Duhovnost

o istočnoj crkvi // Časoslov – zajednička molitvena baština kršćanskog Istoka i Zapada (I)

Časoslov – Zajednička molitvena baština Kršćanskog istoka i zapada (I)

Časoslov – milenijska molitva kršćanske Crkve

Kršćanske crkve istoka i zapada, premda su se od samih početaka razvijale u različitim kulturama i imale različite povijesne sudbine, sve do međusobna udaljavanja i raskola, sačuvale su ipak više zajedničkoga nego što na prvi pogled možemo uočiti. Pa i onda kada više nisu bile u crkvenome i sakramentnom jedinstvu, tradicionalni kršćanski obredi na istoku i zapadu razvijali su se na zajedničkim temeljima apostolske i svetootačke tradicije, na teološkim i kanonskim postavkama prvih zajedničkih ekumenskih koncila i na zajedničkoj obredno-duhovnoj baštini, koja je sezala do prve Crkve. Uz temeljne obredno-sakramentne čine, kao što je služba euharistije (misa, božanska liturgija) i sedam sakramenata, jedan je od tih drevnih zajedničkih elemenata i molitva časoslova. U svim tradicionalnim kršćanskim crkvama, kako na istoku, tako i na zapadu, i u svim liturgijskim baštinama časoslov je bio i ostao dio liturgije cijele Crkve. Svagdanja jutarnja i večernja molitva vjernika kršćanina ima svoj korijen upravo u časoslovu.


Što je to časoslov, jasno se može vidjeti iz njegovih naziva u raznim kršćanskim tradicijama: latinski: divinum officium = božanska služba ili liturgia horarum = služba časova ili vremena; grčki: Ὡρολόγιον – horologion = molitva prema satima; staroslavenski: Часocлoвъčasoslov = slavoslovlje prema časovima; koptski: agpeya = knjiga molitvenih ura; siro-aramejski: shhimo = knjiga općih molitava; armenski: zhamagirk = molitveni satovi). Časoslov je službena ili kanonska molitva Crkve, kao što je euharistijsko slavlje (misa, liturgija) službeni ili kanonski obred sakramenta Tijela i Krvi Gospodnje ili večere Gospodnje. Dakle časoslov ne spada u privatnu ili osobnu molitvu pojedinca, već u zajedničku službenu i javnu molitvu cijele Crkve. To je molitveni sustav ili ustroj koji se je razvio još u apostolskoj Crkvi, a koji se temelji na starozavjetnoj i novozavjetnoj obrednoj i molitvenoj baštini.

Biblijski korijeni

Uza službu euharistije, Crkva je od početka ustanovila i službu hvale kao specifičnu molitvu Crkve. Ta se molitvena služba hvale temelji na Bibliji: na starozavjetnoj praksi prinošenja jutarnjih i večernjih žrtava u jeruzalemskom Hramu, na bogoslužju riječi u sinagogama, židovskom običaju svagdanje  molitve, na psalamskim poticajima da se moli sedam ili tri puta dnevno, zatim na  novozavjetnim izvješćima o sudjelovanju apostola u hramskim molitvama u određene sate dana i noći, na poticajima da se “bez prestanka moli“ itd. Evanđeoski događaji također su povezani s određenim satima dana, čime molitveni časovi dobivaju dimenziju spomena: Isusovo uskrsnuće prije zore, njegova osuda, pribijanje na križ i smrt na križu – o trećoj, šestoj i devetoj uri dana, polaganje u grob u večernjim satima, dolazak zaručnika o ponoći, prispodobe o budnosti… Osim u Bibliji, kršćani su poticaj za takvu molitvenu praksu nalazili i u prirodnom ciklusu izmjene dana i noći, svjetlosti i tame, u kojima su gledali osobito simboličke i povlaštene trenutke duhovnog obraćanja Bogu. Ta je pojava poznata u svim drevnim religijama gdje postoje molitve na početku i na kraju dana.

