Jasmina Juroš

BEZ CENZURE

„Čileanski slučaj”: Žrtve zlostavljanja izrazile zadovoljstvo što su upoznale „prijateljsko lice Crkve”

„Čileanski slučaj”: Žrtve zlostavljanja izrazile zadovoljstvo što su upoznale „prijateljsko lice Crkve”

Pedofilski skandal u Čileu: zločin zloporabe biskupske službe

Pedofilski skandal u Čileu pokazatelj je pogubnosti koju ima ignoriranje učenja ne samo pape Franje nego i njegovih prethodnika, Zakonika Katoličke crkve te zakonom predviđene kanonske procedure kod kaznenih djela.


Svi biskupi Čilea Papi ponudili ostavku…

U slučaju pedofilije u Čileu, tj. zločina koji se nesmetano odvijao četvrtinu stoljeća, kad se nakon istrage ruši čitav hijerarhijski vrh te zemlje, na vidjelo izlazi dvostruki problem: pogubnost ignoriranja onoga što pape naučavaju (u ovom slučaju, smjernica za primanje u svećenički red), te pojavu onoga što kanonsko pravo naziva „zločinom zloporabe biskupske službe”, koju počini svaki biskup koji ne reagira na dojavu o počinjenju zločina pedofilije na njegovu teritoriju, na način na koji to predviđa crkveno pravo.

Papa Franjo osnovao sud za crkvene pastire koji zataškaju zločin

Nultu toleranciju na zločin, transparentnost i odlučnost u borbi protiv pedofilije među klerom, koju je započeo Benedikt XVI., papa Franjo je nastavio uvođenjem, javnosti gotovo nepoznatog, „zločina zloporabe biskupske službe”, za koju je osnovao Sud ad hoc za one biskupe i kardinale koji su ignorirali ili zataškali prijave vezane za slučajeve pedofilije. Bio je to, ustvari, prijedlog posebne Komisije, koju je papa Franjo osnovao na početku svog pontifikata, na čelu koje se nalazi kard. O’Malley, poznat po čistki koju je poduzeo u slučaju pedofilije u jednoj američkoj biskupiji. Komisiju koja se bavi seksualnim zlostavljanjem maloljetnika također čine laici, od kojih su neki i sami bili žrtve seksualnog zlostavljanja koje su počinili svećenici.

„Bili su prisutni dok nas je Karadima zlostavljao”

Da je zataškavanje zločina jednako samome „ubojstvu duše”, kako mons. Scicluna naziva pedofiliju, jasno slijedi iz izjave Jamesa Hamiltona, jedne od čileanskih žrtava seksualnog zlostavljanja koje je počinio svećenik Karadima: „Ništa ne želim poručiti Karadimi, nego želim reći biskupima koji su zataškali slučaj – šteta koju su mi oni učinili veća je od štete koju mi je učinio Karadima. Ubili su me po drugi put onda kad sam tražio njihovu pomoć, kad sam iznutra umirao, a oni su učinili sve da me ubiju po drugi put”. Slično stoji u pismu druge žrtve, Juana Carlosa Cruza, koje je uputio papi Franji 2015.g.: „Sveti Oče, jedno je užasna bol zlostavljanja, kako seksualnog, tako i psihičkog, kojemu smo bili podvrgnuti, ali možda je još gori užasno postupanje naših pastira prema nama” – tako Cruz opisuje ponašanje tadašnjih biskupa Juana Barrosa, Andrésa Arteage, Tomislava Koljatića i Horacija Valenzuele. „Oni su bili prisutni dok nas je Karadima zlostavljao, te je i njih Karadima dirao na vrlo neprimjeren način” – stoji u pismu papi Franji objavljenom na čilenskom linku La Tercera.

Tri Karadimine žrtve: (s lijeva) Juan Carlos Cruz, James Hamilton i José Andrés Murillo
Tri Karadimine žrtve: (s lijeva) Juan Carlos Cruz, James Hamilton i José Andrés Murillo

Smrt koja se žrtvi zadaje „drugi put”

Kako je moguće izjednačiti sam čin pedofilije sa zataškavanjem istog? Ovdje nije samo riječ o doživljaju „druge smrti” žrtava u trenutku nerazumijevanja koje su žrtve doživjele od nadležnih nego i o činjenici da zataškavanje zločina, osim što je ono svojevrsno sudjelovanje u njemu, daje zločincu slobodu za počinjenje novih zločina; dovoljno je spomenuti problem vrlo loše i kanonski neispravne prakse premještaja svećenika, koji su bili osumnjičeni ili pri civilnoj vlasti osuđeni za pedofiliju, u drugu župu ili biskupiju, gdje oni nastavljaju s počinjenjem novih zločina. Stoga kanonsko pravo zataškavanje koje počini biskup kvalificira kao zločin, što je više od propusta ili nepažnje.

Biskup je dužan nametnuti optuženom kleriku mjere opreza već kod preliminarne istrage

Odgovornost u kanonskom postupanju u slučaju seksualnog zlostavljanja maloljetnika pripada, u prvome redu, biskupu ili višim poglavarima: „Kad god Ordinarij ima barem vjerojatnu obavijest o kažnjivom djelu, nakon što izvrši preliminarnu istragu, dužan je istu proslijediti Kongregaciji za nauk vjere” (Sacramentorum Sanctitatis Tutela, 2001., čl. 16). Od samoga početka preliminarne istrage, Ordinarij je dužan osumnjičenome kleriku nametnuti mjere opreza predviđene kan. 1722. Zakonika kanonskog prava: „ukloniti optuženu stranku iz svetog služenja ili iz neke crkvene službe i dužnosti, odrediti joj ili zabraniti boravak u nekom mjestu ili području, ili zabraniti javno sudjelovanje u presvetoj euharistiji” (cf. SST, čl. 19).

Papa: uklanjanje odgovornih s položaja nije dovoljno, problem je „sustav”

Istraga koju je proveo mons. Charles Scicluna rezultirala je „masovnim otkazom” cijele Biskupske konferencije Čilea, dakle svih čileanskih biskupa, njih 34, što ukazuje da se iza problema pedofilije krije čitav jedan sustav, kako će i reći i sam Sveti Otac. U Papinu pismu, koje je objavila čileanska televizija TV13, Papa tvrdi da neće biti dovoljno uklanjanje osoba s odgovornih položaja, jer je problem dublji, a to je problem „sustava”. „Neki redovnici koji su bili izbačeni iz svojih redova zbog počinjenih zlostavljanja, bili su primljeni u druge biskupije u kojima su im dodijeljene službe koje su ih dovele u kontakt s djecom i mladima”. Papa kritizira način na koji su obavljane preliminarne istrage: „prijave su bile ocijenjene kao malo vjerojatne, dok su ustvari sadržavale ‘teške indicije zločina’.” Također su vršeni pritisci na one koji su trebali otvoriti procese, te je bilo uništavanja kompromitirajuće dokumentacije. Nije bilo dovoljno pažnje usmjerene žrtvama te su mesijanizam, elitizam i klerikalizam „sinonimi crkvene perverzije”.

Za zločince nema mjesta u svećeništvu (Ivan Pavao II.)

„Nema mjesta u svećeništvu i redovništvu za onoga tko bi mogao učiniti zlo mladima!” Ove riječi koje je izrekao Ivan Pavao II. u Nagovoru američkim kardinalima (23. travnja 2002.), apeliraju upravo na posebnu odgovornost koju biskupi i viši poglavari imaju u odgoju kandidata za svećeništvo i u razlučivanju njihova poziva i primanja u svete redove. Već je 1992. sveti Papa u Ap. pobudnici o svećeničkoj formaciji Pastores dabo vobis istaknuo važnost emotivne zrelosti kandidata za svećeništvo koje ona treba „osposobiti za razboritost i odricanje od svega što bi je moglo ugroziti, za nadzor nad dušom i tijelom, poštovanje u međuljudskim odnosima s muškarcima i ženama”.

U većini slučajeva riječ je o efebofiliji – zlostavljanju adolescenata istog spola; većina žrtava pedofila klerika su muškog spola

Kad je u pitanju povezanost homoseksualnosti s čileanskim skandalom, Papa je spomenuo problem bogoslovija: biskupi i redovnički poglavari povjerili su vodstvo bogoslovija svećenicima za koje se sumnjalo da prakticiraju homoseksualnost. Ovdje valja obratiti pozornost na izjavu mons. Sciclune dok je obnašao službu Promicatelja pravde pri Kongregaciji za nauk vjere od 2002. do 2012., o tome kako je od tri tisuće procesuiranih svećenika i redovnika u tom vremenskom razdoblju (obuhvaća zločine počinjene u posljednjih 50 godina), u 60% slučajeva bila riječ o efebofiliji, što se odnosi na seksualno zlostavljanje adolescenata istog spola, u 30% slučajeva o heteroseksualnim odnosima, a 10% o pedofiliji u pravom smislu riječi, tj. o seksualnom zlostavljanju djece u pred-pubertetskoj dobi (izvor: www. vatican.va, Intervista di Gianni Cardinale a mons. Charles Scicluna). Crkvenim je pravnicima također poznat podatak da je većina žrtava koje su seksualno zlostavljali klerici – muškog spola. Uostalom, navedena izjava jedne od žrtava, J. C. Cruza, o zlostavljanju u prisutnosti biskupa koje je zlostavljač Karadima također „dirao”, ukazuje na to da su biskupi koje spominje prakticirali homoseksualnost, te je čitav jedan „sustav” radio na gušenju informacija koje je raskrinkao papa Franjo izjavom: „Bio sam pogrešno informiran”.

„Laici nisu naši sluge, klerici nisu gospodari”

Govor koji je samo nekoliko mjeseci prije papa Franjo održao upravo čileanskim biskupima prigodom posjeta njihovoj zemlji, u najmanju je ruku proročki. Govorio je o klerikalizmu kao napasti koja najviše šteti Crkvi, nazvavši je „karikaturom primljenog zvanja” koja je na djelu onda kad biskupi i svećenici zaborave da pripadaju Božjem narodu kao sluge, a ne kao gospodari”. „Klerikalizam” – nastavlja Papa citirajući Lumen Gentium – „zaboravlja da vidljivost i sakramentalnost Crkve pripadaju čitavom Božjem narodu, a ne samo manjini odabranih i prosvijetljenih”. Klerikalizam uvjetuje odnos klera s ostalim članovima Božjeg naroda: „Laici nisu naše sluge, niti naši zaposlenici. Oni ne moraju poput papagaja ponavljati ono što im mi kažemo (…) Nemajmo straha skinuti sa sebe ono što nas udaljava od misijskog poslanja” (siječanj 2018.).

Mons. Charles Scicluna, desna ruka dvojice Papa u borbi protiv pedofilije
Mons. Charles Scicluna, desna ruka dvojice Papa u borbi protiv pedofilije

„Pakao će im biti užasniji”

„Pakao će im biti užasniji” – tako je mons. Scicluna, govoreći o svećenicima pedofilima, ocijenio njihovu vječnu sudbinu, koja će biti užasnija od sudbine svjetovnih pedofila. Na misi održanoj u svibnju 2010. Scicluna je tu razliku ovako objasnio: „Ako bi netko, nakon preuzimanja svetih zavjeta, uništio druge riječima ili djelom, bolje bi mu bilo umrijeti pod svjetovnim habitom, nego u svetoj službi… da su sami pali, pakao bi im bio lakši za podnijeti, ovako će im biti užasniji”. Na kritiku nadbiskupove izjave koju su neki ocijenili kao „prestrogu”, Scicluna je podsjetio na Isusovu rečenicu: „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more” (Mk 9,42). Scicluna je podsjetio na teološko objašnjenje pedofilije koju papa Franjo uspoređuje s oskvrnućem Kristova Tijela u euharistiji: „Nevino dijete je čista slika Isusova učenika; uništiti njega jednako je uništenju Isusova tijela. Odgovornost biskupa kao pastira koji bdije nad svojim stadom, također je teološko načelo koje je usvojio Zakonik kanonskog prava u opisu biskupske službe. „Puno je tragedija bilo moguće izbjeći da se slijedilo upute Zakonika” – upozorio je Scicluna.

Scicluna – borac protiv pedofilije koji plače sa žrtvama

Dok „čileanski slučaj” s jedne strane otvara ranu koju su Crkvi nanijeli ovakvi skandali, s druge strane, pokazuje NJEZINU odlučnost u borbi protiv te vrste zla koju vodi uz pomoć vodstva Duha Svetoga. Tri žrtve zlostavljanja, Cruz, Hamilton i Murillo, izrazili su svoje zadovoljstvo što su upoznali „prijateljsko lice Crkve, potpuno drukčije od onoga koje smo prije poznavali”. Čileanske žrtve su u Vatikanu doživjele razumijevanje i, kako kažu, zadovoljštinu za pretrpljene boli. „Mons. Scicluna je plakao sa mnom dok sam mu iznosio događaje. Osjetio sam veliko suosjećanje s njegove strane” – izjavio je Cruz. O razgovoru s papom Franjom izjavio je: „Nikad nisam vidio da netko ovako pokajnički zatraži oprost koji je dolazio iz srca. Papi je doista žao zbog svega, što mi je jako važno”.

Pilat pere ruke; Isus pere učenicima noge

U više je navrata papa Franjo govorio o razlici u stavu koja postoji između Isusa i Poncija Pilata: dok Pilat pere ruke, Isus pere noge svojim učenicima – to je lice Crkve koje sadašnji Papa pokazuje svijetu kroz zauzimanje za malene ovoga svijeta, s kojima se Isus poistovjetio.

Suočavanje sa zlim stvarima u Crkvi nužno je potrebno zbog velike većine onih pastira koji svoju službu vrše kao poslanje – odgovorno i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Važno je istaknuti da se velika većina svećenika i biskupa itekako slaže s Papom po tim pitanjima jer ne želi da malo zla (koliko god ono bilo strašno) zamagli sva ona neizmjerna dobra koja nam po Crkvi dolaze.

Priredila Jasmina Juroš

  • 9
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh