Foto: Pixabay

„Bože, hvala ti što nisam kao drugi, jer sam originalan, mističan, produhovljen. Prije svega sam čestit, istinoljubiv i nevin. Visoko sam teološko obrazovan, postim srijedom i petkom na kruhu i vodi, bio sam na duhovnim vježbama, znadem sve karizmatske molitve, od ozdravljenja sjećanja do oslobođenja od utjecaja demona.

Neprestano napredujem jer, kao što znaš, u hijerarhiji nema nikog odgovornijeg ni sposobnijeg od mene. Dobro je da me šalješ na duhovne seminare i omogućuješ mi da držim prekrasne govore

Odgovoran sam za mnoge ljude i ljudi me poštuju i dive mi se. Neprestano napredujem jer, kao što znaš, u hijerarhiji nema nikog odgovornijeg ni sposobnijeg od mene. Dobro je da me šalješ na duhovne seminare i omogućuješ mi da držim prekrasne govore, kojima mogu zadiviti druge svojom erudicijom i elokvencijom. Ionako te zapravo nitko ne voli više od mene!“

Jeste li primijetili kako farizej upotrebljava u svojoj molitvi izraz „nisam“? Uistinu, on nije poput ostalih, ali je li uopće svoj? Taj „nisam“ nalazi se u jasnoj suprotnosti s onim koji je o sebi govorio: „Ja sam koji jesam!“ Duhovni identitet nećemo pronaći u traženju tuđih pogrešaka, nego u pronalaženju vlastitih slabosti.

Iz knjige „Valovi milosti“ p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.