Foto: Tatiana Gonzales; Unsplash  

I kod pitanja o Crkvi radi se o uspjehu našeg života. Ne radi se o tome trebamo li ići u crkvu i trebamo li Crkvu da bismo bolje shvatili svoj život. Naprotiv, radi se o pitanju kako živjeti u ovom društvu, a da nas ono i njegove totalitarne tendencije ne prisvoje za sebe. Crkva je tu za ljude, a ne obratno. Tako bi Isus rekao. Crkva je – tako su doživjeli prvi crkveni oci – blagodat za ljude, ali danas mnogi to doživljavaju drugačije.

Crkva je – tako su doživjeli prvi crkveni oci – blagodat za ljude, ali danas mnogi to doživljavaju drugačije

Kada razgovaram s mladim ljudima o Crkvi, onda navode sve što je u Crkvi loše: seksualno zlostavljanje od strane svećenika, zlouporaba moći, zaostalost u nekim moralnim pitanjima kao i zaostajanje za modernim razvojem tehnike i prirodnih znanosti. Crkva pri tome postaje za mnoge pano za projiciranje vlastitog nezadovoljstva i rastrganosti. Često kritika na Crkvu djeluje kao alibi za to da ljudi nisu spremni prepustiti se Bogu i vjeri. Nedostatnost Crkve je onda razlog da se vjeru odbaci potpuno.

Upravo je u našem sve više anonimnom svijetu nastala nova potreba za pripadnošću. Mladi ljudi čeznu za zajedništvom. Zato se priključuju grupama. S jedne strane danas mnogi mladi ljudi ne žele znati za Crkvu, a s druge strane upravo mladi koji zaozbiljno shvaćaju svoju vjeru, doživljavaju crkvenu zajednicu kao potporu

Kada čitamo spise prvih crkvenih otaca, osjećamo u njima fascinaciju Crkvom. Crkva je za njih bila „majčino krilo“ u kojem su mnogobrojni ljudi po krštenju nanovo rođeni. Crkva je bila zajedništvo vjernika koji su bili jedno srce i jedna duša i tako su Isusovu poruku u ovom svijetu učinili vidljivom kroz svoj novi suživot. Crkva je bila mjesto na kojem su ljudi iskusili ozdravljenje i oslobođenje.

Danas smo od tog pozitivnog viđenja Crkve jako udaljeni. 1920. godine teolog Romano Guardini je napisao: „Crkva se budi u dušama.“
Tu euforiju Crkvom, koja je vladala početkom liturgijske reforme 20-ih godina prošlog stoljeća u širokim krugovima, danas više ne dijelimo.

Pokušat ću predstaviti značenje Crkve za naš život s razlozima koji mi se čine prihvatljivima. Tu je važan sociološki aspekt da svaka religija uvijek treba zajednicu, a ujedno i strukturu. Što je veća zajednica, to su jače strukture. Razumljivo je da se vjernici priključuju zajednici da bi se međusobno podupirali u svojoj vjeri. Zajednica im pruža uporište. Jača ih u njihovoj vjeri. To je činjenica koju su sociolozi danas nanovo spoznali. Zajednica pruža osjećaj pripadnosti.

Upravo je u našem sve više anonimnom svijetu nastala nova potreba za pripadnošću. Mladi ljudi čeznu za zajedništvom. Zato se priključuju grupama. S jedne strane danas mnogi mladi ljudi ne žele znati za Crkvu, a s druge strane upravo mladi koji zaozbiljno shvaćaju svoju vjeru, doživljavaju crkvenu zajednicu kao potporu. Osjećaju da im koristi biti u zajednici koja ima dugu tradiciju i zdravo korijenje. Žele imati udjela u toj zajednici – u njezinoj mudrosti i njezinoj ozdravljujućoj snazi.

Svi čeznu za zajedništvom. Ali da Crkva ima često uske strukture, da moć u njima igra važnu ulogu, mnogi mladi za to nemaju razumijevanja

Svi čeznu za zajedništvom. Ali da Crkva ima često uske strukture, da moć u njima igra važnu ulogu, mnogi mladi za to nemaju razumijevanja. Sigurno strukture i moć nisu odlučujuće u Crkvi. Oboje su jednostavno pomoć da bi zajednica i dalje mogla opstati.

Moć Crkve uvijek se mora relativizirati. Ni papa nema apsolutnu moć. To vrijedi i za dogmu o nepogrešivosti pape. Dogma ne podrazumijeva da je sve što papa kaže nepogrešivo.

I papa ima svoja ljudska ograničenja. Dogma tvrdi da Crkva kao cjelina ne može odlutati od istina kada nastupa s traženjem prava da naviješta vjersku istinu.

Dosta često se je Crkva prevarila. I tijekom crkvene povijesti je Crkva dosta često djelovala protiv Isusova Duha – kao u misiji s Indijancima u kojoj je silom tjerala Indijance u Crkvu, a da nije poštivala njihovu vjersku tradiciju

Dosta često se je Crkva prevarila. I tijekom crkvene povijesti je Crkva dosta često djelovala protiv Isusova Duha – kao u misiji s Indijancima u kojoj je silom tjerala Indijance u Crkvu, a da nije poštivala njihovu vjersku tradiciju. Zlouporabom moći Crkva je povrijedila mnoge ljude.

Čemu onda Crkva kada je toliko često zakazala i sablaznila nas?

Zlouporabom moći Crkva je povrijedila mnoge ljude.

Čemu onda Crkva kada je toliko često zakazala i sablaznila nas?

Svetu misu primjerice ne možemo slaviti sami. Najvažniji blagdani crkvene godine trebaju zajedničko slavlje da bi nas dotaknuli. Upravo zajedništvo na Svjetskom danu mladih jača mnoge mlade ljude koji se u svojoj vjeri u današnjem svijetu često osjećaju sami. Doživljavaju druge mlade ljude koji poput njih grade svoj život na vjeri. Odjednom se osjećaju bliski s čitavim svijetom. Vjera povezuje ljude svih naroda. Tu se pjeva s ljudima drugih rasa i kultura iste pjesme i slavi se ista euharistija. I svi razumiju što se slavi. Svi se osjećaju povezani.

Svetu misu primjerice ne možemo slaviti sami. Najvažniji blagdani crkvene godine trebaju zajedničko slavlje da bi nas dotaknuli. Upravo zajedništvo na Svjetskom danu mladih jača mnoge mlade…

Želio bih dalje razložiti taj aspekt kojeg mnogi mladi ljudi doživljavaju oživljavajućim i okrepljujućim na velikim susretima mladih. S jedne strane svatko sam mora osobno poći svojim duhovnim putem, otvoriti se Bogu u svome srcu i dopustiti Isusovu Duhu da ga prožme. Vjera je nešto posve osobno. Tiče me se samog kako ću vjerovati i na čemu ću graditi svoj život. Ali s druge strane vjeri je potrebno zajedništvo jer mi ne idemo samo osobnim putem, mi na tom putu primamo okrepu, a tu nam okrepu pruža Crkva.

Vjera je nešto posve osobno. Tiče me se samog kako ću vjerovati i na čemu ću graditi svoj život. Ali s druge strane vjeri je potrebno zajedništvo jer…

Kao kršćani vjerujemo da ne moramo sve sami nego da nam Bog daruje Svoju milost. On nam je daruje u osobnoj molitvi, ali nam je osobito daruje i u bogoslužjima Crkve i u sakramentima koje nam Crkva udjeljuje. U sakramentima do izražaja dolazi aspekt milosti. Isus nas ne zove samo da Ga slijedimo. On nas jača na našem putu. On liječi naše rane. Ispunja nas Svojim Duhom.

Mjesto na kojem se Crkva najintenzivnije doživljava kao Isusova zajednica je euharistijsko slavlje. Ali upravo se ovdje često rađa protest kod mladih. Kažu da je euharistija dosadna i da im ništa ne donosi.

Kada sam s mladima slavio euharistiju u Silvestarskoj noći, Sveta misa nikome nije bila predugačka, iako je znala trajati po pet sati.

Kažu da je euharistija dosadna i da im ništa ne donosi. Kada sam s mladima slavio euharistiju u Silvestarskoj noći, Sveta misa nikome nije bila predugačka, iako je znala trajati po pet sati. Mladi su suoblikovali bogoslužje

Mladi su suoblikovali bogoslužje. Sjećam se i lijepih euharistijskih slavlja koje smo imali na kraju dana na izletima. Tu su mladi doživljavali takvu atmosferu kakvu nisu mogli doživjeti u razgovoru ili kod blagovanja.

I danas su mladi često oduševljeni euharistijskim slavljem kod osobitih prilika, ali s nedjeljnim Svetim misama imaju poteškoća. Nedjeljna sveta misa ne mora uvijek biti izvanredna. Jednostavno euharistijsko slavlje može usprkos postati izvorom blagoslova za mene. Ali potrebno je uvijek iznova novo shvaćanje onoga što slavimo. Želio bih pokušati navesti neke aspekte euharistije koje se tiču našeg života.

Jednostavno euharistijsko slavlje može usprkos postati izvorom blagoslova za mene. Ali potrebno je uvijek iznova novo shvaćanje onoga što slavimo

Prvi je aspekt tema pretvorbe. Mi u euharistiji ne slavimo samo pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Kristovu nego pretvorbu našega života. Kada svećenik prinosi Bogu kruh i vino, onda svatko od nas može prinijeti svoj osobni život.
U kruhu možemo prinijeti svoju svakodnevicu – sa svime što nas svakodnevno satire i razdire, žrvnjem našeg života.

Mi u euharistiji ne slavimo samo pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Kristovu nego pretvorbu našega života

Kruh koji je ispečen od mnogo zrnaca, također je slika naše rastrganosti. Često ne izlazimo na kraj s mnogim različitim potrebama i emocijama u sebi. U euharistiji prinosimo Bogu sve ono raspršeno u nama da bi ga On preobrazio i međusobno povezao, da bi postalo kruh drugima, kruh koji ih hrani. Prinosimo Bogu našu čežnju da naš život bude važan drugima, da naš život donese ploda i da drugi kroz nas mogu živjeti.

Kada svećenik prinosi Bogu kruh i vino, onda svatko od nas može prinijeti svoj osobni život.
U kruhu možemo prinijeti svoju svakodnevicu – sa svime što nas svakodnevno satire

U kaležu prinosimo patnju svijeta i našu patnju Bogu da bi je Njegov Duh preobrazio. I u kaležu s vinom prinosimo Bog svoju ljubav. Prečesto je naša ljubav izmiješana s drugim osjećajima: sa željom za posjedovanjem, s agresivnim osjećajima, sumnjama, ljubomorom, predbacivanjima, tugom zbog povreda i nesporazuma koji uvijek iznova pomućuju ljubav. Prinosimo Bogu našu zbrčkanu ljubav da bi Njegov Duh prodro u nju i pročistio je i produbio. I u euharistiji prinosimo Bogu jednostavno sve ono što nas trenutno muči da bi Njegov Duh preobrazio naš život.

I u euharistiji prinosimo Bogu jednostavno sve ono što nas trenutno muči da bi Njegov Duh preobrazio naš život

Drugi je aspekt onaj blagovanja. Slavimo euharistiju u sjećanje na posljednju večeru koju je Isus održao sa Svojim učenicima prije Svoje smrti. U tom nam je blagovanju ostavio oporuku Svoje ljubavi. Želio je da se u tom blagovanju uvijek iznova sjećamo da nas je ljubio do kraja i da je Svoj život dao za nas.

Ali mi se u tom blagovanju ne trebamo samo prisjetiti Njegove ljubavi nego je i živo iskusiti. Isus je izabrao kruh i vino kao simbol za Svoju ljubav. Kada jedemo kruh trebamo osjetiti da nas Njegova ljubav jača. I kada pijemo vino trebamo iskusiti da nas Njegova ljubav prožima, ispunja slatkim okusom i ispunja našu najdublju čežnju za apsolutnom i bezuvjetnom ljubavi.

Blagovanje nas povezuje s Isusom Kristom. Sjedinjujemo se s Njim u euharistiji.

Kada se sjedinjujemo s Kristom, onda smo na „ti“ s našim životom. Kada nas Kristova ljubav u blagovanju cijele prožima, onda sami sebi možemo reći „Da“. Jer onda u nama nema više ničega što Kristova ljubav ne bi dotakla i prihvatila. Blagovanje nas povezuje i s ljudima s kojima zajednički slavimo euharistiju. U euharistiji doživljavamo jedinstvo koje je dublje od onoga što nas međusobno razdvaja. Kada sam u stranoj zemlji, onda osjećam ono fascinirajuće u euharistiji. Svi se u Kristu međusobno sjedinjujemo. Tako imam udjela u iskustvima drugih ljudi, njihovoj kulturi, životnoj mudrosti i ljubavi.

Drugi aspekt koji mi je bitan: u euharistiji slavimo smrt i uskrsnuće Isusovo. Smrt i uskrsnuće Isusovo su za mene najveći znaci nade koji postoje.

Smrt i uskrsnuće Isusovo mi kažu da u meni ništa ne može toliko zamrijeti što ne bi moglo ustati na novi život, da u meni nema te tame koja se ne bi mogla rasvijetliti, da nema neuspjeha koji ne bi zaslužio novi početak, da nema očaja koji se ne bi mogao preobraziti u nadu, da nema groba iz kojeg ne bi uskrsnuo novi život

Smrt i uskrsnuće Isusovo mi kažu da u meni ništa ne može toliko zamrijeti što ne bi moglo ustati na novi život, da u meni nema te tame koja se ne bi mogla rasvijetliti, da nema neuspjeha koji ne bi zaslužio novi početak, da nema očaja koji se ne bi mogao preobraziti u nadu, da nema groba iz kojeg ne bi uskrsnuo novi život. Sve u meni i na meni može biti preobraženo. I sve da je toliko toga u našem životu pošlo po krivu, još uvijek ima nade. Euharistijom izražavamo tu nadu.

Mnogi kažu: „Da sam onda susreo Isusa, vjerovao bih u Njega. Ali On je sada tako daleko od mene.“

U euharistiji danas ono što se nekoć dogodilo za nas postaje stvarnost. Euharistija je sveta drama. Evanđelja sa svojim izvještajima o Isusu nalikuju scenariju koji mi onda prikazujemo u stalno istim obredima. Euharistija pojašnjava na uvijek isti način što različite pripovijesti o Isusu donose.

Evanđelje o ozdravljenju gubavca prikazano je u euharistiji. Dolazimo Isusu s našom nesposobnošću da prihvatimo same sebe, s nepovjerenjem prema svima koji nam kažu da će nas prihvatiti.

Dolazimo Isusu s našom nesposobnošću da prihvatimo same sebe, s nepovjerenjem prema svima koji nam kažu da će nas prihvatiti

Pružajući svoju praznu ruku, Isus nam govori u hostiji koju nam svećenik polaže na dlan: „Prihvaćam te. Ali sada reci ‘Da’ samome sebi.“ Ili kada dođemo s našim strahovima koji nas koče, Isus nam kaže u pričesti: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! Možeš ići. Ne moraš se riješiti svih svojih zapreka. Uzmi svoju postelju pod ruku i idi među ljude. Opstat ćeš među njima i sa svojom nesigurnošću.“ Ili dolazimo Isusu sa svim našim nevidljivim mrljama koje sami ne želimo gledati. On nas u hostiji dodiruje Svojom ljubavlju da bismo se ohrabrili pogledati u nama sve jer sam Krist sve u nama promatra Svojim blagim pogledom.

Iako nam se Crkva ponekad čini previše ljudskom i mnogi se ljute zbog njezinih pogreški i slabosti, ona ipak čuva bogatstva kršćanske mudrosti. Ta se mudrost ne izražava samo u sakramentima i bogoslužjima nego i u duhovnom putu koji su opisali duhovni autori kršćanske tradicije. Možemo živjeti od te mudrosti.

Iz tog blaga mudrosti želio bih istaknuti samo jednu točku: ozdraviteljske obrede. Crkva slavi s nama zajedničke obrede koji na nas imaju ozdraviteljsko djelovanje. Ali nas i potiče da slavimo osobne obrede. Obredi su konkretan način da svakodnevno svoj život otvorimo Božjoj ozdraviteljskoj prisutnosti.

Sveto je ono što je očuvano od svijeta.

Kada izjutra slavimo mali obred i primjerice blagoslovimo dan i ljude oko sebe, onda je to kratko vrijeme za svakoga tko to čini sveto vrijeme. Pripada samo njemu

Želio bih opisati nekoliko mogućnosti obreda. Obredi stvaraju sveto vrijeme i sveto mjesto. Sveto je ono što je očuvano od svijeta.

Kada izjutra slavimo mali obred i primjerice blagoslovimo dan i ljude oko sebe, onda je to kratko vrijeme za svakoga tko to čini sveto vrijeme. Pripada samo njemu. Nijedan mu ga čovjek ne može oduzeti. I to sveto vrijeme ga dovodi u doticaj s njegovom zdravom jezgrom. Može odahnuti. U obredu svatko dolazi u doticaj sa samim sobom i svojim istinskim sebstvom. Osjeća Božju ozdraviteljsku blizinu koja godi.

Naravno da znamo da o malom obredu – kao što je paljenje svijeće ili kratka molitva – ne ovisi životni uspjeh. Ali paleći svijeću izražavamo povjerenje da Božje svjetlo rasvjetljuje našu tminu i da nad nama bdije Božji blagoslov koji nam obećava uspješan život

Postoji još jedno drugo važno značenje obreda. U obredima si posvješćujemo da naš život uspijeva. Naravno da znamo da o malom obredu – kao što je paljenje svijeće ili kratka molitva – ne ovisi životni uspjeh. Ali paleći svijeću izražavamo povjerenje da Božje svjetlo rasvjetljuje našu tminu i da nad nama bdije Božji blagoslov koji nam obećava uspješan život. Upravo kad u životu nešto krene po zlu, potrebni su nam takvi obredi koji jačaju povjerenje u život.

Često obredi potječu iz duge obiteljske tradicije. Slaveći te obrede, imamo udjela u vjerskoj i životnoj snazi naših predaka. Slavimo iste obrede i osjećamo: ove su obrede slavili i naši preci. Time su pokušali svladati poteškoće s kojima su se suočavali. Tim obredima jačamo naše povjerenje da i mi možemo svladati probleme našega života. Imamo udjela u svome korijenju. Danas mnogi pate od strahova i depresija jer nemaju više korijenja. Obredi nas povezuju s duhovnim korijenjem naših predaka. Tako nas jačaju i čine otpornima.

Danas mnogi pate od strahova i depresija jer nemaju više korijenja. Obredi nas povezuju s duhovnim korijenjem naših predaka. Tako nas jačaju i čine otpornima

U razgovoru s mladima doživljavamo oboje: s jedne se strane bune protiv starih obreda koji su im postali prazni. S druge strane razvijaju nove obrede. Upravo u skupinama i kulturama mladih stalno nastaju novi obredi.

I stječem iskustvo da su mladi otvoreni za obrede kada im je jasno njihovo značenje. Onda rado slave obrede i stječu iskustvo da ih oni povezuju na novi način i da u obredima mogu izraziti osjećaje koje inače nikada ne bi mogli.

U tradiciji Crkve ne susrećemo samo prašnjave navike nego i mudrost obreda, ali i mudrost kako trebamo postupati s nama samima, našim mislima i strastima. Ta nam tradicija pokazuje da ne trebamo potiskivati u sebi ništa nego sve držati u Božjem svjetlu: naš strah, ljubomoru, osjetljivost, ljutnju. Često smo u opasnosti da sve što je u nama odmah ocjenjujemo. I prečesto se obezvrjeđujemo. Duhovna tradicija Crkve nam kaže: Sve može biti u tebi. Samo to drži u odnosu s Bogom. Onda sve može u tebi biti preobraženo. I tako preobraženo će biti blagoslov tebi i drugima.

Zamisli da su u ovoj crkvi prije tebe ljudi odavno molili, slavili ovdje euharistije i tako svladavali svoj život. Sada su mnogi od njih već kod Boga…

Htio bih ti predložiti nekoliko vježbi da naslutiš tajnu Crkve i dio njezina bogatstva duhovne tradicije.

Sjedi sam u crkvu u svom mjestu ili u crkvu gdje si doživio važna bogoslužja. Zamisli da su u ovoj crkvi prije tebe ljudi odavno molili, slavili ovdje euharistije i tako svladavali svoj život. Sada su mnogi od njih već kod Boga. Ovdje u ovoj crkvi imaš zajedništvo sa svim ljudima koji su ovdje molili prije tebe. Imaš udjela u njihovoj životnoj i vjerskoj snazi. I njihovo te zajedništvo nosi. Oni su sada u nebu i mole za tebe da i tvoj život uspije.

Ovdje u ovoj crkvi imaš zajedništvo sa svim ljudima koji su ovdje molili prije tebe. Imaš udjela u njihovoj životnoj i vjerskoj snazi. I njihovo te zajedništvo nosi. Oni su sada u nebu i mole za tebe da i tvoj život uspije

Pogledaj slike i kipove u crkvi. Oni su bili od pomoći ljudima prije tebe da shvate vlastiti život i žive iz nade da će i njihov život biti zdrav i potpun, da će Bog i njihov krhki život preobraziti u sveti život. To tvom životu daje korijenje iz kojeg uvijek iznova možeš crpsti novu snagu.

Kada uđeš u crkvu, uzmi svjesno blagoslovljene vode i prekriži se. Time ćeš se sjetiti svoga krštenja. Vodom dotičeš čelo da bi izrazio da Božji Duh čisti tvoje mišljenje koje je često obilježeno tmurnim mislima. Onda vodom dotičeš donji dio trbuha da bi izrazio da Božja ljubav struji tvojom vitalnošću i seksualnošću i čisti ih od svih požuda. Lijevo rame koje kod križanja dodiruješ slika je za ono nesvjesno i za ženstvenu stranu u tebi. I do toga želi prodrijeti pročišćujuća voda krštenja da bi razbistrila sva nesvjesna onečišćenja. Desno rame podrazumijeva ono svjesno, muško i aktivno područje u tebi. I to područje treba pročistiti voda krštenja. Kada dopustiš blagoslovljenoj vodi da prodre u sve prostore tijela i duše u sjećanje na tvoje krštenje, osjetit ćeš kako ti godi i kako dolaziš u doticaj s iskonskim sjajem kojeg ti je Bog darovao. Oslobodit ćeš se svih slika koje su ti drugi nametnuli ili koje si sam načinio o sebi.

Ujutro podigni svoje ruke na blagoslov. Zamisli si da Božji blagoslov tako teče na ljude koje nosiš u srcu. I zamisli da blagoslov struji svim prostorima u kojima ćeš danas boraviti

Da bi osjetio dio ozdraviteljske snage obreda, htio bih ti predložiti samo dva mala obreda:

Ujutro podigni svoje ruke na blagoslov. Zamisli si da Božji blagoslov tako teče na ljude koje nosiš u srcu. I zamisli da blagoslov struji svim prostorima u kojima ćeš danas boraviti. Onda ćeš doći blagoslovljenim ljudima i u blagoslovljene prostore. Drugačije ćeš doživjeti dan.

Navečer se smjesti i prekriži ruke preko prsa. Zamisli da tako zatvaraš vrata i štitiš unutarnji prostor tišine u kojem sam Bog prebiva u tebi sa Svojom ljubavi. Tamo u tom unutarnjem prostoru slobodan si od očekivanja ljudi

Navečer se smjesti i prekriži ruke preko prsa. Zamisli da tako zatvaraš vrata i štitiš unutarnji prostor tišine u kojem sam Bog prebiva u tebi sa Svojom ljubavi. Tamo u tom unutarnjem prostoru slobodan si od očekivanja ljudi. Tamo si slobodan i od predbacivanja vlastitog superega. I tamo gdje sveti Bog prebiva u tebi, zdrav si i potpun. Tamo te nitko ne može povrijediti. I tamo si potpuno svoj, autentičan i iskonski. I tamo dolaziš u doticaj s čistom i jasnom srži koja je neokaljana krivnjom i neuspjesima. Tamo si čist i nepomućen. I tamo gdje Božja tajna prebiva u tebi, doma si kod samog sebe. Jer doma se može biti samo ondje gdje prebiva tajna.

Iz knjige p. Anselma Grüna, „Umijeće odrastanja. Razgovor s mladima“. Teovizija.