događalo od našega začeća u majčinoj utrobi (zna sve o tome – v. 1 Kor 2,11) i sasvim je normalno da te naše rane donosi Bogu kako bismo primili ‘višnju milost’ (iz himna O dođi, Stvorče, Duše Svet) utjehe koja će nas osloboditi od posljedica koje trpimo zbog povrijeđenosti.

U daru jezika donosimo Bogu svoje rane, a da ih pritom ne postajemo svjesni u razumu. Na taj smo način sačuvani od toga da sudimo ili mrzimo one koji su nas povrijedili te od toga da nam rane ‘isplivavaju’ u pogrešno vrijeme i na pogrešan način.

Naš je Bog savršeni liječnik i On je pronašao najbolji način na koji nas može obnoviti.

Iz knjige „Škola molitve 3 – dar jezika” autora Josipa Lončara.

Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu besplatno možete nabaviti u elektroničkom obliku ovdje.

Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.