Časoslov je rođen u krilu prve Crkve

Najstariji spisi rane Crkve izvješćuju o molitvenoj praksi prvih kršćana i kršćanskih zajednica,  gdje se je molilo u točno određeno vrijeme: u zoru, o zalazu sunca, u ponoć, u određenim dnevnim satima. Budući da se je u prvoj Crkvi euharistijska služba slavila samo jednom tjedno – u noći sa subote na nedjelju ili u nedjelju prije zore, postupno su se glavni molitveni časovi – jutarnja i večernja molitvena služba – razvili u crkvena bogoslužja, koja su se svaki dan slavila u crkvama. Na njima se je okupljala cijela kršćanska zajednica, na čelu s biskupom i prezbiterima, đakonima te svim vjernicima. Od 4. st. tu molitvenu praksu preuzimaju monasi. Monasi proširuju časoslov na cjelodnevnu molitvu, pa se vrlo rano u svim kršćanskim tradicijama razvio časoslov od sedam molitvenih časova ili ura: noćno bdjenje, jutarnje hvale u zoru, treći, šesti i deveti čas tijekom dana, večernja u sumrak i povečerje, kao molitva prije noćnog počinka. Nešto kasnije je nastao i dodatni molitveni čas u ranim jutarnjim satima, nazvan prvi čas. Do dana današnjega svi kršćanski obredi, istočni i zapadni, zadržali su više ili manje takav isti starokršćanski raspored i ustroj časoslova. Premda su monaške i redovničke zajednice razvile molitvene časove na sebi svojstven način, umnažajući molitvene časove i njihov sadržaj, sve su tradicionalne kršćanske crkve do danas sačuvale zajedničko crkveno značenje i bogoslužni karakter dvaju glavnih časova – jutarnje i večernje – koji se povremeno ili redovito služe ili slave u crkvama kao javna liturgijska slavlja.

Kršćanska sinteza biblijskoga molitvenog iskustva

Suvremena istraživanja liturgičara pokazuju da su najstariji časoslovi, bilo na kršćanskom istoku, bilo na zapadu, po sadržaju i ustroju vrlo slični. Osnovni sadržaj molitvenih časova ponajprije su psalmi i biblijski hvalospjevi. Prvi su kršćani smatrali logičnim i prikladnim da se Boga hvali i da mu se moli riječima nadahnutima od njega samoga, pa je psaltir prvoj Crkvi poslužio kao idealan molitvenik. U psalmima se nalazi sažetak cijeloga Starog zavjeta, brojna mesijanska proročanstva o Kristu i povijesti spasenja, ali i mudrosni i molitveni izričaji prikladni za sve životne situacije kako pojedinca, tako i zajednice: molbenice, zahvalnice, tužaljke, mudrosne i liturgijske pjesme. Praksa moljenja psalama, osim što je naslijeđena iz židovstva, povezana je i s činjenicom da je sâm Isus u evanđelju nebrojeno puta citirao psalme te ih molio i pjevao (npr. kod pashalne večere).

Određeni su psalmi u psaltiru još u prvoj Crkvi zauzeli svoje posebno mjesto u jutarnjoj i večernjoj molitvi, gdje se i dan-danas nalaze u svim istočnim časoslovima, kao i u rimskome. Tako jutarnji Psalam 63 (62) kaže: “O Bože, ti si Bog moj, rano jutrom tebe tražim“, ili večernji Psalam 141 (140): “Nek’ mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, podizanje mojih ruku kao žrtva večernja“, a noćni Psalam 134 (133): “Sad blagoslivljajte Gospoda, sluge Gospodnje, koji stojite u domu Gospodnjem, u noćnim satima.“ Uza psalme, dio časoslova vrlo su rano postale i starozavjetne pjesme ili kantici, kao što je Mojsijeva pjesma Zapjevat ću Gospodu jer se slavom proslavio, iz Knjige izlaska, hvalospjev triju mladića u babilonskoj peći iz Knjige proroka Danijela: “Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda, hvalite i uzvisujte ga dovijeka!“, kao i brojne druge (hvalospjevi proroka Jone, Izaije, Habakuka). Crkva je napravila teološku i duhovnu sintezu Starog zavjeta na temelju objave Novog zavjeta. Tako je nastao zaseban, od židovstva različit i specifično kršćanski molitveni život.

Rađanje kršćanske himnografije

Starozavjetnomu molitvenom materijalu časoslova kršćani su vrlo rano dodali i svoje vlastite molitvene i hvalbene izričaje i tvorbe: molitvu Gospodnju Oče naš, zazive Kyrie, eleison, trojstveno slavoslovlje Slava Ocu, novozavjetne hvalospjeve kao što su Marijin Veliča i Šimunov Sad otpuštaš, iz Lukina evanđelja. Vrlo rano kršćani stvaraju i svoje vlastite himne, što predstavlja početak kršćanske liturgijske himnografije. Među najstarijima je večernji himan Kristu Svjetlu, koji se i danas koristi u večernjoj službi bizantskoga, armenskoga, zapadnosirskoga i etiopskog obreda:

Svjetlo tiho besmrtnog Oca,
nebeskoga, svetoga, blaženoga: Isuse Kriste!
Prispjevši sunca zalazu, svjetlost večernju gledamo,
Bogu Ocu i Sinu i Svetomu Duhu pjevamo!
Dostojan si svagda svetim glasima biti slavljen,
Sine Božji, koji život daješ svemu svijetu
– stoga te sav svijet slavi!

Sv. Bazilije Veliki još u 4. st. navodi da je taj hvalospjev vrlo drevan. Uz taj večernji svjetlospjev, vrlo rano je nastao i jutarnji hvalospjev, koji danas u rimskom obredu prepoznajemo na misnom slavlju kao himan Slava Bogu na visini. U početcima taj himan u rimskom obredu nije bio dio mise, već jutarnje, kako je to još i danas u gotovo svim istočnim obredima. Jedan od najstarijih specifično kršćanskih tekstova i danas nalazimo u časoslovu istočnosirskog obreda, kojim se koriste Asirska crkva istoka i Kaldejska katolička crkva, i to još uvijek na aramejskom jeziku, kojim je govorio Isus. To je hvalospjev Lakhu mara, na početku jutarnje i večernje molitve, koji glasi:

Tebe, Gospode Bože, svega ispovijedamo!
Isuse Kriste, tebe slavimo!
Jer ti naša tijela uskrisuješ,
ti naše duše spašavaš!

Časoslov kao riznica teologije i duhovnosti

Povijesni spisi nam već u 5. i 6. stoljeću donose mnoštvo podataka o uobičajenim i redovitim svagdanjim jutarnjim i večernjim molitvama u svim crkvama kršćanske ekumene. Molitvama predsjeda mjesni biskup, uza sudjelovanje klera i svih vjernika. I crkveni dokumenti govore o njima. Vjernici koji ne mogu sudjelovati, molili su u to vrijeme kod kuće. Crkva je sebe doživljavala kao jednu cjelinu, kao jednu obitelj, koja je svagdanje sjedinjena u molitvi. Kršćanin se tako trajno katehizira te razvija svoju vjeru i molitveni život u krilu Crkve. Naime u krilu Crkve osobna pobožnost hrani se na zdravim, objektivnim, svetopisamskim i svetootačkim temeljima te je tako pošteđena iskušenjima krivovjerja, subjektivizma i mogućih psiholoških i duhovnih zastranjenja. Sadržaj jutarnjih i večernjih službi rane Crkve jesu pjevanje psalama i hvalospjeva, čitanja iz Svetog pisma, pjevanje himana, molbenice, litanijske molitve i blagoslovi. S vremenom jutarnje i večernje u crkvama dobivaju i posebne obredne karakteristike i simbolička teološka značenja, osobito na istoku, ali i na zapadu, što se kao posebno duhovno bogatstvo razvija u svim kršćanskim obredima, na njima vlastit i svojstven način.

 

Razvoj teologije i nastanak velebnih teoloških spisa polako se pretače u liturgijsku poeziju i prozu, što od 5. i 6. stoljeća nadalje obilno obogaćuje upravo časoslov. Naime u svim kršćanskim obredima sama služba euharistije (mise) ostaje prilično konzervativnom tijekom stoljeća te joj se vrlo malo novijih tekstova dodaje. Suprotno tomu, u svim kršćanskim tradicijama upravo se časoslov s vremenom nadograđuje i razvija te se upravo u časoslovima kršćanskih crkava nalaze najbogatiji i najobilniji teološki izričaji, najdublja tumačenja vjere i najviši izrazi kršćanske duhovnosti. Njihovi su sastavljači i autori najvećim dijelom svetci, mistici, crkveni naučitelji, probrani umovi i nadareni pisci. Svaka kršćanska duhovnost, pa i današnjih kršćana, pozvana je ponajprije crpiti iz te riznice Crkve i na njoj se razvijati.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh