Foto: ambrozinio, Shutterstock

Svi u srcu nosimo sjene, normalno da je tako.
Sjene povezane sa životnim putem, karakterom, iskustvima i grijehom.
Sjena je bitna da bismo vidjeli svjetlo, uočili ga. U danima guste magle ne možeš ništa vidjeti.

S godinama smo skloni osvrtati se, prisjećati se pogrešaka koje smo učinili: s ljudima, u pastoralu, na duhovnome putu

Već smo vidjeli kako Gospodin traži od svojih učenika da se ne osvrću dok oru. S godinama smo skloni osvrtati se, prisjećati se pogrešaka koje smo učinili: s ljudima, u pastoralu, na duhovnome putu.
I može se dogoditi da se početni impuls, iskren i savjestan, kosi s našim granicama pa se obeshrabrimo, pustimo vesla, prepustimo se svakodnevnome životu pokušavajući ograničiti štetu.
Takav sam, kako se još mogu promijeniti?
Uostalom, toliko toga sam se odrekao za Gospodina!

Pomirio si se s nerazriješenim čvorovima u svojemu karakteru: malo previše namicanja dobara, pretjerana veza s novcem, neskladno proživljena seksualnost, sklonost viktimizaciji i ogovaranju… Ukratko, svi znamo da smo sačinjeni od blata.
No pravi je rizik kada naša ograničenja stavimo u središte.
Da postanemo (barem s tobom mogu upotrijebiti ovaj termin) Usredotočeni na ljubav prema sebi.
Usredotoči se na krivnju.
Zapravo, usredotoči se na osjećaj krivnje.

Susrećem mnogo ljudi uništenih osjećajem krivnje. Posebno među nama katolicima. I među svećenicima.
Osjećaj krivnje za grijeh samo je privid. U stvarnosti to je negativna emocija, reakcija nesvjesnoga, duboka nelagoda. Za počinjenje grijeha nedostaje odgovornosti i savjesti.
Još jednom, artikulirano teološko promišljanje pomaže nam u shvaćanju.

Naletiš li nehotice pri izlasku iz sakristije na sakristana, on padne i slomi zapešće, osjećaš se jako loše, neugodno, ne spavaš noću razmišljajući o tome što se dogodilo. Osjećaš krivnju, žao ti je, ali nemaš nikakvu odgovornost osim marginalne odgovornosti da se nisi dovoljno oprezno kretao.
Ali, gurneš li na izlazu sakristana koji ti je antipatičan i on se ozlijedi, to je grijeh.

Čini mi se da većina negativnih iskustava koja doživljavamo proizlazi iz osjećaja krivnje. Mi nismo onakvi kakvi bismo htjeli biti, kakvima su nam rekli da bismo trebali biti, otkrivamo da nismo dobri svećenici, dobri kršćani…

Čini mi se da većina negativnih iskustava koja doživljavamo proizlazi iz osjećaja krivnje. Mi nismo onakvi kakvi bismo htjeli biti, kakvima su nam rekli da bismo trebali biti, otkrivamo da nismo dobri svećenici, dobri kršćani…
Kao što nas uči duhovna tradicija, naša odgovornost nastupa kada odlučimo hoćemo li slijediti instinkt ili ne. Kada nam se misao, emocija, impuls jave u umu, možemo ih analizirati, zapitati se odakle dolaze i kamo idu.
U tom trenutku intervenira Evanđelje, rasvjetljuje se izbor, mi odabiremo kako ćemo reagirati.

Onaj problematični župljanin koji radi protiv mene ide mi na živce, rekao bih mu sve i svašta, no trudim se da Kristova ljubav prema njemu prevlada u meni i odlučujem pronaći rješenje koje bez ljutnje pokazuje ispravnost mojih razloga…
Subrata, koji na sve načine pokazuje da me prezire, a ja mu imam priliku nauditi, inatiti mu se, povjeravam Gospodinu u molitvi…
S onim velikim iznosom novca, koji su mi dali u ruke mogao bih si svašta priuštiti, posebno jer je darivatelj bio anoniman, no odlučujem ga staviti u blagajnu zajednice, kako i treba biti…

Oprost nas čini novima

Ako smo se prepustili, podlegli sjeni, drugima nanijeli štetu, Gospodin nam nudi mogućnost krenuti naprijed.
Oprost nas čini novima.
Kolike milosti primamo kada Gospodina molimo za oprost! Koliko sam, u presudnim trenucima svojega života, primio radosti ispovjedivši se, čuvši riječi ohrabrenja i suosjećanja! Kako li sam se dobro osjećao doživjevši Gospodinovu iscjeliteljsku milost koja sve čini novim!

Iz knjige „Pastiri“ autora Paola Curtaza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad