Roditelji i djeca

ČOVJEK SNUJE, BOG ODREĐUJE // „Gospodin ozdravlja Vašeg muža, i kaže mu: ‘Imat ćeš svoje…’” „I mi smo jedni od onih koji su željeli djecu. Upoznali smo se na fakultetu. Mladi i „zdravi” par koji je hodao sedam godina i ljubav okrunio brakom. Kad smo napokon „poželjeli” dijete, ni u snu se nisam nadala problemima…”

„Gospodin ozdravlja Vašeg muža, i kaže mu: 'Imat ćeš svoje...'”

Svjedoči: B. K. (Ostali podaci poznati uredništvu)


I mi smo jedni od onih koji su željeli djecu.

Upoznali smo se na fakultetu. Mladi i „zdravi” par koji je hodao sedam godina i ljubav okrunio brakom. Kad smo napokon „poželjeli” dijete, ni u snu se nisam nadala problemima.

Mogu zatrudnjeti samo uz sjeme donora?!

Jedan put sam, uvjerena da sam trudna, dogovorila pregled ginekologa. Vozeći se na pregled, u sebi sam čula: „Nisi trudna…”, ali sam u silnoj želji za trudnoćom to ignorirala. Na pregledu je kolega ginekolog utvrdio da „nema bebe”, suosjećajno me pogledao i dodao: „A da muž napravi pregled?…”

Suprug je napravio analizu spermiograma, i to je bio i ostao najgori nalaz koji sam vidjela u svojoj praksi. Obavili smo još neke pretrage i zaključak je bio: mogu zatrudnjeti samo uz sjeme donora!

Ta mi je pomisao bila gadljiva još od vježbi s fakulteta i odlučila sam ne ići na takvu vrstu IVF-a. Bilo je nekih (sitnih) nagovaranja sa strane, uglavnom od kolega liječnika, no bila sam čvrsto odlučila da takvo što ne želim. I danas se čudim toj svojoj odlučnosti, ali prava istina leži u tome da sam duboko u sebi znala da to nije ispravan put…

Prijelomni trenutak…

Sljedećih se godina polako rađala ideja o posvajanju. Napravili smo obradu u nadležnom CZSS-u i poletno smo krenuli misleći da ćemo to riješiti u najviše godinu dana. Stvarno smo bili naivni… U godinama koje su uslijedile bilo je svega: malo i puno poleta, jako puno frustracija, stagnacija u postupku zbog promjene posla; pokušaja nalaženja „veze”… Dok mi jednostavno nije prekipjelo te sam odlučila: Samo se molim Bogu i više nikoga neću pitati ni za što!

Prijelomni je trenutak bio susret koji su Kristofori organizirali u Opatiji 8. rujna 2015. Otišla sam onamo u želji da molim „za realizaciju posvajanja”. No, osim vrlo lijepog molitvenog iskustva, na samom se polaganju ruku nije ništa dogodilo. Dapače, ja sam JEDINA ostala stajati, dok su svi drugi u mom redu – bili na podu. Tada sam mislila da je to presudno važno, i bila sam pomalo razočarana.

„Ne brini, imat ćemo dijete, vidjet ćeš!”

Sljedećih je mjeseci bila standardna „matrica”: kuća, posao uz nekoliko razgovora u nekoliko CZZS-a, gdje nismo uspjeli biti „izabrani” za posvajatelje. U lipnju 2016., na nedjeljnoj misi, nakon svete pričesti, ja sam, nimalo nježno, upitala Gospodina: „Dobro, ‘oćeš li Ti već jednom nešto napraviti?!” Nisam očekivala odgovor, ali sam ga dobila: „Zar ne moliš: ‘Gospodine, ja se uzdam u Tebe’?” I danas je sjećanje na taj trenutak u meni snažno. Tog su mi trenutka počele polako teći suze, da bih se potom ‘gadno’ rasplakala (a nisam baš ‘brza na suze’), no bilo mi je, po prvi put, sasvim svejedno što me u čudu gleda moj muž i ostali u okolnim klupama. Prestala sam plakati tek po izlasku iz Crkve, a na obližnjem parkingu sam slavodobitno objavila svom mužu: „Ne brini, imat ćemo dijete, vidjet ćeš!”

Mjesec dana kasnije primili smo poziv iz jednog CZSS-a: javili su nam da se radi o dvoje djece romske nacionalnosti, ali koja imaju „nasljednu neurološku bolest u obitelji”. Usprkos tome što smo suprug i ja u zamolbi za dijete uvijek navodili da bismo željeli „zdravo dijete”, te usprkos tome što sam kao liječnik razumjela vrstu bolesti, na telefon sam rekla: „Nema problema, kad možemo doći?” Naknadno smo saznali da su djelatnici CZSS-a prije nas zvali više potencijalnih posvajatelja i nitko nije htio tu djecu upravo zbog nasljedne bolesti. A pitanje romske nacionalnosti suprug i ja smo „raščistili” još u vrijeme odluke o posvajanju: „Mi ćemo ih UZETI, ako ih BUDE”. To je bilo i jedno od pitanja koje nam je psiholog našeg nadležnog CZSS-a postavio: o romskoj djeci, s potpitanjem bismo li uzeli dijete na kojem se vidi pripadnost, tj. tipična romska fizionomija. Suprug i ja smo rekli da nam to ne smeta, a tog smo mišljenja i danas.

„Gospodin ozdravlja Vašeg muža, i kaže mu: ‘Imat ćeš svoje…’”

Dakle, posvojili smo dvoje predivne djece! Moje mlađe dijete ima „tipičan romski izgled”. Nedavno sam svojoj mami rekla da „ljubim svaki eritrocit (crveno krvno zrnce) svog mlađeg djeteta jer je toliko milo, lijepo, slatko, predivno… Postala sam zaljubljena mama. Apsolutno uživam u svim blagodatima maženja i cmakanja svake vrste. Suprug je konstatirao „ludost majčinstva”. Ipak, primjećujem da se topi svaki put kad ga djeca grle i/ili ljube…

No, tu nije kraj priče!

Nedavno sam razgovarala s moliteljem, članom Kristofora. Nazvala sam ga zbog posve druge stvari, ali nakon otprilike sat vremena razgovora, on mi je rekao: „Gospodin ozdravlja Vašeg muža, i kaže mu: ‘Imat ćeš svoje…’”

Bila sam zbunjena pa sam upitala: „Ma što svoje?!” A onda mi je odjednom sinulo da se radi o djetetu!

Prve su mi reakcije bile čuđenje i zbunjenost. I najiskrenije, pomisao da „ne trebam sad dijete, kad ih imam dvoje”. Sasvim „ispravan stav” mnogih majki: „Dvoje djece je – vrh. I nema više.”

Ali čovjek snuje, Bog određuje. Danas mi se jako sviđa Božji plan. Nisam trudna, ali jedva čekam da budem. Usprkos vrlo nezahvalnoj situaciji na mom poslu. Teško nalazim zamjenu za vrijeme odsustva i to je gorući problem već godinama. No, i tu sam opuštena. Ako zatrudnim, Bog će pronaći zamjenu, a ako je ne pronađe, nekoliko ću godina biti kućanica. Prije sam mislila da je takvo što grozno, a sad, gle čuda, priželjkujem biti „mama-kod-kuće”. Moj je suprug pak u strahu i nada se da sam „čula nešto krivo”. Vrijeme će pokazati…

Do tada uživamo u svojim izmoljenim čudima prekrasnih osmijeha, toplih ručica, sjajnih očiju i rečenica kojima se divimo iz dana u dan.

Još se ponekad sjetim onih 11 praznih godina i gomile slobodnog vremena.

Vidim da će budućnost biti gužvasta, i jako se veselim tom Božjem rasporedu.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh