Piše volonterka Jelena Kovač. Foto: volonter Josko Modrić 

Prvo javljanje > …a mi se žalimo i kukamo, dok su oni dobrodušni i nasmijani

Drugo javljanje > Ovako je izgledao naš prvi misionarski radni dan!

Treće javljanje > Koza za neovisnost

Svaki dan je novi početak, i gle čuda, i bogatima i siromašnima počinje jutrom, a u Tanzaniji i suncem. Ponedjeljak je. Uobičajeno afričko jutro u ovom dijelu  svijeta dalo je naslutiti popriličnu dozu dnevne pustinjske žege.

Radovala sam se posjetu oslanjajući se na doživljeno kod našeg posljednjeg posjeta plemenu Masai u pokrajini Udinde. Poslije će se pokazati da postoje značajne razlike

S. Ljilja, pored ostalog, i u ulozi vozača džipa, Josko, Marko, dugogodišnji volonter Kitindi, odgajateljica u Zdenčevu djevojačkom domu i ja krećemo u posjet plemenu Masai, u pokrajini Manavala. Kako u džip nismo mogli svi stati, Josko kao korpulentni Sinjanin morao je sjediti u „prikolici“ džipa gdje je bila i hrana i pokloni za siromašne i djecu u školi. Putem mu je pustinjski vjetar odnio kapu, a da bi se zaštitio od jakog sunca, morao je posuditi kapu od s. Ljilje. Na kapi su naše poznate „kockice“ tako da bi čovjek mogao pomisliti da idemo kroz afričku pustinju navijati za naše Vatrene u Kataru.

Radovala sam se posjetu oslanjajući se na doživljeno kod našeg posljednjeg posjeta plemenu Masai u pokrajini Udinde. Poslije će se pokazati da postoje značajne razlike.

Udaljenost pokrajine Manavala od naše župe gdje smo smješteni je 30-ak kilometara i nadali smo se da ćemo brzo doći do prve škole. Međutim kao i uvijek, kretati se i voziti po ovim stranputicama i bespućima ne možeš bez problema.

Brzo smo prošli nevelik dio asfalta okružen visokim stablima drača, krenuli makadamom, preskačući rupe i jaruge sve do jednog momenta. Naime u ovom dijelu pustinje proširuje se već postojeći nacionalni park, pa su radnici kopali nekakve kanale uz dio puta. Iskopanu zemlju su bacali na sam put, preko koje je prešao jedino bager. Učinilo se da ćemo i mi proći taj put bez većih problema, no nije bilo baš tako. Nije se dugo vozilo, džip se „ukopao“ među grumene zemlje. Nismo mogli ni naprijed ni natrag.

Uzalud smo raskopavali zemlju, gurali, pokušali krenuti i naprijed i natrag, no nije bilo pomaka. Josko i Marko neumorno su raskopavali zemlju, skidali dio tereta s džipa, izašli smo i mi ostali putnici kako bismo rasteretili džip. Bogu hvala, nekako krenusmo i stigosmo do kraja nasute zemlje. Kud li sve ne moraju prijeći Misionari Milosrđa s civilizacijom Ljubavi da bi ona došla do srca onih koji je nasušno trebaju.

Krov od slame štiti čovjeka jednako dobro kao i krov od zlata

Nastavili smo svoje putovanje između visokih drveća drača, uz neobičan krajolik. Ova pustinja kao da svojim velikim stablima bodljikavih drača brani neko carstvo, neko neobično, za nas prolaznike neshvatljivo i neprikosnoveno bogatstvo.

Pokrajina je poprilično naseljena. Uz drače, koje ovdje jedino uspijevaju, mogu se primijetiti prilično gusto naseljena mjesta, sela i zaseoci. Među običnim kućama s krovovima pokrivenima limom, a najčešće i rižinom slamom, dadu se primijetiti i luksuznije lijepo uređene kuće. One već najavljuju da civilizacija u ovaj dio Afrike počinje stizati na velika vrata. A Seneka nas uvjerava da „krov od slame štiti čovjeka jednako dobro kao i krov od zlata“.

Iznenađeni smo i čestim i velikim krdima mršavih krava, ovaca a najviše koza. Donekle je razumljivo da koze ovdje mogu preživjeti, no kako preživljavaju ovce, a posebno krave, apsolutno je neshvatljivo, kao što je neshvatljiva blagost, dobrota i ljepota afričkih ljudi u sirovim uvjetima pustinje.

Polja su suha, prašnjave površine na kojima se uzgajao kukuruz pokrivene su rijetkim ostatcima lišća i stabljika kukuruza. Kako će uskoro kišni period, za uzgoj riže pripremaju se ogromna rižina polja koja ublažavaju gotovo nepodnošljivu težinu i okrutnost pustinje. Podižu se zemljane brane koje će zadržavati vodu i koje su ujedno i ograda gdje će se saditi riža.

Uz put ima puno rupa – bunara, gdje se napaja stoka, a kako se dalo primijetiti, pune se i bidoni s vodom za kućnu upotrebu.

Velika žega ne ometa brižljive pastire da čuvaju svoja stada. Ima ih među njima raznog uzrasta: od nevelike djece do mlađih, ali i postarijih ljudi i žena. Muškarci su sa svojim pastirskim štapovima, a žene se najčešće vide kako u pravcu svojih kuća na glavi nose velike kante mutne vode iz iskopanih bunara.

Kroz razbijene prozore, a i neke s rešetkama, dočekala su nas razdragana i nasmijana crna lica, promatrajući nas velikim krupnim očima i mašući dugačkim crnim rukama u znak dobrodošlice. Osjećam da se ovdje raduju svakom dolasku, svakoj promjeni

Došli smo do prve škole u kojoj uči i 25 štićenika udruge Zdenac.

Škola ima tri odvojene zgrade u kojoj su učenici od prvog do sedmog razreda. Začudo, školske zgrade su izgrađene od betona, vjerojatno je netko od dobročinitelja bio usputni bogatiji putnik, koji se smilovao i sagradio škole.

Isto tako i „pustinjska“ strankinja osigurala je solar za školu, tako da imaju i struju.

Ovdje je trebao biti i bunar s pitkom vodom, do koje su došli radnici pod okriljem i pomoći udruge Zdenac. Radost pojave pitke vode kratko je trajala. Kad je došla mehanizacija da instalira opremu za funkcioniranje bunara, voda je nestala. Žitelji plemena Masai nisu se posebno uzrujali; za njih je to znak „da je to učarano mjesto“. Bunar je premješten u drugo selo gdje također živi pleme Masai.

Prostorije unutar škole su prilično neuredne, đačke klupe stare i dotrajale, prozori uglavnom razbijeni.

Kroz razbijene prozore, a i neke s rešetkama, dočekala su nas razdragana i nasmijana crna lica, promatrajući nas velikim krupnim očima i mašući dugačkim crnim rukama u znak dobrodošlice. Osjećam da se ovdje raduju svakom dolasku, svakoj promjeni.

U nevelikoj učionici gdje smo odvojili djecu štićenike Udruge, odjeven u masaisku odjeću, s drvenom sabljom i nožem obješenim postrani uz tijelo, dočekao nas je i zaželio dobrodošlicu krupan, poprilično ugojen muškarac, poglavica škole. Poglavice plemena, koji je obično dočekivao Misionare Milosrđa, ovoga puta nije bilo. Sa smart mobitelom u ruci, koga je često koristio, dao je naslutiti da tekovine modernog svijeta polako ali sigurno prolaze kroz nepregledne pustinje afričkog pijeska, kroz drače i šikare i dolaze do najzabačenijih mjesta.

Utjecaj zapadnog duha već se osjeća i kod djece i žena koje su, kao najsiromašnije, strpljivo čekale pakete hrane. Svaka je imala izrezan veliki krug na ušnoj resici, pretpostavljam da nose naušnice i sličan nakit. Nisam mogla ne primijetiti da na vratu svake od tih žena, pored ručno napravljene ogrlice u plemenskom stilu, u bijeloj tankoj vrećici visi i mali mobitel.

Ovdje kao da civilizacija ulazi na mala vrata i počinje beskrupulozno stvarati a s vremenom i gutati svoju djecu, uništavajući u njima ono najbolje, ono dječje, onaj život u „raju na zemlji“ u prirodi i s prirodom.

Civilizacija je poput Sultana iz Tisuću i jedne noći koji je „težio za nečim tako rijetkim i nedostižnim, da su se njegove lijepe zatočenice, jedna za drugom, u zoru gasile u njegovu naručju, jer su, tek što ih je dotakao, izgubile zlato svojih krila“. Bilo bi mi žao da ovi priprosti ljudi, zarobljeni tekovima civilizacije izgube svoja krila, krila sokola koji ponosno prelijeće pustinju i odmara se u krošnjama pustinjskih drača.

Djeca su mirno i pomalo zabrinuto sjedila u svojim klupama čekajući provjeru ocjena i postignutih rezultata.

Iako su školske uniforme dobili u siječnju ovo godine, uniforme izgledaju neuredno i pomalo dotrajalo. S. Ljilja mi je objasnila da je to zato što oni te uniforme uopće ne skidaju: u njima dolaze u školu, rade, jedu, spavaju…

Iako su školske uniforme dobili u siječnju ovo godine, uniforme izgledaju neuredno i pomalo dotrajalo. S. Ljilja mi je objasnila da je to zato što oni te uniforme uopće ne skidaju: u njima dolaze u školu, rade, jedu, spavaju…

Prije nego što je uslijedila provjera ocjena i postignutih rezultata, s. Ljilja je zamolila poglavicu škole da joj kaže kad je bila promjena poglavice i razloge promjene. Pitala ga je i za događaje u selu; ima li novorođenih, umrlih u odnosu na prošlu godinu, je li netko mlad umro, je li netko od djece umro i ako je, od čega, ima li netko teško bolestan sada… Umjesto poglavice škole odgovarao je mladi učitelj gotovo dječačkog lica. Uglavnom nije bilo nekih većih promjena. Umro je jedan stariji čovjek i rodilo se mnogo djece, u ovom podneblju tako je redovito.

Zadatak da provjerimo urednost knjiga i bilježnica, kao i ocjene u bilježnicama dobili smo Josko i ja. Za uredne knjige i uredne bilježnice s točnim rezultatima trebali smo ih pohvaliti na svahilijskom s NZURI – dobro, ili ukoriti sa ĆHAF –loše.

S djecom koju sam ja pregledavala bila sam prilično zadovoljna: uglavnom su imali uredne knjige i bilježnice s crvenom kvačicom da je odgovor, odnosno rezultat točan. Kod dvoje djece bile su neke blaže primjedbe. Iako su primjedbe izazvale nelagodu na njihovim licima, osmijeh nije izostao. Ne znam kako je Josko zadovoljan sa „svojim đacima“, no učinilo mi se da je on sa svojim učiteljskim kriterijima bio malo stroži. Nisam mu dopustila da ponovno pregleda i „moje đake“, iako je to pokušao.

U međuvremenu je sestra Ljilja zajedno s učiteljem i Imakulatom pregledavala ocjene. Čin mi se da je očekivala bolje rezultate.

Nagrada za one koji su napredovali bila je crvena majica s natpisom „CIVILIZACIJA LJUBAVI“.

Trebalo je vidjeti šestero žalosnih lica čije ocjene nisu bile zadovoljavajuće, kako tužno i znatiželjno gledaju svoje suškolarce dok im volonteri oblače majice „Civilizacija ljubavi“. Već su se pomirili da će ostati bez tako željenih majica.

Uslijedilo je iznenađenje. Uz kratke opomene, da se do sljedećeg susreta moraju popraviti, na kraju je odlučeno da će i oni dobiti majice. Tužna lica postala su radosna. S osmjehom na licu natjecali su se žureći tko će prvi doći do volontera s majicom, da ne bi slučajno ostali bez nje.

Svi prisutni dobili su i po svoj paketić keksa.

Svi su u crvenim majicama, uključujući i poglavicu i učitelja, pod vodstvom s. Ljilje, podignutim rukama sa žutim paketićem keksa u ruci, trebali više puta ponoviti na hrvatskom jeziku, do gotovo točnog izgovora „Civilizacija ljubavi“.

Hvala „Civilizaciji ljubavi“ koja dobro zna da jedino oni koji se ne bave sobom nego nečim drugim i za druge da bi i oni bili sretni, žive smislenim životom

„Civilizacija ljubavi“ je zaklada iz Varaždina koju je osnovala jedna varaždinska obitelj u svrhu humanitarne djelatnosti. Među korisnicima Zaklade nalazi se i udruga Zdenac. Preko udruge Zdenac, Zaklada je svoje dobročinstvo usmjerila na školovanje pedesetero (50) djece iz plemena Masai, s područja Manavala, Mohongole i Bumila. Svake godine uz odjeću, obuću i hranu, djeca dobivaju školske uniforme, knjige i kompletan školski pribor.

Hvala „Civilizaciji ljubavi“ koja dobro zna da jedino oni koji se ne bave sobom nego nečim drugim i za druge da bi i oni bili sretni, žive smislenim životom.

Kao svaki susret, tako je i ovaj završio molitvom. Očekivala sam i pjesmu kao na drugim mjestima. Tek su na moje izričito nastojanje zapjevali, ali nisu zaplesali. Priprostost, otvorenost srca i jednostavnost kao da polako odlaze na krilima nadolazeće civilizacije.

Svaki posjet u Manavali završava podjelom hrane siromašnima, gdje se svakome od njih dodijeli paket riže, brašna, graha, kikirikija umjesto ulja, keksa i higijenskih potrepština. Najpotrebitije s. Ljilja je „kriomice“ razveselila i kojim šilingom, što se pokazao kao najveći razlog zahvale i radosti. Novac je ipak novac. U te sretnike upao je i prilično ugojeni poglavica škole, ali ne zbog siromaštva, nego eto jer je poglavica, pa iz poštovanja prema plemenu slijedi i poštovanje prema poglavici.

Rastali smo se uz podignute ruke veselih školaraca i mahanje žutim paketićima keksa, koje su dobili najmlađi polaznici škole.

Mi, uvjereni da ih poslije nastave vodimo kućama, nismo niti slutili da su oni htjeli nastaviti putovanje zajedno s nama, jer eto to je prilika provozati se u autu

Na priličnoj udaljenosti, kroz pustinje i šikare, došli smo do druge škole. Ponovila se gotovo identična situacija: radosni pozdrav dobrodošlice osmjehom i mahanjem kroz rešetke prozora, a najhrabriji su istrčali da se malo bolje upoznaju s gostima.

Učitelji su nam nesebično išli na ruku, a svi smo primijetili mladog učitelja neobično lijepe vanjštine i gracilnih pokreta. Nisam se mogla ne upitati što je ovog naočitog mladića navelo da dođe u ovo bespuće da podučava djecu. Odgovor je u tome da država određuje i šalje učitelje gdje će podučavati, nešto slično kao u bivšim komunističkim zemljama poslije Drugog svjetskog rata.

Poslije provjere uspjeha, uz podijeljene majice „Civilizacija ljubavi“, opet smo se rastali uz mahanje žutim paketićima keksa u ruci. Kako smo odlazili, promatrala sam to mahanje i učinilo mi se kao da nas kroz oblake prašine i zamke pustinje pozdravljaju pustinjski suncokreti, slijedeći sunce ali i nas da ne zalutamo.

Opet jedna zgoda: do odlaska u treću školu, pridružila su nam se dva dječaka, učenici škole koju smo upravo napustili. Ušli su u prikolicu džipa gdje se smjestio Josip, sve do posljednje škole koju je trebalo posjetiti. Mi, uvjereni da ih poslije nastave vodimo kućama, nismo niti slutili da su oni htjeli nastaviti putovanje zajedno s nama, jer eto to je prilika provozati se u autu. Čekali su nas pored džipa sve dok nismo obavili zadani program u školi. Tek na intervenciju školskog učitelja uputili su se svojim kućama.

Predvođeni učiteljem na motoru, kako bismo zaobišli nezgode s radovima na putu, krenuli smo prema kući.

Za nama u zamkama pustinje ostali su svi problemi koje ovaj siromašni kraj nosi. Pomislih: pravda je u tome što i „blaga zemlje protječu kroz prste kao sitni pijesak pustinje“. Ima li zemlja toliko blaga koliko Afrika pustinjskog pijeska nad kojim, poput vojnika bdiju velika stabla pustinjskih drača?

Sjedište udruge „Zdenac“: I. G. Kovačića 39, HR-10370 Dugo Selo

Ured u Splitu: A. Petravića 1, HR-21000 Split
tel/fax: +385 21 377 572
mob: +385 95 871 6069
e-mail: [email protected]
www.zdenac.org

Žiro račun / IBAN: HR9023400091110984714 PBZ banka
Uplata iz drugih država: SWIFT: PBZGHR2X
IBAN: HR9023400091110984714

Book.hr