Aktualnosti

BOOK ZA STUDENI NA KIOSCIMA! Što Bog očekuje od nas?

3 stvari koje Bog od nas očekuje

Slušao sam danas misna čitanja na našem portalu Book.hr i za uho mi je zapelo prvo čitanje iz Pavlove poslanice Rimljanima. Tamo Pavao ovako govori o pravednosti Božjoj:


„Braćo! Sada se izvan Zakona očitovala pravednost Božja posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme ‒ da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.”

Je li Božji Zakon pravedan ili nepravedan?

Čini mi se da mnogima i nije najjasnije o čemu se tu radi. Bog je stvorio svijet i u isto vrijeme postavio svoj pravedni Zakon. Kad bi se svi držali tog njegova Zakona, svijet bi bio u savršenom skladu, živjeli bismo u raju. Tako je i bilo do trenutka Adamova pada, do trenutka kad je Sotona u njegovo srce preko svojih riječi posijao grešne misli.

Od tada se svi mi ljudi rađamo izvan raja, bez mogućnosti da se u nj sami vratimo. Sotona, i svijet kojim on vlada, neprestano u naša srca siju svoju riječ koja nas udaljava od pravednog Božjeg zakona, koja nas neprestano uvjerava da ga se ne trebamo držati, da je Božji zakon zastario, da nije demokratski, da krši ljudska prava, da ograničava našu slobodu, da nas sprečava u željenom uspjehu; uvjerava nas da je Bog odustao od svoje strogosti i da će biti milostiv svima, bez obzira kakav su stav imali prema njegovu Zakonu.

Kakav je moj stav o Božjem Zakonu? Je li Božji Zakon pravedan ili nepravedan? Bi li naši životi bili bolji kad bismo ga se svi držali?

Može li itko izvršiti sav Zakon?

Lako se možemo složiti s apostolom Pavlom koji tvrdi da nitko od nas ne može izvršiti sav Zakon, da je to čovjeku potpuno nemoguće i da smo zbog toga svi potrebni slave Božje koja se očitovala u Kristovu otkupljenju. Kad se trudimo vršiti sve Božje zapovijedi, to nas košta puno muke i odricanja, puno padova i razočaranja i puno svjesnosti da u mnogim životnim situacijama niti ne možemo znati što bismo trebali napraviti, tj. kako bismo prema Božjem zakonu uopće trebali postupiti. Ako se odreknemo suda po milosti, po vjeri u Isusovo otkupljenje, bit ćemo suđeni po Zakonu. Zakon ne važe dobra i loša djela već kažnjava svaki prekršaj. Tko se god od nas kojima je Radosna vijest naviještena odrekne Božjeg milosrđa, tko god dođe na Božji sud, a da nije došao u priznanju, pokajanju i zahvalnosti za primljeno otkupljenje i oproštenje, bit će suđen po Zakonu.

Da ne kompliciram previše, u čemu je naš problem s vršenjem Božjeg Zakona? Možda nismo ni primijetili da je dio Božjih zapovijedi upisan u naša srca i da s njihovim vršenjem nemamo apsolutno nikakvih problema: slažemo se s njima i vršimo ih s veseljem. Svatko tko se zagleda u svoje srce pronaći će mnogo toga zajedničkoga s Božjim Zakonom. Dakle, dio naše osobnosti je otkupljen ili, kako bismo to nekad u pučkim misijama rekli, dio naše duše je spašen. Što onda činiti s neotkupljenim i nespašenim dijelom naše osobnosti? Taj nas dio stalno zarobljava u grijeh, protiv kojeg se bezuspješno borimo ili ga čak ni ne primjećujemo, bez obzira koliko on bio velik i po nas poguban. Tipični primjeri takvih grijeha su oholost, ponos, samosažalijevanje, kritiziranje i osuđivanje, škrtost, samodostatnost… Neki od takvih poznatih nam i nepoznatih grijeha toliko su nam privlačni da ih se možda niti ne želimo riješiti.

Među te grijehe ubrajamo: neumjerenost u jelu i piću, bludnost svake vrste; lakomost za znanjem, imetkom i vlašću…

Bog od nas ne očekuje da u ovozemaljskom životu izvršimo sav Zakon

Bog od nas ne očekuje da u ovozemaljskom životu izvršimo sav Zakon jer on sâm kaže da nam je to nemoguće. On očekuje 1): da priznamo da je njegov Zakon dobar, 2): da s pokajanjem, zahvalnošću i vjerom primimo njegovo oproštenje i 3): da kroz svoj život nastojimo što više svoje osobnosti donijeti k njemu na otkupljenje. Bog nam je obećao novo srce, novi duh. Obećao nam je da će svoj Zakon potpuno upisati u naša srca. To će se u potpunosti dogoditi na ulasku u raj i rezultat će toga biti da ćemo poznavati i ljubiti Božji Zakon i nećemo imati nikakve potrebe za njegovim kršenjem, upravo kao što već sada nemamo nikakvih problema s pojedinim zapovijedima tog istog Zakona.

Bog od nas očekuje da ovaj svijet napustimo svjesni svoje ograničenosti i nemogućnosti da se sami otkupimo i da se na bilo koji način sami spasimo; očekuje da vjerom primimo oproštenje i da zahvalni uđemo u vječnost.

Što nas jedino potiče na obraćenje?

Što se pak obraćenja tiče, ono nije ništa drugo nego mijenjanje, otkupljivanje dijelova osobnosti koji su zarobljeni grijehom. Kroz upoznavanje Božje riječi spoznajemo Boga i same sebe, te ulazimo u prisni osobni odnos s njime. Taj nas osobni odnos potiče na to da istinski želimo biti bolji ljudi i u nama budi vjeru da se to zaista, milošću Duha Svetoga, može i događati – neprestano, kroz čitav naš život.

Koje je najbolje i najučinkovitije sredstvo?

Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici o euharistiji piše da nam je Isus prije svoje smrti ostavio sredstvo (euharistiju) po kojem ćemo moći trajno sudjelovati u njegovoj otkupiteljskoj žrtvi kao da smo zaista na njoj bili prisutni. Crkva nas kroz Katekizam, a posebno kroz liturgijske molitve (osobito u korizmeno i vazmeno vrijeme) neprestano uči da: kad god slavimo otajstva muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, u nama se vrši djelo otkupljenja. Dakle, za vrijeme svake mise sudjelujemo u Isusovoj žrtvi kao da smo ondje zaista bili i donosimo na križ dijelove svoje neotkupljene osobnosti, kako bi Božji Zakon, kroz Riječ i Euharistiju, bio upisan u naše srce i postao dio nas, te kako bismo ga vršili zato što to zaista želimo i zato što to u srcu smatramo duboko istinskim i pravednim činom.

Svećenici koji vjeruju u misno otkupljenje

Naravno da se to odnosi samo na one koji vjeruju u Božju riječ, koji poznaju nauk Crkve i vjeruju u nj i koji imaju istinsku želju za obraćenjem i posvećenjem. Budući da se ovo što sam sada napisao, po našim crkvama gotovo i ne propovijeda, ili se propovijeda na teško razumljiv način, ili to propovijedaju oni koji sami ne mogu prenijeti vlastita iskustva obraćenja, prisiljeni smo sami odvojiti vrijeme za proučavanje liturgije ili ići u one župe, onim svećenicima koji vjeruju u misno otkupljenje, sami ga žive i onda svoja iskustva prenose vjernicima.

Sve se ovo mnogima čini komplicirano i potpuno nepotrebno, neke će čak i razljutiti i samo će mali dio vjernika o svemu ozbiljno promisliti. Bog nam je dao da sami izaberemo za koju ćemo se vječnost roditi i sam nam je dao da odredimo svoju poziciju na nebu ili u paklu, jer ni u nebu ni u paklu nećemo biti svi ni jednako kažnjeni ni jednako nagrađeni. Sami zaključimo o čemu će ovisiti gdje i kako ćemo završiti. Pavao kaže da sve ovisi o vjeri. Dakle, oni koji vjeruju trudit će se obraćati, a oni koji ne vjeruju pokušat će zadobiti nebo vlastitim djelima pobožnosti koja do sada nisu nimalo promijenila njihova srca.

Želim vam blagoslovljeno čitanje Booka i našeg portala Book.hr ‒ čitanje koje će vas potaknuti na iskreno obraćenje i otkupljenje po svetoj misi.

Priredila Martina Vidaković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh