Svjedočanstva

POREMEĆAJ U PREHRANI

Borba s anoreksijom dovela me do ruba smrti Donosimo vam svjedočanstvo žene koja se još u osnovnoj školi borila s anoreksijom. Došla je do ruba smrti, a onda je shvatila da, ako želi živjeti, nešto mora promijeniti…

Borba s anoreksijom dovela me do ruba smrti

Dva mjeseca prije završetka 8. razreda, čula sam dvije djevojke kako ogovaraju djevojku jače građe. Zapitala sam se zašto govore tako ružno o njoj. To je tako okrutno! Pitala sam se govore li tako i o meni. Što ako se i meni smiju i misle da sam debela? Kad sam taj dan došla iz škole, rekla sam majci da više neću jesti slatko. Moja majka, odlična kuharica, izgledala je zbunjeno. Uostalom, koje „normalno“ dijete izjavljuje takve stvari? Odlučila sam joj dokazati da se ne šalim, početi trčati i ići na plivanje.


„Vagala sam se 20 puta na dan. Dopuštala sam si 100 do 200 kalorija dnevno…“

Bila sam jedna od najmršavijih djevojaka u razredu, bavila sam se trčanjem od svoje pete godine, tako da mi težina nikada nije predstavljala problem. Ali, te noći odlučila sam smršaviti da bih bila lijepa. Ogledalo je „vrištalo“: „Lijepe su djevojke vitke, a ti si ružna.“ Moja je majka inzistirala da doručkujem prije škole pa sam namjerno počela kasnije ustajati, kako ne bih stigla doručkovati. Obećala sam joj da ću jesti putem do škole.

Ali, lagala sam. Svako jutro bacala sam doručak u smeće. Kako su prolazili dani, gomilale su se moje laži:

Oh, već sam doručkovala, mama.

Da, ručak je bio ukusan, hvala.

Jela sam u školi. Nisam gladna.

Vagala sam se 20 puta na dan. Dopuštala sam si 100 do 200 kalorija dnevno. Išla bih u krevet gladna, nisam mogla spavati od bolova u trbuhu. Nisam mogla vidjeti svoj odraz, bila sam si strašno ružna. Nije mi bilo jasno kako me ljudi uopće mogu gledati.

Kad mi je liječnica rekla da bih, da dobijem 15 kilograma i dalje bila mršava, nisam mogla doći k sebi. 15 kilograma?! Je li ona normalna? Ne bih mogla proći kroz vrata ni sjediti na normalnom mjestu u avionu, a kamoli pogledati se u ogledalu. Odvratno, već sam i sad dovoljno ružna. Zašto ona želi da budem kit?! Možda zato jer ona ima višak kilograma? Da, sigurno je to, ona je debela pa ne želi da drugi budu mršavi. Ta je liječnica luda!

„Znala sam da moram promijeniti životni stil jer mi prijeti smrt…“

Poremećaj u prehrani je bilo jedno na što sam mogla utjecati. Smatrala sam da ne zaslužujem tri obroka na dan. Bojala sam se da ću se udebljati ako počnem doručkovati. Što ako ne bih mogla prestati jesti? Zapustila bih se kada bih prestala trčati 80 kilometara na dan.

Nakon par tjedana jedva sam osjećala otkucaje srca. Bila sam prestrašena. Vidjele su mi se kosti. Smrzavala sam se. Kosa mi je ispadala u pramenovima. Nokti su mi bili plavi i dlačice su mi rasle po cijelom tijelu. Znala sam da moram promijeniti životni stil jer mi prijeti smrt.

U tom sam trenutku odlučila da želim biti zdrava. Žudila sam za tim da uživam u životu bez brojanja kalorija. Sanjarila sam o tome kako bi bilo pojesti cijelu zdjelu sladoleda bez brige o kalorijama. Htjela sam opet piti sok od naranče. Htjela sam živjeti. Kada sam se oporavila, s vremenom sam se počela ponovo gledati u ogledalo. Nisam više vidjela ružno ljudsko biće.

Shvatila sam da me moj idealni broj kilograma nikada ne bi ispunio. To je sve jako prazno i naporno. Kad sam bila najslabija, imala sam 35 kilograma manje nego što imam danas. Čudo je da sam ostala živa. Umjesto da se bavim sa svojim manama, odlučila sam se usredotočiti na stvari koje volim na sebi. Napravila sam popis.

Volim svoju kosu.

Volim svoje velike plave oči.

Volim svoje duge noge.

Volim svoje jagodice.

Volim se baviti atletikom i trčati.

Volim stvarati stvari rukama.

Volim plivati u oceanu.

Oporavak nije bio lak

Naučila sam da oporavak od poremećaja u prehrani ne mora biti savršen. Na početku mog oporavka bilo mi je teško staviti žlicu ili vilicu u usta. Osjećala sam se kao da mi netko gura hranu niz grlo. Sada mogu bez razmišljanja pojesti zdjelu sladoleda za doručak. Pijem sok od naranče, mogu izaći na večeru u restoran bez opterećivanja s brojem kalorija.

Vježbam i trčim umjereno. Prošlo je skoro 20 godina od osmog razreda. Naučila sam da mjerilo moje ljepote nije opseg mog struka ni moj BMI. Moja vrijednost dolazi od mog unutarnjeg dostojanstva kao ljudskog bića.

Oženjena sam i imam dva prekrasna sina. Budući da sam postala majka sad imam još više poštovanja prema tome kako je Bog stvorio žensko tijelo – da može nositi dijete devet mjeseci. Apsolutno nevjerojatno. Majka sam i nema većeg dara.

I na kraju, zapamtite da ste lijepe baš takve kakve jeste.

Autorica: Maura Preszler (madeinhisimage.org)

Prevela Vedrana Prka

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh