Foto: Shutterstock

Prije nekoliko godina, vraćao sam se s jedne zabave. Bilo je ljeto, ali je noć bila ledeno hladna, a ja samo u košulji kratkih rukava. Pješice sam išao prema svome domu koji je bio udaljen 20 kilometara. Umoran od hoda, zamolio sam Boga da mi pošalje neku pomoć koja bi mi olakšala tegobno hodanje po noći. Već sam i ogladnio, a u novčaniku više nisam imao novca. Skrušena srca i cijelim svojim bićem, zamolio sam Nebeskog Oca za pomoć. Nakon nekoliko metara, nešto je zasvjetlucalo na pločniku s desne strane ceste. Ponukan osjećajem, prešao sam cestu i na podu ugledao kovanicu od pet kuna.

Sav presretan, strpao sam je u đžep. Međutim, ubrzo je veselje splasnulo a u sebi sam pomislio kako mi je Bog mogao pomoći na neki bolji način, jer tako kasno ne radi ni jedna trgovina, ni jedna pekara. No, nakon desetak minuta hoda, ugledao sam pekaru koja je radila po cijele noći. Bio sam oduševljen, te sam kupio dva topla mirisna peciva punjena orasima. Zahvalio sam se Bogu i u šali rekao: „Eto, hvala Ti, Bože, sad još samo da brzo stignem kući, bio bih Ti još zahvalniji“. I, doista, čudo! Iza mojih leđa zatrubio je automobil. Bio je to moj rođak koji nije običavao onuda prolaziti, te me odvezao kući zaista brzo. Hvala Bogu na Njegovim znakovima, na malim, a opet tako velikim za one koji imaju srce koje stalno osluškuje.

Autor: Josip Kokot

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book