Svjeočanstvo Ivane Čurić

– Bože moj, vidiš li kako mi je? – sjela sam se pomoliti sinoć u svojoj sobi. – Ništa nije onako kako bih htjela, a htjela bih, eto, samo ono osnovno. Da mi je manji minus u banci, ili, još bolje, da ga uopće nemam. Da mogu kupovati ono što trebam a da pritom ne gledam na cijenu, pa fino, bez grižnje savjesti, u korpu stavim, naprimjer, onu skuplju kolu. Evo, Božić je pred vratima, vraćaju se ljudi iz tuđine, a samo ti, Bože, znaš koliko mi je teško kada oni svoja bijesna kola parkiraju pokraj mojeg golfa dvice. Molim te, pomozi mi da živim bolje! Hoćeš li? Hoćeš li mi pomoći? – upitam još jednom i učini mi se da začujem odgovor.

– Hoću, baš se radujem što tražiš moju pomoć. – začujem i odmah se silno obradujem. Zahvalna zaspim, vjerujući da će od sutra sve biti drugačije i bolje.

“

Slušala sam taj vedri, zadovoljni glas i čudom se čudila odakle toliko zadovoljstvo. Ta žena nema nikoga i nema ništa, a misli i zvuči kao da ima sve…

„

Iako je jutro izgledalo jednako kao i mnoga ranije, na posao sam otišla silno radosnija. Pošteno govoreći, već sam isplanirala svoju bližu i dalju budućnost, pa sam samo nestrpljivo čekala da ju Bog ostvari. U toj sam budućnosti konačno bila u novome bijelom kaputu, dok su mi djeca grickala pistacije i svježi ananas. Zamišljala sam ja sve i svašta u materijalnom blagostanju i posve novu društvenom ugledu. Malo je reći da sam uživala! A onda mi se, na putu prema poslu, posve neočekivano pokvario auto. Izgubio je gas i samo stao.

Oko mene samo gole grane i ledina, a ispred put kojim rijetki prolaze. Gurnem ruku u nepotrebnim, beskorisnim stvarima pretrpanu torbu, a onda zgroženo primijetim da imam sve osim mobitela. „Bože, šališ li se ti to sa mnom ili me možda kušaš?“ pomislim. Nije bilo odgovora, pa sam se smirila pretpostavljajući da je ono drugo.

Izađem, nigdje nikoga, no samo malo dalje vidim – nazire se kućica. Silno se obradujem, pa požurim posuditi telefon. Začudi me uopće  postojanje te trošne kućice, jer, evo, godinama već ovuda prolazim, a nikad ju prije nisam uočila. Malo se uplašim da je prazna i da ću pomoć morati dulje čekati. No, srećom, nije bila prazna.

U kuću me srdačno primila starica, vidno izmučena i bolesna, no nevjerojatno vedra! Kaže da dugo nije imala posjet, pa mi se zato tako silno obradovala. Kućica je bila hladna i mračna, sa snažnim mirisom sveprisutne vlage, no čista.

– Nemam ti ja, sinko, telefon, što će mi, ali, evo, imam radijon! – veselo mi rukom pokaže skromni uređaj u kutu.

– Imam i pure, taman je gotova, oćeš li zeru? Ajde, okripi se! – stade me, majčinski toplo nagovarati na obrok. Tu bijelu, pšeničnu puru viđala sam kod bake u djetinjstvu, ali ju nikada nisam htjela jesti.

– Metnula sam i koji kumpir, de probaj! – radosno će starica kao da mi nudi najslađu janjetinu. Jela sam s njom i uistinu bijaše tako ukusno. Gledala sam pritom u ono naborano lice i u iznemoglo, mršavo tijelo u poderanoj odjeći. Slušala sam taj vedri, zadovoljni glas i čudom se čudila odakle toliko zadovoljstvo. Ta žena nema nikoga i nema ništa, a misli i zvuči kao da ima sve.

– Moj sinko, Bog je sa mnom, šta će mi išta drugo?! – čudila se ona mojemu čuđenju.

„Bog je s tobom, ovdje?“ pomislim u nevjerici gotovo porugljivo, jer po svemu viđenome lako bi se moglo pomisliti da ju je Bog, kao i svi ostali, napustio. „Bog s tobom ovdje, u ovoj štali“, pomislim gotovo glasno a onda me sustiže misao: „A gdje drugdje?“ Moj Bog, za razliku od mene, ljubi siromaštvo. On i danas stanuje kod napuštenih, bolesnih i prezrenih ljudi. Kod ljudi kojima se svijet ruga i koje olako osuđuje.

– Dobro nam došla, poprilično dugo smo te čekali. – reče mi vedrinom te napuštene starice.

I zadrhtim. I zaplačem, za sobom ne za njom. Ona je u pravu, ništa nema sa svijetom, ali ustvari ima sve. Za čim to ja žudim, za Bogom ili svijetom? Uplaši me pitanje, ali još više odgovor.

Evo me sada opet u sobi, u molitvi, posve drugačijom od one sinoć. Valjda zato što sam ja drugačija negoli sam bila sinoć. Predugo sam u paničnu strahu molila Gospodina da dođe u moj dom i od njega otjera svako siromaštvo, a on je, evo, došao i otjerao strah. Donio mi je duhovno bogatstvo i iskrenu radost Božića u skromnoj starici, a ja sam posve naivno mislila da ću smisao Božića pronaći u materijalnim stvarima.

Hvala ti, Gospodine, što si me čuo i pružio mi pomoć. Iznad svega, hvala ti što tvoj odgovor na molitvu nije bio onakav kakav sam očekivala. Hvala ti što, ne dajući važnost materijalnim stvarima, već sada živim bolje.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.