Foto: Unsplash,  Annie Spratt

Uz smrt istinskoga razgovora, događa se još dublji gubitak: čini se da nestaje ispovijed. Ovisno o vašemu podrijetlu, ispovijed biste mogli smatrati nečime što se događa u kabini nalik kutiji gdje sve svoje grijehe otkrivate svećeniku. Neki od nas nisu upoznati s tom vrstom prakse, pa smo skloni javno šutjeti o svojim grijesima i ne činiti puno oko njih privatno dok opet ne počinimo isto djelo. Ni jedno ni drugo nije ispovijed u svome najboljem izdanju. Vrsta ispovijedi o kojoj govorim ima mnogo šire i daleko dublje značenje. Iako se odnos između ispovijedi i osjećaja otuđenosti može činiti slabašnim, pričekajte malo. Njih su dvoje mnogo povezaniji nego što mislite.

Kada priznamo svoju slomljenost, priznajemo da nismo sve ono što se pretvaramo da jesmo, nadamo se da jesmo ili bismo mogli biti. Svjesni smo da smo u neredu

Ispovijed je dio molitve i života u kojem dolazimo pred Boga i jedni pred druge kako bismo priznali sve ono što nismo: svoje nedostatke, svoje namjerne grijehe i bezbroj nenamjernih grijeha. Kada priznamo svoju slomljenost, priznajemo da nismo sve ono što se pretvaramo da jesmo, nadamo se da jesmo ili bismo mogli biti. Svjesni smo da smo u neredu.

Nitko više ne griješi

Ispovijed je teška iz mnogo razloga i u najboljim okolnostima. Ali, kulturno gledajući, skloni smo oduprijeti se samoj ideji da je ona neophodna. Razvili smo kolektivnu alergiju na primjenu riječi grijeh u našim životima. Uostalom, nitko više zapravo ne griješi. Uvijek postoji žrtveno janje. Možda ste imali teško djetinjstvo ili vas vaš odsutni otac ili vaša prenaporna majka ili vaš šef nije volio. Možda je to bio vaš prvi supružnik, a odnedavno i drugi koji uzrokuje svu ljutnju u vašemu životu. Definitivno niste vi.

Otkrivanje pravog sebe

Izbjegavamo ispovijed jer ona zahtijeva da se pogledamo u ogledalo. Zahtijeva otkrivanje pravoga sebe koji ne želite da itko vidi. To je ono što bi Bog volio da Mu prinesete, ali vi (i ja) nepokolebljivo odbijamo predati se.

>>>Što na ispovijedi tako često zaboravljamo 

Odmak od ispovijedi većinu nas ostavlja u nesigurnomu stanju, osobito mlađe odrasle osobe, tinejdžere i djecu koji su odgajani u društvu koje ignorira grijeh. Nadalje, već nekoliko generacija, roditelji prihvaćaju filozofiju koja daje komplimente i pohvale djetetu za gotovo sve što dijete radi, uz očigledno zanemarivanje djetetove stvarne izvedbe, sposobnosti ili truda.

Elmore kaže kako naš pristup roditeljstvu stvara generaciju djece koja pate od „visoke arogancije, niskoga samopoštovanja”

Kao što je dr. Tim Elmore ustanovio, narcisoidnost je u porastu kod mladih odraslih osoba i djece: „U 1950-ima, kad su tinejdžere pitali jesu li ‘vrlo važna osoba’, manje od deset posto je odgovorilo da jesu. Pedeset godina kasnije, više od 80 posto ih je reklo da jesu.” Elmore kaže kako naš pristup roditeljstvu stvara generaciju djece koja pate od „visoke arogancije, niskoga samopoštovanja”.

Zdravo se samopoštovanje razvija kad je pohvala povezana sa stvarnim postignućem i trudom, kaže Elmore. Ovo je mnogo zdravije razumijevanje samoga sebe jer priznaje ključnu ulogu koju neuspjeh, borba i ispovijed imaju u životu.

Nastavak ulomka čitajte ovdje.

Iz knjige „Ni nakraj pameti“ autora Careyja Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.