Foto: Shutterstock

Opraštati treba doklegod smo na putu života. Opasno je umrijeti, a da prije toga nismo svima oprostili. Ali je i opasno dopustiti da netko umre, a da mu nismo oprostili. Tada nosimo u sebi teret koji satire, ružne misli i negativan odnos prema drugima, što razara plemenitost duše, ne dopušta da dobro mislimo, truje nam osjećaje i maštu. Čovjek, koji ne oprašta, sličan je onome koji nosi smrt svinut pod težinom nepraštanja. Nemoguće je ne opraštati i ostati zdrav.

Oprost zaslužuje dati i primiti svaki čovjek – čak i ti

Najlakše je opraštati ako u sebi probudiš sućut prema onom komu treba oprostiti. Ako se zagledaš u prijatelja koji je oronuo i izblijedio pod težinom neke bolesti, tada je trenutak da mu od srca do kraja oprostiš i doneseš njemu i sebi olakšanje. Vidiš li oca na samrti, ne možeš ustrajati u svojoj ljutnji i uvrijeđenosti protiv njega, nego moraš žurno doći do njegove samrtničke postelje i pomiriti se s njim. Ako si povrijedio majku, onda joj trebaš što prije napisati pismo, nazvati je ili poći k njoj, jer se najteže podnose krivice nanesene majci. Misliš li da je ona tebe povrijedila, ma koliko god imao razloga da joj zamjeraš, opredijeli se za oproštenje.

Ne oprostiš li nećeš izdržati pod težinom grižnje savjesti. Ako ti je prijatelj ranjen ili na fronti, a ti osjećaš da te nekoć povrijedio, da ti nije bio vjeran i odan, možda te u nečemu prevario, ne čekaj dugo, zagledaj se u njegovu patnju i shvati da ste obojica na mračnoj fronti dok se ne izmirite. Patnja je vaša preteška i iskoristi ovaj trenutak da oprostiš. Njemu treba tvoje oproštenje, a tebi sloboda od mržnje, od negativnog pritiska i od prostora zla u kojem te svaka neprijateljska sila može napasti.

Dopusti drugima njihovu slobodu i praštaj velikodušno

Svaki čovjek je patnik. Djeca imaju svoje patnje, kao što mladi imaju svoje muke, terete i mučne rane. Zrele godine nose težak teret života, a staračke onemoćale godine traže samilost sviju nas. Svako zvanje nosi odgovornost i teret prema kome možemo imati također samilosti. Svaki čovjek je ugrožen, nosi terete svojih strasti, grižnji savjesti, uvreda i rana, svojih neuspjeha, tjeskoba i smrti ispred sebe.

Bogataš je obično slijep za temeljne odrednice života i gubi dušu i život mučeći se oko bogatstva koje nije trajno njegovo. Dostojan je sućuti, sažaljenja i brige za njegov spas. Ali prije svega mu treba oproštenja. Čovjek na vlasti ili na nekom odgovornom mjestu, za kojega se čini da je na vrhuncu svoje slave, ipak treba sućut, razumijevanje i toplinu.

Stoga svakome treba opraštati. Treba opraštati i samome sebi. Ali treba znati „oprostiti“ i Bogu što je dopustio svijet prepun patnji, razaranja, međusobnog ubijanja u prirodi i u društvu. Dopustiti Bogu njegovu slobodu, dopustiti čovjeku njegovu relativnu slobodu i zato mu praštati grijehe, dopustiti svim ljudima da budu originalni. To je moguće samo ako od srca opraštamo jedni drugima. Bez opraštanja ćemo se uništiti, onemogućiti izgradnju domovine, zakočiti stvaralačke poticaje do mira, slobode, blagostanja i povjerenja. Opraštanje će zacijeliti rane tijela i patnje duše.

Svaki čovjek može biti dobar i činiti dobro drugome

Čovjek može drugome biti poput majke, jedni drugima možemo biti prijatelji i dobročinitelji, jedni druge hrabriti, zajedno sijati u sve dublje i bolje brazde života, činiti život i društvo čovjekoljubivijim – ako imamo sućuti jedni za druge i ako opraštamo. Kao što to čini i Bog. Onemogući u sebi val osvetoljubivosti i nepovjerenja, veži zle misli i izbaci iz usta nedostojne riječi. Ne vjeruj beznađu i neuspjehu! Čim misliš dobro i opraštaš ljudima, Bog surađuje s tobom i ljudi će ti doći da ti budu pomoćnici u izgradnji boljeg svijeta.

Redovnici imaju pravilo da svaku večer prije spavanja ispitaju svoju savjest, pokaju se te tako čiste duše pođu na počinak. Monasi imaju često kapitul na kojem jedni drugima priznaju pogreške i opraštaju uvrede. Katolički vjernici mole na početku svake svete mise za oproštenje grijeha. U dobrim obiteljima svaku večer cijela se obitelj pomiri, pomoli Bogu i onda odlazi u noć i san do novog dana. Pametan čovjek se pokaje čim sagriješi, dobar vjernik često ide na ispovijed, plemenit čovjek odmah moli za oproštenje, realan pak oprašta svakome i sažali se nad zloćom ljudi.

Treba znati opraštati pokojnima, zaželjeti da ti oproste i daleki ljudi, u duhu moliti ljude da ti ne zamjere što si svojom zloćom otvorio dotok zla i bolesti na zemlju te obećati da ćeš ih zaštititi molitvom, postom, pristojnim riječima i opraštanjem. Danas treba uništiti mrak i upaliti svjetlo za ljude koji će te slijediti.

Autor: Tomislav Ivančić. Zavirite ovdje i saznajte koje knjige ovog autora možete nabaviti u biblioteci Figulus.

Za Book.hr priredila M. V; odabrao L. M.

APEL! Za spas Booka i Book.hr-a