Foto: Shutterstock

Prije više godina bio sam u školskoj diskoteci. Ušao sam u dvoranu u kojoj su plesale samo djevojke – sve su poskakivale na isti način. Dečki su se stidjeli i podupirali zidove, praveći se da vode važne razgovore.

Kopiranje je vrijedno žaljenja.

Činiti pod svaku cijenu sve da bismo na druge ostavili što bolji dojam odlika je sociopata

Sudjelovao sam jednom u duhovnim vježbama za svećenike. U vrijeme sv. mise bilo ih je nekoliko za oltarom i svi su imali lagano naklonjenu glavu u lijevu stranu i ruke držali sklopljeno na način kako je to papa znao činiti palčevima dodirujući vršak nosa. A Bog nam u svećeničkom očinstvu predlaže da budemo originalni i slobodni. Ne možemo biti kopije o. Pija ili replike Majke Terezije. Doduše, činjenica je da originalnost i individualnost može biti riskantna. Svojevremeno je Kiko Argüelo nosio kaput s kapuljačom opšivenom krznom. Nekoliko mjeseci poslije mnogi su neosi nosili isti takav. Na jednoj konvivenciji pojavio se Robert Friedrich Litza s dreadlocksima. Na sljedećoj ih je bilo već njih nekoliko desetaka s istom frizurom, pa čak i istim hlačama i cipelama. Neki katehisti imaju isti naglasak kao i Kiko, iako na potpuno drugom jeziku. Isto je s nekim karizmaticima. Zašto ne mole nekim drugim riječima, već svi uvijek viču Aleluja ili Isus je Bog!? Ima bezbroj drugih hebrejskih i latinskih riječi koje izražavaju radost, slavljenje ili su priznanje vjere u boštvo Isusa Krista. Zašto uvijek dižu jednu ruku prema gore, a ne, primjerice, pred sebe? Zar nije moguće moliti u nekome drugom stavu? Sve se to tiče i svećenika iz krugova elitne duhovnosti ili mojih kolega po struci, odnosno duhovnih otaca. Zašto mnogi od njih govore nemuževnim glasom ili ne skidaju s lica osmijeh poput Mona Lisina? Treba li biti duhovan čovjek ili je dovoljno ostaviti dojam koga takvoga? Ako se silno trudim prikazati sebe kao produhovljenu osobu, je li to uistinu duhovni način življenja? Činiti pod svaku cijenu sve da bismo na druge ostavili što bolji dojam odlika je sociopata.

Iza takve težnje da oponašamo nekoga sigurno se skriva strah da bismo mogli otkriti da smo sami sebi više nego dosadni, da jednostavno ne postojimo

Iza takve težnje da oponašamo nekoga sigurno se skriva strah da bismo mogli otkriti da smo sami sebi više nego dosadni, da jednostavno ne postojimo. I uvjeren sam da je povezana s pitanjem našeg odnosa s rođenim ocem. Nije riječ o tome da ga možda nije bilo, nego o tome da je bio dominantan, presnažan u naglašavanju sebe pa sve do negiranja bilo kojih vrjednota koje su, moguće, drijemale u sinu. Uz dominantnog oca sin može spriječiti razvoj vlastitih vrijednosti i nikada ne željeti biti svoj.

Bog želi da duhovnik bude originalan, neponovljiv. Postaje nam u svome božanskom očinstvu vrlo blizak u meditaciji, u euharistiji, u molitvi, kontemplaciji ikona i u mnogim drugim okolnostima. U svim tim doživljajima neobično je nježan, tih, fin kako bismo bez straha pred njegovim veličanstvom i slavom mogli graditi svoju duhovnu osobnost. To je teško jer od čovjeka traži sabranost, poniženje, poniznost, osluškivanje, upiranje pogleda, učenje, razmišljanje, otkrivanje. Sve ono što predstavlja vlastiti napor, a ne besmisleno kopiranje. Kada nekoga kopiram, mogu to činiti bez posebna napora i odmah imam dojam sudjelovanja u nečijim osobinama. (…)

Iz knjige patera Augustyna Pelanowskog „U potrazi za Božjim duhovnicima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.