I.

Zgurala sam se u kut kluba i odvratila pogled od bijelog svjetla koje je neprestano bljeskalo. I dalje ne znam koja je svrha tog svjetla jer u meni pobuđuje samo odbojnost. Sasvim sam otvorena za objašnjenja, ali to je trenutno sekundarno u ovoj priči. Sjećam se da sam se dobro potrudila biti nevidljiva u klubu. Haljine i slično nije dolazilo u obzir, a isto tako ni šminka. Čovječe, ne da mi se to skidati kad se vratim iz kluba. Sva sreća da ne izlazim na ušminkana mjesta. Navukla sam hlače, široku majicu, tanke čarape, platnene tenisice i napravila nešto kao punđu. Jednostavno ne želim da se oko tri ujutro pijan momak hvata mog struka jer je, eto, osjetio takvu inspiraciju. Stvarno sam se potrudila da moj „look” dovoljno jasno odražava poruku: „Drž’ se dalje, meni se samo pleše!” Bilo mi je tužno gledati kako se ples parova pretvara u gmizanje. Nisam htjela da netko gmiže po meni. Pogotovo ne netko nepoznat, netko tko nema pojma tko stoji pred njim. I ne, nisam ništa „posebno”. Nisam zvijezda s internetskih portala. Jednostavno sam osoba koja zaslužuje da se poštuje njezino osnovno dostojanstvo. Zaslužuje da se njezino dostojanstvo brani. Izlazak se lagano približava svom kraju, a ja izlazim iz kluba s prijateljicama sretna jer me nitko nije maltretirao niti pokušao „upoznati”. Nije mi do upoznavanja momaka u klubovima. Ne čini mi se pravim mjestom za takvo što. Vidite, meni se samo plesalo. Volim ples i nisam jedina cura koja to voli.

II.

Idući dan ne hvata me mamurluk jer se ne opijam. To nije moj đir i zahvalna sam što me taj koncept nužnosti opijanja nije zahvatio u svojem vrtlogu. Previše glavobolja se veže uz to, a ne volim glavobolje. Ipak, umorna sam jer sam kući stigla tek oko šest ujutro. Probudila sam se oko jedanaest. Bila sam veoma sretna što je subota i što subotom ne radim. Uspjela sam se dogegati do kuhinje i napraviti si kavu s mlijekom i šećerom. Podlegla sam veoma lošoj ideji. Odlučila sam uz kavu provjeriti što ima novoga na Facebooku. Naravno, opet je bila aktualna neka rasprava pa su mi malo proradili živci. Ne znam od čega sam se više razbudila. Od izjave koju sam pročitala ili od kave. Vjerojatno je u pitanju kombinacija toga dvoga. Jedan dečko je govorio o tome kako ne može naći curu. Cure s kojima je okružen se jednostavno ne uklapaju u njegov set vrijednosti. Prema njegovu mišljenju, dobrih cura nema. Srce mi je proplakalo jer ne slažem se s njim. Srce mi je proplakalo jer pomislih da ima još mnogo osoba koje razmišljaju poput njega. Pomislih da nikako ne bih mogla biti s njim, iako u teoriji imamo sličan sustav vrijednosti. Čovjek jednostavno nije proplivao. Zadržao se, što se kaže, na površini. Oduvijek sam htjela momka koji gleda duboko. Nekoga tko bi u tim curama vidio više nego što vidi ovaj koji smatra da dobrih cura nema. Nekoga tko bi u tim curama vidio da traže ljubav, ali su se toliko izvrtjele u ovom svijetu da su izgubljene. Nekoga tko bi shvaćao kako je lako završiti izvrćen. Nekoga tko bi poput viteza sasjekao mačem sve iluzije o tome da se treba ponašati neprimjereno. Nekoga tko ne bi kao pasivna duša samo odšetao dalje od te cure i kukao o tome kakvo je stanje. Nekoga tko neće ovo razmatranje popljuvati kao sanjarenje o princu na bijelom konju jer je to jednostavno djetinjasto. Nekoga tko će ovo shvatiti kao ozbiljan poziv da živi svetost pa da curu, neovisno o tome je li izgubljena ili ne, pogleda s poštovanjem i ljubavlju kojom se svakog treba voljeti. Takav pogled čuda čini. Takav pogled brda premješta. Brda rana. Brda smeća. Brda laži.

III.

I kažu da sam sanjar i kažu da sanjam previše. Ali molim Vas, ako vi vidite takvu curu u klubu ili možda negdje drugdje, pazite kako ju gledate. Idući tjedan sam opet izašla u klub. I kažu da dečki kukaju da nema cura, a ima cura u kutu kluba i pita se gdje su dečki. Nije imala s kim doći osim s prijateljicama. Rekla mi je to u povjerenju za šankom. Eh, cure svašta pričaju. Upoznala sam još mnogo drugih cura koje imaju isti problem. Ima ih među njima koje ni ne idu u klubove. Ipak, sve te cure postavljaju isto pitanje jer klubovi nisu jedina mjesta gdje te netko može gledati. Gdje su oni koji te gledaju na način koji ne vrijeđa ni tvoje ni Božje srce? Glazba svira, jedna cura pleše u kutu kluba, neki momak kuka da fali cura. A tko zna što će tek biti sutra? Ne kažem da toj curi neki momak treba prići dok je u klubu. Već rekoh da nisam pobornik toga. Ali voljela bih da je imala s kim doći, voljela bih da je imala nekoga tko je ne bi krivo gledao.

IV.

A možda sam malo pretjerala, možda sam previše svalila krivnju na momke. Možda se krivnja za poteškoće pronalaska takozvane srodne duše ne može povezati sa spolom. Možda jednostavno svi moramo biti bolji nego što jesmo. Vjerojatno je za sve krivo čitanje rasprava na Facebooku, jer kava sigurno nije.