Foto: Shutterstock

„…ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi.“ (1 Kor 12,26)

Kad u liječničku ordinaciju dođe bolesnik s upalom pluća, on će kašljati, biti iznemogao, blijed, žalit će se na bol u prsnom košu… Onaj koji ima upalu slijepog crijeva, ući će pognut, pridržavajući rukom bolni donji, desni dio trbuha. Bolesnik koji trpi napad uzrokovan bubrežnim kamencem, osjećat će žestoku bol u slabinskom dijelu leđa i hvatat će se za bolnu slabinu. Onaj koji ima upalu mokraćnog mjehura, osjećat će bol u srednjem dijelu donjega dijela trbuha i imat će čest nagon na mokrenje. Depresivni bolesnik ima tužni i zabrinuti izraz lica, oskudnu mimiku, djeluje povučeno, prestrašeno, ponekad očajno. Neki srčani bolesnici imaju izrazito plave usnice i plave nokte. Bolesnici čija štitna žlijezda radi pojačano imat će izrazito sjajne oči, naglašeno ispupčene očne jabučice, žalit će se na stalnu vrućinu…

Postoje bolesti koje su tihe, nevidljive, podle i vješto prikrivene. Takva je bulimija

Lako je izaći na kraj s bolesnicima i bolestima koje se mogu naslutiti već po vanjskome bolesnikovu izgledu. No, postoje bolesti koje su tihe, nevidljive, podle i vješto prikrivene. Takva je bulimija.

Što je bulimija

Bulimija je poremećaj hranjenja uzrokovan psihičkim disbalansom. Manifestira se kao dugotrajni, čak višegodišnji lanac prejedanja, pa potom namjernog izbacivanja hrane. Evo tipična primjera.

Osoba se najprije obilno, pohlepno i brzo najede. Obrok je obično visokokaloričan, odnosno sadrži hranu poput kolača, sladoleda, kompota i slastica. Nakon toga se diskretno udalji od stola i društva, te pođe u toalet…

Osoba se najprije obilno, pohlepno i brzo najede. Obrok je obično visokokaloričan, odnosno sadrži hranu poput kolača, sladoleda, kompota i slastica. Nakon toga se diskretno udalji od stola i društva, te pođe u toalet gdje gotovo bezbolno povrati cijeli obrok. Takvo povraćanje nije uzrokovano voljom bolesnika. Ono se javlja kao automatizam koji pokreće sama prisutnost hrane u želucu. Bulimički bolesnici često uzimaju lijekove za mršavljenje, kao i za stimulaciju stolice ili za poticanje mokrenja. Koji put nakon obroka, naporno tjelesno vježbaju, kako bi što prije potrošili unesene kalorije.

Bulimija dugo ostane neotkrivena, čak i u krugu obitelji ili bliskih prijatelja. Možete mjesecima ili godinama živjeti uz osobu na kojoj nećete opaziti nikakve veće znakove poremećaja zdravlja. Bulimičar može biti vaš bliski suradnik na poslu, vaša suučenica u srednjoj školi, vaša kolegica na fakultetu, a najgore je kada je to vaše dijete.

Uzrok bolesti

Bulimija je izraz nesretnosti mlade osobe. Njezino je srce i cijelo biće gladno ljubavi. Takva osoba, najčešće pogrešno, misli da ne dobiva dovoljno ljubavi u svom okruženju. Stoga konstruira svoj psihološki model svijeta u kojem joj hrana postaje zamjena za ljubav. Današnji mediji i okolina pritišću mladu osobu imperativima da mora biti vitka, jer će samo takva biti uspješna i sviđati se svojoj okolini. Stoga osjeća stalan strah od debljine.

U svakoj obitelji, majka potiče svoje dijete, od njegove najranije dobi, da jede. Na taj način majka iskazuje skrb i ljubav svome djetetu. Nježna i ranjiva mlada osoba takvo forsirano nastojanje oko hranjenja doživljava kao neugodan psihološki pritisak. Stoga se u njoj rađa psihološki konflikt i netrpeljivost prema hrani i majci.

Bulimični ljudi su impulzivni, teško se svladavaju, teško podnose ustaljene društvene norme, nastoje udovoljiti svojim potrebama pod svaku cijenu. To im često stvara probleme u emotivnim ili bračnim vezama

Bulimična osoba ima inače sniženo samopouzdanje, želi udovoljiti kriterijima okoline, misli da ju nitko ne voli, čak ni vlastita obitelj. Zato neprekidno živi u stresu. Takav pak stres uzrokuje depresiju.

Bulimični ljudi su impulzivni, teško se svladavaju, teško podnose ustaljene društvene norme, nastoje udovoljiti svojim potrebama pod svaku cijenu. To im često stvara probleme u emotivnim ili bračnim vezama. Takve su osobe zatvorene, nepovjerljive, srame se svojega stanja, a to im onda još više uništava samopouzdanje. Njihova želja za užitkom je snažnija od njihove svjesne volje. Smatraju da svakako imaju pravo na užitak. Zato se ne libe uzimati drogu, alkohol ili mijenjati intimne partnere, samo da bi si ugodile.

Bulimične osobe odlaze učestalo u trgovine, troše nepotrebno i nerazumno, zadužuju se, a kad nemaju novca, čak i kradu po robnim kućama.

Takve osobe si često hotimice nanose male rane po tijelu, kako bi se tobože kažnjavale što nisu dovoljno dobre ili poželjne.

Takve osobe posve pogrešno doživljavaju sebe i svoje tijelo. Stalno razmišljaju o tome da su predebele, iako imaju urednu težinu. Stalno smatraju da se ne sviđaju svojem partneru, društvu ili okolini. Stalno se osjećaju nepotpunima i nedoraslima. Zato počinju mrziti svoje tijelo, a to može dovesti do autodestrukcije.

Takve osobe si često hotimice nanose male rane po tijelu, kako bi se tobože kažnjavale što nisu dovoljno dobre ili poželjne.

Statistika

Procjenjuje se da od bulimije boluje između jedan i tri posto djevojaka i mladih žena. No, kako se radi o bolesti koja se smatra sramotnom i koja se skriva, vjerojatno je postotak veći. Bolest se javlja i među mladim muškarcima, jer danas vlada princip da uspješan muškarac mora biti mlad, lijep, jak, zdrav, vitak, naočit, muževan, mišićav, sportski tip, seksipilan, holivudski zavodnik, pred kojim prekrasne djevojke padaju poput snoplja. Sve što ne odgovara takvom modelu, smatra se neuspješnom muškom figuricom. Muškarci osobito pomno skrivaju svoju bolest.

U Hrvatskoj danas, 2015. godine, od bulimije boluje oko 8000 mladih. To istovremeno znači 8000 nesretnih obitelji. Statističari su izračunali da u naznačenim brojkama ima 90 posto žena i deset posto muškaraca.

Ta se kritika okoline, upućena izravno, u lice ili preko nezaobilaznoga Facebooka („Pogledaj se kako si debela!“), može duboko zariti u psihu i ondje fiksirati kao bolno mjesto

Tko su bulimičari

Bolest bira nježne i labilne osobe, podložne stresu, osobito one koje žive u necjelovitim, razorenim ili konfliktnim obiteljima. Obično pogađa one mlade ljude koji su izuzetno osjetljivi na kritiku i komentare o svome izgledu. Ta se kritika okoline, upućena izravno, u lice ili preko nezaobilaznoga Facebooka („Pogledaj se kako si debela!“), može duboko zariti u psihu i ondje fiksirati kao bolno mjesto. Takva netaktička kritika, osobito u razredu, pokreće lanac psiholoških reakcija koje dovode do potpunoga unutarnjeg nereda, koji pogođena osoba ne uspijeva racionalno i voljno zauzdati. Do rasapa unutarnje psihičke konstrukcije može doći i ako je osoba doživjela neki akutni veliki stres, npr. gubitak voljene osobe, koju nije mogla, stigla ili znala pravilno odžalovati. Drugi put to može biti neki kontinuirani stres; Tipičan primjer za to je neuspjeh pri upisu na željeni fakultet, neuspjeh na emotivnom ili ljubavnom planu, neuspješna integracija u društvo svojih vršnjaka, neuspješna potraga za radnim mjestom…

Iskusan će liječnik na bulimiju posumnjati ako bolesnica ‘rješava’ svoje stresove na sljedeće načine: ako se prejeda; uzima lijekove za mršavljenje; previše je usredotočena na svoju, inače normalnu tjelesnu težinu; ako njezina tjelesna težina jako varira u kratkom roku; ako joj je oštećena caklina prednjih zuba…

Postavljanje dijagnoze

Iskusan će liječnik na bulimiju posumnjati ako bolesnica ‘rješava’ svoje stresove na sljedeće načine: ako se prejeda; uzima lijekove za mršavljenje; previše je usredotočena na svoju, inače normalnu tjelesnu težinu; ako njezina tjelesna težina jako varira u kratkom roku; ako joj je oštećena caklina prednjih zuba ili se žali na bolove u jednjaku. Bulimičnoj su osobi često popucale kapilare na bjeloočnicama te su joj natečene žlijezde slinovnice (koje se nalaze na licu, ispred uški). Zato bulimičari imaju karakterističnu fizionomiju. Ako sumnja na tu bolest, liječnik će pitati i o zatvoru stolice, sniženome krvnom tlaku ili preosjetljivosti na hladnoću.

Stalni stres u kojem bulimična osoba živi dovodi do poremećaja njezina cjelokupnog biološkog stanja. Dolazi do poremećaja u stvaranju tzv. neurotransmitora. To su tvari koje se luče u mozgu i koje reguliraju osjećaj zadovoljstva

Komplikacije bolesti

One nastupaju tek nakon više godina skrivanja. Najprije dolazi do jasno vidljivog oštećenja zubne cakline, koje uzrokuje solna kiselina koja se nalazi u povraćenom sadržaju. Zbog istog razloga nastaje i bolno oštećenje sluznice jednjaka i bol u prsima. Javlja se poremećaj elektrolita u krvi, gubi se natrij, kalij i kalcij. Od toga osoba postaje slaba i mlitava te ima grčeve u mišićima. Javlja se usporen ili nepravilan srčani ritam, što može dovesti i do srčanog zastoja. Kosa postaje krhka i bez sjaja. Stalni stres u kojem bulimična osoba živi dovodi do poremećaja njezina cjelokupnog biološkog stanja. Dolazi do poremećaja u stvaranju tzv. neurotransmitora. To su tvari koje se luče u mozgu i koje reguliraju osjećaj zadovoljstva. Prvenstveno se tu misli na serotonin, čije snižene vrijednosti vode u depresiju. To znači da depresija nije uzrok, nego posljedica bulimije. Obrok visokokalorične slatke hrane koju bulimična osoba pohlepno pojede, može u organizmu nakratko podići razinu serotonina te će se ona osjećati bolje. Najteža komplikacija bulimije je pojava krvi u povraćenom sadržaju. To znači da od napora pri povraćanju dolazi do pucanja krvnih žila i gubitka krvi. Takvo stanje ugrožava život i zahtijeva hitnu zdravstvenu intervenciju.

Iako je bulimija registrirana već duže vrijeme, tek se u zadnjem desetljeću o njoj govori više i glasnije. Prve takve inicijative pokrenuli su roditelji koji su prepoznali znakove bolesti u svoje djece, a nisu znali od koga tražiti pomoć

Stigma

Iako je bulimija registrirana već duže vrijeme, tek se u zadnjem desetljeću o njoj govori više i glasnije. Prve takve inicijative pokrenuli su roditelji koji su prepoznali znakove bolesti u svoje djece, a nisu znali od koga tražiti pomoć. Kako pretežno obolijevaju mlađi ljudi, tinejdžeri i adolescenti, trebalo je proći dosta vremena dok su se pedijatrijska i psihijatrijska struka usuglasile oko načina tretiranja takvih bolesnika.

Liječenje se uglavnom provodi preko dnevne bolnice. Time je otklonjeno bolno pitanje hospitalizacije u psihijatrijskoj ustanovi, kao i stigme koju takva bolest i liječenje nose sa sobom

Liječenje

U Hrvatskoj danas postoje kvalitetni timovi stručnjaka (psihijatri, pedijatri, internisti, psiholozi, socijalni radnici) koji se mogu uhvatiti u koštac s bulimijom. Liječenje zahtijeva dugotrajnu, tijesnu i intenzivnu suradnju bolesnika i terapeutskog tima. Liječenje se uglavnom provodi preko dnevne bolnice. Time je otklonjeno bolno pitanje hospitalizacije u psihijatrijskoj ustanovi, kao i stigme koju takva bolest i liječenje nose sa sobom. Liječenje se provodi prvenstveno raznim oblicima psihoterapije, ali je često potrebno i uzimanje antidepresivnih lijekova.

Sa strane obitelji, prijatelja i okoline najvažnije je – posumnjati na bolest.

Šanse

U Hrvatskoj je posljednjih godina, liječenje sve uspješnije. Sve češće nam se javljaju mladi izliječeni ili zaliječeni ljudi koji žele postati dobrovoljni informatori i edukatori o toj opakoj bolesti.

Zaključak

S bolesnikove je strane najvažnije i najteže – priznati sebi i drugima svoju bolest.

Sa strane obitelji, prijatelja i okoline najvažnije je – posumnjati na bolest.

Nakon toga je potrebno samo mnogo vremena, pozitivnog stava, ustrajnosti i podrške i ljubavi od bolesnikove obitelji i/li okoline.

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.

Autorica: dr. med. Verica Jačmenica-Jazbec