Koliko obećanja, koliko sadržaja u ovih nekoliko redaka!

Odlomak iz Lukina Evanđelja o Isusovu navještenju, Marijinu pristanku, anđelovim riječima čuli smo nebrojeno puta. I uvijek iznova nam te riječi zvuče nepoznato, kao s onoga svijeta, ne iz ove naše zemaljske zbiljnosti. Koliko samo teološke težine, koliko samo obećanja, koliko samo sadržaja u ovih nekoliko redaka!

Postoje biblijski odlomci koje nikad nismo sposobni dovidjeti i pri svakom ponovnom čitanju otkrivaju se nova područja, novi obzori, nove perspektive. Biblija nas jednostavno sili da je uvijek iznova otvaramo, čitamo novim očima, promijenjenim i obraćenim. Jer upravo tu, u nekoliko redaka, na nekoliko stranica zgušnjava se sve što je za naš život bitno i što mu podaruje konačni smisao i cilj.

Jedan od takvih odlomaka je upravo ovaj o blagovijesti Mariji, susretu Marije s Gabrijelom.

Zašto je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja

Tekst je do te mjere nabijen i sadržajem, i značenjem, i porukom, i dubokom teologijom, da je potrebno uvijek ga iznova premišljati. Primjerice, u ovome odlomku imamo prvi izričiti govor o Trojstvenom Bogu u Bibliji uopće. Marija postaje nositeljica Objave. Anđeo, glasnik, poslan od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega snagom Duha Svetoga. Bog nije neki daleki, nestvarni, nedjelatni Bog, već život u sebi, Ljubav koja se daje i prelijeva. Na čovjeka i svoje stvorenje. U odlomku je sadržana i teologija stvaranja. Novog stvaranja i novog stvorenja. Pred nama su novi Adam i nova Eva, također. Duh koji je oblikovao svemir, kozmos, u počecima, spušta se na Mariju i oblikuje u njoj novoga čovjeka. Konačnoga i savršenog. Nakon Isusa nema tko više doći: Gospodin će mu Bog dati prijestolje, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja, kraljevat će uvijeke. Bog djeluje konačno, jednom zauvijek. Neponovljivo i nepovratno. Nešto slično niti je bilo niti će se ponoviti. Zato je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja. Nezaobilazna točka mimo koje se ne može proći nekažnjeno.

Što je u biti vjera, što postiže milost kad ju prihvatimo…

Ovaj nam odlomak anđeoskog navještaja Mariji na razne načine otkriva i razvija tajnu našega otkupljenja. Ponajprije kazuje što je u biti vjera: Marija kao uzor vjerničke egzistencije, Marija kao posvemašnja prijemljivost, otvorenost, bez pridržaja. Bog se daje, ali ne prisilno. Očekuje od čovjeka odgovor. Dolazi samo onda kad se na njegovu riječ otvorimo i prihvatimo ga. Marija također kao savršeni izraz djelotvornosti milosti. Na njoj vidimo što milost može, što milost u životu postiže: Marija kao ostvareni čovjek, potpuna antropologija. Čovjek može postići svoj cilj i određenje samo u suradnji s Bogom. Nema ljudskog samoostvarenja bez milosti, bez Boga. Čovjek se mora roditi ne samo od roditelja nego i iz Duha Svetoga. Nitko nije plod susreta samo svojih roditelja. Čovjek je bitno i dijete svjetla, rođen odozgor. On je slika i prilika Božja. U to nas uvodi tajna Marijine osobe. Zaručnice Duha Svetoga, Milosne. U njoj se slave svete zaruke Neba i Zemlje.

Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput Marije

Govoreći rječnikom C. G. Junga, Marija kao ključni lik Došašća, jest za sve nas ljude izvorni arhetip. Arhetip čovjeka. Ono što je ona bila, postala, u što je izrasla, snagom milosti, vjere, Duha Svetoga, snagom svoga bogomajčinstva, donoseći svijetu Spasitelja i spasenje treba se ostvarivati i u našem životu. Beskorisno i neučinkovito je štovati Mariju samo zbog nje, a ne slijediti ono što je ona živjela, kako je ona vjerovala. Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput nje. Začeti Duhom poput nje, biti plodan Duhom Svetim. Isus će poslije u svojem navještaju govoriti o stostrukom očinstvu, majčinstvu u duhovnoj protežnici, ako se osoba dade voditi Njegovom osobom i naukom. To najprije od nas iziskuje da se sami damo oblikovati i preoblikovati prema slici vlastite izvornosti, jer svatko je dijete Božje.

Što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina

Ovaj nam odlomak također govori i o našoj neposrednosti glede Boga. Čovjek nije ono što radi, što jede, što misli da jest. Čovjek se ne definira ni prema pokudi ili pohvali sa strane ljudi. Svoje pravo biće primamo od Boga i to naše pravo ja, Bogom dano, nitko ne može uništiti. Nikakav krvnik, nikakav Herod, nikakva protivština. Da bismo mogli reći što je i tko je čovjek pored mene, moramo reći što mi taj čovjek znači, što smo naučili iz susreta s njime, na koji način je osoba unišla u naš život, promijenila nas, preobrazila. Tako je i s Bogom. Da bismo mogli reći kakav je Bog i tko je Bog, moramo imati stvarno iskustvo te zbiljnosti. Primjerice, kad učenici govore o Isusu, onda govore o svemu što je taj Isus u njihovim životima prouzročio, na koji je način zahvatio izvana i iznutra njihove živote, kako ih je promijenio.

Isto je i s Marijom. Ovaj je susret bio od životne važnosti za Mariju, on je promijenio njezin cijeli život. Marija je bila odvažna. To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati sebe. I da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svakom stvoru. A ako nas svaki dan trokratno poziva zvono s naših crkava da se prisjetimo Tajne Utjelovljenja, onda je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je značilo i što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu kob. I pruža ruku. Na nama je zahvalno je prihvatiti.

Autor: fra Tomislav Pervan (Medjugorje.hr; Book.hr)

Priredila Martina vidaković