Foto: Shutterstock

Netko bi mogao reći: „Budući da Bog može i hoće dati mi svetu postojanost, zašto mi je ne udijeli jednom zauvijek kada je molim?“ Razlozi koje su za to naveli sveti oci, mnogi su. Bog je ne udjeljuje jednom zauvijek i odgađa je nadasve da prokuša naše pouzdanje i da je mi sve više želimo. Sveti Augustin piše da veliki darovi zahtijevaju veliku želju, jer se primljena dobra ne cijene odmah kao ona dugo željena. „Bog ti neće odmah udijeliti kako bi naučio željeti jako velike stvari. Dugo željeno slađe je kada se zadobije. Dok ono odmah udijeljeno, gubi vrijednost.“

Bog tako djeluje da ga ne zaboravimo. Kada bismo već bili sigurni u ustrajnost i za svoj spas te ne bismo imali neprestanu potrebu za Božjom pomoći da se očuvamo u milosti i spasimo, lako bismo zaboravili na Boga. Nužda tjera siromahe da pohađaju kuće bogatih. Zato nam Gospodin ne daruje odmah milost spasenja, nego je odgađa do naše smrti: da nas privuče k sebi i da nas vidi često prostrte do svojih nogu i tako nas još više obdari. „Odugovlači uslišanje naše molitve“, piše sveti Ivan Zlatousti, „ne zato što je tvrdokoran, nego da budemo postojaniji i da nas privuče k sebi.“

Iz knjige „Razgovarati s Bogom“ sv. Alfonza Liguorija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.