Foto: Pixabay
Stvorenje i vrijeme kao kozmički sakrament Boga Spasitelja
Časoslov je na Istoku i danas bitni dio bogoslužja
Premda molitva časoslova spada u zajedničku baštinu zapadnog i istočnog kršćanstva, njegova sudbina u povijesti na Zapadu i Istoku nije bila jednaka. U svim istočnim kršćanskim Crkvama i obrednim tradicijama časoslov je do danas ostao bitni dio dnevnog crkvenog bogoslužja te se redovito vrlo svečano slavi u crkvama kao javni i zborni bogoštovni čin mjesne ili lokalne Crkve. U svakoj istočnoj Crkvi redovito ćemo naići na svakodnevno slavljenje Jutarnje i Večernje, dok se euharistijsko slavlje redovito slavi nedjeljom i blagdanom. Za istočnog će kršćanina biti jednako važno da uoči nedjelje i blagdana prisustvuje svečanom bdijenju kao i to da u nedjelju ujutro sudjeluje na božanskoj liturgiji. U nekim istočnim Crkvama kanonski propisi obvezuju vjernike da sudjeluju na Večernjoj i Jutarnjoj prije primanja pričesti. Slično je bilo i u zapadnom kršćanstvu tijekom prvog milenija. Kasnije je, međutim, u Katoličkoj crkvi časoslov postao uglavnom obveza i osobna molitva klerika i redovnika te je kod laika zamijenjen pobožnostima (krunica, Put križa…). Kao bogoslužni čin ostao je uglavnom vezan za redovničke zajednice ili kleričke kaptole. Tek je Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium Drugog vatikanskog sabora ponovno naglasila da je časoslov molitva svega naroda Božjega, izrazila želju da se on vrati u redovitu crkvenu bogoslužnu praksu te dala poticaj da časoslov postane molitvenikom svih vjernika.
Nezamjenjiva vrijednost i važnost crkvenog bogoslužja
U današnje je vrijeme osobito aktualna polemika oko osobnih ili privatnih pobožnosti, pobožnosti molitvenih skupina, zajednica i pokreta te njihova odnosa s bogoslužjem i naukom Crkve. Za kvalitetan i ispravan molitveni život vjernika i Tijela Kristova – Crkve kao cjeline, veoma je potrebna objektivna ravnoteža između privatne, osobne molitve pojedinca i skupine te zajedničke molitve Crkve. Preveliki naglasak na osobnoj i privatnoj pobožnosti nerijetko vodi u subjektivizam iz kojega su u povijesti nastajale subjektivne, problematične i s naukom Crkve teško spojive pobožnosti. Zajednička molitva Crkve uokvirena u časoslov ne samo da prenosi i slavi one bitne vjerske istine i sadržaje od kojih treba živjeti i koje treba poznavati svaki vjernik već ujedno i odgaja, usmjeruje i obogaćuje duh vjernika u zdravoj i objektivnoj pobožnosti koja se gradi na nauku i predanju apostolske Crkve. Na tome kršćanin treba graditi svoju osobnu pobožnost da bi bila autentično kršćanska. I u tome je nezamjenjiva vrijednost i važnost crkvenog bogoslužja – slavlja euharistije i časoslova.
Zašto je na Istoku časoslov ostao bitan
Zašto je kod istočnih kršćanskih Crkava časoslov, uz euharistiju, ostao tako bitan dio duhovnog i bogoslužnog života? Temeljno načelo novozavjetne teologije jest to da je sva povijest spasenja rekapitulirana i poosobljena u Isusu. Ništa nije jasnije od činjenice da je sve u svetoj povijesti – događaj, objekt, sveto mjesto, bogojavljenje, kult – jednostavno preuzeto u osobi Utjelovljenoga Krista. On je Božja vječna Riječ (Iv 1,1-14); njegovo novo stvorenje (2 Kor 5,17; Gal 6,15; Rim 8,19 i dalje; Otk 21-22) i novi Adam (1 Kor 15,45; Rim 5,14); nova Pasha i njezin jaganjac (1 Kor 5,7; Iv 1, 29, 36; 19, 36; 1 Pt 1,19; Otk 5 i dalje); novi savez (Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; Heb 8-13); novo obrezanje (Kol 2,11-12), nebeska mana (Iv 6,30-58, Otk 2,17), Hram Božji (Iv 2,19-27), nova žrtva i njezin svećenik (Ef 5,2; Heb 2,17-3,2; 4,14-10,4); ispunjenje subotnjeg počinka (Kol 2,16-17; Mt 11,28-12,8; Heb 3,7-4,11) i mesijansko doba koje ima doći (Lk 4,16-21; Dj 2,14-36). On je jednostavno „sve u svemu” (Kol 3,11), „Alfa i omega, prvi i posljednji, početak i svršetak” (Otk 1,8; 21,6; 22,13). Kristovim utjelovljenjem sve je posvećeno i sve ima novu, preobraženu, posvećenu dimenziju: dakle, i prostor i vrijeme u kojem živimo. To je ključno za bilo koju teologiju kršćanskog bogoštovlja. Istinsko bogoštovlje koje je Ocu milo je zapravo spasenjski život, smrt i uskrsnuće Kristovo i naše ljudsko uranjanje u to, naše slavljenje toga i naše sjedinjenje s tim. U bogoslužju Crkve otajstvena stvarnost se događa ovdje i sada, a mi postajemo dio te stvarnosti u živom predokusu vječnosti još ovdje na zemlji. Zato bogoslužje i duhovnost ne mogu biti svedeni na čisto razumske ili racionalne okvire. Otajstvo je puno dublja i šira stvarnost koju naš razum ne može posve obuhvatiti. A i čovjek je više od samog razuma. On ima i druge dimenzije spoznaje i općenja: iskustvenu, sjetilnu, intuitivnu, duševnu i duhovnu. Ovaj je antropološko-teološki momenat vrlo važan u vjerskom poimanju istočnog kršćanstva, za razliku od zapadnog gdje je mnogo veći naglasak stavljen na čisto racionalnom.
U svim istočnim Crkvama službe časoslova se vrlo svečano slave.
“
Na tome kršćanin treba graditi svoju osobnu pobožnost da bi bila autentično kršćanska…
„
Gledajući iz takve perspektive, nije teško razumjeti zašto je bogoslužje, kao zajednički čin Tijela Kristova – Crkve, toliko bitno u životu istočnih kršćana. Ono uvijek predstavlja intimno i mistično sjedinjenje s Kristom, s nebeskom vojskom anđela i svetaca, predokus i tračak vječne nebeske liturgije koja se u transcendentnoj dimenziji događa pred Bogom i prema kojoj su svaki ljudski život i čitava povijest usmjereni. Prostor, vrijeme, prirodni ciklusi, materijalne stvari – sve postaje svojevrsni medij u čovjekovu odnosu s Bogom. Vrijeme, svjetlost i tama nisu više samo gole prirodne pojave već od događaja spasenja imaju svoju teološku i duhovnu dimenziju u povezanosti s Kristom. Sam prostor crkve je sveti prostor. Zato je svaki crkveni čin u Crkvama na Istoku, pa i smjena dana i noći, prožet simbolizmom i obrednošću koji simbolički uvode u tu veličanstvenu stvarnost, uzdižući vjernika iznad čisto razumskoga shvaćanja Božje riječi. Na taj način istočne kršćanske Crkve ne slave samo božansku liturgiju (tj. euharistiju) već i službe časoslova: Jutarnju, Večernju i Bdijenje.
“
Početkom petog stoljeća u kršćanskoj ekumeni iznjedrile su se jasno definirana jutarnja i večernja bogoslužja s psalmodijom, molitvama, obredima i simbolima koji pokazuju jutarnje i večernje časove kao sakramente Kristova otajstva
„
U istočnom kršćanstvu prevladava teološko shvaćanje da je Kristovim utjelovljenjem u vremenu i prostoru sve posvećeno i sve otkupljeno.
Večenju hvalu s kadom i pjesmama duhovnim prinosimo tebi Kriste, Suncu koje nema zalaza – stihovi Večernje bizantskog obreda
“
Kasnije je, međutim, u Katoličkoj crkvi časoslov postao uglavnom obveza i osobna molitva klerika i redovnika te je kod laika zamijenjen pobožnostima (krunica, Put križa…)
„
Monah dnevno moli časove u određeno vrijeme dane i tako postaje slika enebskih anđela koji danonoćno pjevaju hvale pred Bogom.
Smisao kršćanskog bogoslužja
U slavljenju časoslova kod istočnih kršćana prepoznaju se upute svetog Pavla prvim kršćanskim zajednicama: „U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!” (Kol 3,16). Za svetog Pavla bogoslužje jest kršćanski život. Više puta on rabi obredno pojmovlje (bogoslužje, žrtva, svećenik, prinos) za život samo-predanja, življen po uzoru na Krista (vidi: Rim 10,9; 12,1; 15,16; Fil 2,17; 4,18; 2 Tim 4,6; Heb 13,11-16). Smisao kršćanskog bogoslužja jest također izgrađivanje Tijela Kristova u novi hram Božji u kojem je središte Jaganjac, i gdje svetište, prinositelj i prinos jesu jedno. U bogoslužju Crkve taj biblijski uzorak rekapitulacije svega u Kristu odnosi se na zajednicu vjere koja u bogoslužju to živi sada i ovdje, i koja putuje prema eshatonu i proslavi u konačnom susretu s Njim. Isus prve Crkve nije povijesni Isus prošlosti nego Nebeski Svećenik koji zagovara neprestano pred prijestoljem Očevim (Rim 8,34; Heb 9,11-28), i djelatno upravlja životom svoje Crkve (Otk 1,17-3,22 i dalje). Ta je perspektiva ostala dominantnom u bogoslužju i duhovnosti svih Crkava kršćanskoga Istoka.
“
Tek je Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium Drugog vatikanskog sabora ponovno naglasila da je časoslov molitva svega naroda Božjega, izrazila želju da se on vrati u redovitu crkvenu bogoslužnu praksu te dala poticaj da časoslov postane molitvenikom svih vjernika
„
Stvorenje i vrijeme kao kozmički sakrament Boga Spasitelja
Osim novozavjetnog teološkog temelja, snažna tradicija časoslova u istočnih kršćana ima svoje uporište i u praksi prvih kršćanskih zajednica koje su se redovito jutrom i večerom okupljale na molitvu po crkvama oko biskupa. Početkom petog stoljeća u kršćanskoj ekumeni iznjedrile su se jasno definirana jutarnja i večernja bogoslužja s psalmodijom, molitvama, obredima i simbolima koji pokazuju jutarnje i večernje časove kao sakramente Kristova otajstva. U tom smislu se ranokršćanski časoslov može nazvati „posvećenjem vremena” tako što je vrijeme „sakramentalizirano” u simbol vremena koji nadilazi vrijeme uopće. U liturgijskom otajstvu, vrijeme postaje preobraženo u događaj, u bogojavljenje (bogoobjavu) kraljevstva Božjega. Sve stvorenje i sâmo vrijeme jesu kozmički sakrament našega Boga Spasitelja i to što je Crkva uzela takav simbolizam u bogoslužje samo je korak u obnovi svih stvari u Kristu (Ef 1,10). Za kršćanina baš sve, uključujući jutro i večer, dan i noć, sunce i njegov zalaz, postaje način općenja s Bogom: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djela ruku njegovih” (Ps 19,1).
“
Za kršćanina baš sve, uključujući jutro i večer, dan i noć, sunce i njegov zalaz, postaje način općenja s Bogom: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djela ruku njegovih” (Ps 19,1)
„
U svim istočnim kršćanskim Crkvama svakoj nedjelji i blagdanu prethodi svečano bdjenje uvečer prethodnoga dana.
Slijedom ovakvog teološkog i duhovnog shvaćanja, jutarnje i večernje pjevanje psalama, što je najstarija i zajednička osobina svih časoslova i zapadne i istočne kršćanske tradicije, u istočnim je kršćanskim obredima s vremenom preraslo u vrlo razvijeni i simbolički bogat obredni čin. U svim je istočnim časoslovima psalmima pridodano mnogo himnografije, te simboličkih obrednih čina (svečano paljenje večernjeg svjetla i prinos kâda, svečani ulazak u svetište i ophodi, blagoslovi). Da bi se izrazila i učinila vjerniku dostupnom, gore iznesena teologija bogoštovlja i molitve, kako je shvaća istočno kršćanstvo, odjevena je himničkim sadržajima i obrednim gestama koje čine jutarnju i večernju molitvu Crkve pravim liturgijskim događanjem. Vrijeme i prostor, zajedno s riječima, glazbom i obrednim simbolima, postaju istinski sakrament Boga Spasitelja.
(Nastavlja se)
“
Isus prve Crkve nije povijesni Isus prošlosti nego Nebeski Svećenik koji zagovara neprestano pred prijestoljem Očevim (Rim 8,34; Heb 9,11-28), i djelatno upravlja životom svoje Crkve (Otk 1,17-3,22 i dalje). Ta je perspektiva ostala dominantnom u bogoslužju i duhovnosti svih Crkava kršćanskoga Istoka
„
