Svjedočanstva

NOVA KNJIGA U IZDANJU FIGULUSA

ČOVJEK KOJI JE PUŠIO BIBLIJU „Ovaj je mladić naša noćna mora!“ Donosimo ulomak iz nove Figulusove knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“! Riječ je o nevjerojatnoj životnoj ispovijesti bivšega robijaša...

ČOVJEK KOJI JE PUŠIO BIBLIJU „Ovaj je mladić naša noćna mora!“

Foto: Screenshot


 

Već sam u domu bio znan kao „Krvnik Willi“

Nijedan tračak nade. Znao sam da me sljedećih 28 dana očekuje pravo mučenje. Pozvali su stotinu svjedoka, rekao mi je Kofler. Stotinu ljudi koji će sucu ispričati ono što sam i sam već odavno znao: natovario sam krivnju na sebe. Varao sam ljude, okrao, lišio ih budućnosti, dvojicu čak ubio. Nisam bio dobar čovjek, to je bilo jasno k’o dan. Ali što mi je činiti? Bio sam Willi, neželjen, a ni ja nisam želio svijet. Nisam znao drugačije nego krasti od ljudi, varati ih i tući. Već sam u domu bio znan kao „Krvnik Willi“. To će me obilježiti za život.

Onda se nešto dogodilo: pozvali su sljedećeg svjedoka, a teška su se vrata sudnice polako otvorila…

Zapuhnuo me hladan vjetar kad su me dva policajca u lisicama provela kroz velika zatvorska vrata, preko ceste i u mračnu zgradu suda. Bio je to kratak marš, ali mi se činilo kao cijela vječnost. Prošli smo kroz vratašca, pokraj sigurnosnih kontrola, uzduž hodnika i uspeli se zavojitim stubama. Gospodin Kofler dočekao nas je u jednom sobičku i kratko mi objasnio što me čeka. Vani sam čuo korake i glasove. Mnogo koraka i glasova. Očito se istodobno odvijalo neko veliko suđenje koje je pobuđivalo velik interes među narodom. Jedva sam čuo Koflera. Bilo mi je tako svejedno. Oba policajca zgrabila su me pod ruku, gurnula prema vratima, a treći ih je policajac otvorio. Ostao sam zabezeknut. Ušao sam u golemu sudnicu i ugledao barem stotinu ljudi kako sjede na klupama. (…)

Osjećao sam se kao da je cijelo vrijeme riječ o nekom drugom.

Onda se nešto dogodilo: pozvali su sljedećeg svjedoka, a teška su se vrata sudnice polako otvorila. (…) Hodao je zgrbljen kao pod nekim teškim teretom, kosa mu je još više posijedjela od zadnjeg puta kad sam ga vidio. Njegovo ionako naborano lice učinilo mi se još izbrazdanije nego nekoć. Njegove ruke, kojima me godinama mlatio, bile su ogrubjele, naborane i stare. Gledao je u pod, i osjećao sam da u njemu nema topline, milosti, razumijevanja – samo hladni očaj. Taj je čovjek bio moj otac.

Prošla me jeza. Odakle on ovdje? Što će reći? Hoće li reći išta dobro o meni? Na kraju krajeva, bio je…

Prošla me jeza. Odakle on ovdje? Što će reći? Hoće li reći išta dobro o meni? Na kraju krajeva, bio je moj otac! (…)

Dopratili su oca do klupe za svjedoke i podvrgli ga uobičajenim formalnostima. Onda ga je sudac direktno upitao: „Gospodine Buntz, čuli smo preko stotinu svjedoka. Nijedan od njih nije mogao reći ništa dobro o optuženiku. Ali mora biti nečega dobroga, zar ne? Možete li vi reći išta pozitivno o njemu?“

Moj je otac šutio. Nekoliko sekundi. Možda čak minutu. Onda se okrenuo prema meni, pogledao me svojim tužnim, hladnim očima i rekao: „Ne. Ne mogu reći ništa dobro za svojega sina. Bojimo ga se. Gotovi smo, na rubu smo. Moju suprugu oblije hladan znoj čim čuje njegovo ime. Njegovi braća i sestre dršću pred njim. Ne možemo spavati. Ovaj je mladić naša noćna mora.“ (…)

Ulomak iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh