Osobni razvoj

BOG NAS LJUBI UNATOČ NAŠOJ NESAVRŠENOSTI // Bog želi da svatko bude radostan i da svjedoči ljepotu svoga poslanja – unatoč nesavršenostima!

Bog želi da svatko bude radostan i da svjedoči ljepotu svoga poslanja – unatoč nesavršenostima!

Život treba proživjeti smisleno. To svatko zna. Pa i malo dijete kada osjeti dosadu, traga za nečim novim, za aktivnostima koje će mu izgledati dovoljno smislenima i uzbudljivima, koje će buditi njegove sposobnosti i izazivati ga da ih upotrijebi. Čežnja svakog čovjeka jest da koristi svoje potencijale kako oni ne bi ostali zatomljeni a čovjek nesretan i nespokojan. Kroz svoje djelovanje svatko želi osjećati da njegov život ima smisao. Tome ne teži samo čovjek već je smislenost u ljudski život upisao sam Bog. Bog nas je stvorio i vidi smisao našeg postojanja bez obzira na trenutne okolnosti u našem životu, upravo zato što se stvaranje nastavlja svakim novim danom. Božja milost neprestano je na djelu kako bi svakome od nas bila stup uz koji možemo hodati uspravno, i kad bismo, zbog malodušnosti ili težine grijeha i raznoraznih propusta, od svog poslanja najradije odustali.


Razmišljanje o Isusovu poslanju može iscijeliti razmišljanje i stav naspram našeg poslanja, koji svaki čovjek ima, makar to i ne slutio.

Čekaš li da se potpuno očistiš i središ pa da onda pristupiš Bogu?!

Ako si svećenik, imaš autoritet koji ti nitko ne može oduzeti. Imaš ga ne zato što si najpametniji i najmanje griješiš, već zato što te je Bog odabrao. Ako si roditelj, imaš autoritet koji nitko ne može zamijeniti. I imaš ga ne zato što si uvijek smiren a djeca su ti uvijek poslušna i besprijekorna u ponašanju, već zato što te je Bog odabrao. No znači li to da nikada nećeš griješiti ili da ćeš biti pošteđen slomljenosti na svome putu? Nikako. Hoće li biti prilika kada će ljudi pokušati ismijati tvoj autoritet? Itekako! Hoćeš li i sam nekad pomisliti da nisi dorastao tome poslanju? Mislim da da. Ali ne treba očajavati jer Bog ima rješenje, i to kakvo! Naime, Bog ima poslanje i za ljude koji se nalaze u okovima! Koliko god nevjerojatno to zvučalo, upravo je tako svoje poslanje nekad doživljavao sv. Pavao, koji je za sebe znao tvrditi da je Božji poslanik „u okovima”. Pa ipak, budući da je svetac, i da ga u Crkvi toliko spominjemo, očito je to svoje poslanje na kraju uspješno izvršio.

Takvo ispreplitanje ljudske slomljenosti i Božjih poticaja u ljudskoj duši nije nekakav izolirani slučaj u ljudskoj povijesti, već ono prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način dotiče svakoga. Također, može biti i veoma bolno! No bitno je odbaciti pomisao (kad god se ona pojavi) da trebamo biti besprijekorni kako bismo na kraju bili korisni, i ne odustajati. Trebamo se suprotstaviti samima sebi kad priželjkujemo pristupiti Bogu tek onda kad se potpuno očistimo i sredimo, jer „ne treba zdravima liječnik već bolesnima”. Isus nije došao zvati pravednike, već grešnike. I Božja milost nam ne treba ako mislimo da smo sami sebi dovoljni! Stoga ne trebamo držati sve konce u vlastitim rukama, to Bog čini! Nama su vlasi na glavi izbrojene! Ne trebamo o svemu brinuti, budući da ne ovisi sve o našoj snazi, hrabrosti, domišljatosti i izdržljivosti. Bog zna što nam je potrebno, i nikad nam neće uskratiti svoju pomoć na našem putu. Moramo također znati da nam Bog ne može unaprijed dati ono što će nam možda jednog dana trebati, ne možemo dočekati spremni buduće događaje na takav način, već jedino pouzdanjem u Boga. Moramo se osloniti na Gospodina i na sadašnji trenutak i prihvatiti onu milost koja nam je danas zaista potrebna.

Ne dopustimo da grijesi koje smo učinili u prošlosti učine da više ne vidimo blagoslove na svome putu

Slučaj sv. Pavla može nam biti od velike utjehe kada nas zahvate malodušnost i očaj, kada smo slabi i mislimo da je Bog sigurno pogriješio kada nas je odabrao za određenu dužnost. Jer, naime, tada bismo mogli biti u velikoj napasti da krenemo krivim putem: ili da postanemo neizmjerno oholi i umišljeni kako bismo se zaštitili od tuđih kritika, od mogućih neuspjeha ali i od istine o sebi, ili da postanemo toliko razočarani te počnemo misliti da smo potpuno beskorisni. Dakle, da mislimo da je poslanje ili naš vlastiti projekt, u koji nismo ni pomislili uključiti Boga, ili da uopće ne pripada nama jer „smo ni za što” pa je bolje da ga pokušamo prepustiti kome drugome.

S ljudskim poslanjem povezano je i pitanje autoriteta i odgovornosti. Ne bi nas trebalo čuditi što ćemo mi ljudi prije kritizirati čovjeka koji obavlja neku istaknutu dužnost koja za sobom nosi mnogo odgovornosti, negoli onog koji možda „besposličari”. Čovjek koji ima bilo kakav autoritet mora se naučiti nositi s kritikama i negodovanjem. Pod time ne mislim samo na političare i moćnike svijeta već pogotovo na svećenike, roditelje, odgajatelje, zapravo na sve one koji upravljaju ili imaju utjecaja na bilo kakvu ljudsku zajednicu. Pitanje autoriteta nije povezano (samo) s ljudskim kvalitetama, kako mi ljudi često mislimo, pa opisujemo kakav bi trebao biti idealni vođa, i kakav bi nastup trebao imati. Primjerice, Mojsije nije volio pričati pa ga je Bog ipak poslao da priča. Nadalje, za autoritet nije presudno kako okolina na njega reagira: svećenik bi imao autoritet otpuštati grijehe pa i da ne ostane više čovjeka na zemlji koji bi se podložio tom autoritetu i iskoristio tu divnu mogućnost. To što nekima plješću, a druge ismijavaju nema nikakve veze s autoritetom koji Bog dodjeljuje pojedincima.

Činimo veliku pogrešku kada propuštamo uključiti Boga u tu našu kompliciranu jednadžbu. Pogledajmo Isusa i njegov autoritet. Je li on imao sljedbenike? Jest, svakako. Ima ih i dan-danas. Jesu li njemu pljeskali? Jesu. No bilo je i onih koji su do te mjere pokušali istisnuti njegov autoritet, da su ga na kraju i osudili na strašnu smrt. (Među tima su bili i oni koji su mu prije pljeskali!) Dakle prihvaćanje ljudi nije mjera za autoritet koji dolazi od Boga. Zanimljivo je da je Isus tvrdio da riječi koje govori nisu njegove, već da su mu dane da ih dijeli drugima. A to je govorio upravo stoga što njegov autoritet nije potjecao iz ljudske oholosti i stava „ja znam najbolje”, već je dolazio od Oca.

Ako se slomimo pod teretom obveza i odgovornosti, oprostimo i sebi i drugima koji su možda makar nesvjesno poticali u nama osjećaj krivnje. Nije kraj svijeta kada padnemo! Nemojmo sebe kažnjavati grižnjom savjesti i žaliti za propustima učinjenima u prošlosti. Prožalimo neko vrijeme, ali tada se uzdajmo u Gospodina i njegovu svemoć u svakoj beznadnoj situaciji. Papa Franjo je izrekao nešto toliko lijepo i ohrabrujuće kada je majkama savjetovao da ne dopuste da brige, problemi i tuđi prigovori umanje radost majčinstva, jer majke moraju svjedočiti ljepotu života. Ne dopustimo da grijesi koje smo učinili u prošlosti, sumnje koje se slijevaju na nas iz našeg ali i iz umova iz okoline učine da više ne vidimo blagoslove na svome putu. Kao što bi majke morale svjedočiti ljepotu života, tako bi i svećenici morali svjedočiti ljepotu vlastitog poziva, koju ne bi trebali umanjiti negativni komentari ostalih vjernika ili okoline, ili pak nekakav „neuspjeh”. I tako svatko već prema vlastitom pozivu. Nitko nije savršen, ali Bog želi da svatko bude radostan i da svjedoči ljepotu svoga poslanja.

Okovi koje ponekad osjećamo ne sputavaju Boga da nas pošalje izvršiti poslanje koje je naumio za nas

Okovi, koje ponekad osjećamo, bilo vanjski ili pak nutarnji, uopće ne sputavaju Boga da nas pošalje izvršiti poslanje koje je naumio za nas. Bog uvijek donosi radosnu vijest u naš život, bilo u sretnim, bilo u teškim trenutcima! Isus je bio razapet kako mi ne bismo trebali biti razapeti između stalnih krajnosti, kao što su ove: „Baš smo super” ili, s druge strane, „Baš smo za niš’”, već kako bismo u njemu našli istinu u vlastitom životu i slijedom toga – spas! Jer svatko od nas je čovjek, jedinstven i po svojim slabostima i manama, koji u Božjem planu ima jedinstvenu zadaću. Jedini uvjet za uspjeh jest taj da mu vjerujemo. Da ustanemo svaki put kad padnemo. Da, baš svaki. Da odustanemo od kalkuliranja, od umišljenosti ili pak traženja odobrenja drugih ljudi i da prigrlimo sve svoje talente, ali i sve svoje slabosti putem kojih će nas Bog ojačati i naučiti pouzdanju u njega – tako da na kraju ipak uspijemo izvršiti ono što nam sada izgleda nemoguće. „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje”, bile su Gospodinove riječi upućene sv. Pavlu koji je vapio Gospodinu da otkloni kušnju koja ga je veoma pritiskala. Križevi nas neće slomiti: to je Gospodinovo obećanje, i tako će na kraju sigurno biti. Nakon križa slijedi uskrsnuće!

To nikako ne znači da nam Bog želi dodijeliti dužnosti upravo onda kada smo slomljeni ili kada nije sve sređeno u našem životu, već da Bog nikad, ama baš nikad, ne odustaje od nas, koliko god se mi loše ‘držali’ i da uvijek vidi kako križeve pretvoriti u blagoslov. On to zna i želi učiniti u životu svakoga od nas. Iskusila sam to nebrojeno puta otkad sam se vratila u Crkvu, ali se uvijek nanovo moram boriti s napašću da pomislim da me je Bog napustio kada ponovno postane teže. Jedna od takvih milosti koje sam doživjela od Gospodina bila je ta da sam završila studij koji nisam uspijevala s lakoćom privesti kraju baš nakon udaje i nakon rođenja prvog djeteta, kada je okolina čisto ljudskim razmišljanjem bila veoma skeptična u vezi svega toga. Zadnji ispit prije djetetova rođenja položila sam u petak; u subotu sam otišla na ispovijed, kada mi je svećenik dodijelio i poseban blagoslov pred porod, i tu istu noć završila sam u bolnici. U ponedjeljak ujutro suprug i ja dočekali smo rođenje prvog sina. Bog nas nikada neće poslati u nešto pa nas onda napustiti, uvijek bdije nad nama, makar mi toga i ne bili uvijek potpuno svjesni.

Naravno, idealno bi bilo da dužnosti dočekamo sa što manje rana, što spremniji i slobodniji, ali to nije uvijek moguće. Tada je posebno važno da se držimo Boga koji zna kako nas iscijeliti kako bi nas darovao drugima, jer ako i sami nosimo teret, odgovornost za drugu osobu ili drugu obvezu mogla bi nam se činiti iznimno teškom. Nesretni smo kada se previše bavimo samima sobom, to nas uči Isus ali i iskustvo, a ne uspijevamo se baviti drugima kada nas rane opet usmjeravaju prema nama samima. No Bog će nam pokazati put do izlaza iz tog začaranog kruga. Zato, ne bojmo se!

Nisi svemoguć i savršen, ali uz Boga nikada nisi sam!

Stoga, dragi mladiću, draga djevojko, predivno je ovo vrijeme koje imaš kako bi se mogao posvetiti sebi i svome duhovno-psihičkom sazrijevanju. Predivno je što se nisi odvojio od Crkve, koja ti može pružiti potporu u tom delikatnom razdoblju. Ako i imaš neke sumnje, ili tvoja okolina ne dijeli tvoja razmišljanja i tvoju vjeru, to može biti teško danas, ali jamčim ti da, ako izdržiš, na taj način bacaš sjeme koje će donijeti prave i vrijedne plodove u zrelijim godinama, kad će se odgovornosti umnožiti i kada će možda i tvoja okolina biti prisiljena na promjenu kako bi izdržala teret života. Cijeni stoga što imaš na raspolaganju svećenike kad god poželiš s nekim razgovarati ili kada imaš potrebu zatražiti savjet. Nakon što sam bila devet godina udaljena od Crkve, znam koliko nakon povratka može biti teško prihvatiti predivne i jednostavne istine naše vjere, poput one da je Bog Otac koji rado prašta, i koji je za nas, a ne protiv nas. Koristi često tu blagodat i ne dopusti da se gomilaju rane u tvojoj duši. Ako nemaš nikakvu odgovornost osim škole, studija ili vlastitih slobodnih aktivnosti, pokušaj aktivnije sudjelovati u obvezama unutar obitelji. Djeca koja se osjećaju korisnima i koja imaju odgovornosti unutar obitelji, lakše će podnijeti odgovornosti i brige kada budu imali vlastitu obitelj ili neko drugo poslanje. Kada pak dođe vrijeme da te Bog pošalje i kada spoznaš vlastiti put, znaj si uzimati predaha kako se ne bi prebrzo nepotrebno opteretio. A nadasve, ne isključuj nikada Boga iz svoga života, i drži ga se čvrsto naročito u zahtjevnim razdobljima ili kada budeš imao mnogo obveza, jer će ti uvijek pružati mir i odmor duše, koje ćeš itekako trebati.

Nedavno mi je jedna žena koja je ostala udovica u kasnim tridesetima ispričala da je nakon smrti supruga trebala zatražiti pomoć psihologa, te da je znala odlaziti i dvaput dnevno u crkvu kako bi pronašla utjehu. Djeca su bila u tinejdžerskim godinama i brinulo ju je mnogo toga što nije imala više s kim podijeliti. Jedno dijete počelo je gomilati loše ocjene u školi i ona nije znala kako da mu pomogne. Pokušala je na sve načine koje je mislila da ima na raspolaganju, ali nije išlo. Tada joj je psiholog rekao da ga ona ne može zaštititi od svih padova. Da je važno da mu bude potpora, ali da se ono mora naučiti boriti samo za sebe. I na kraju, da je bolje da se slomi danas, kao tinejdžer, nego kad jednog dana bude u braku i imao djecu. Te riječi mogu zvučati teško, pogotovo jednoj majci koja želi zaštititi svoju djecu od svih mogućih nevolja, i vjerujem da ovoj ženi nije bilo nimalo lako. Ali ako mislimo da sve ovisi samo o nama i da ako se maksimalno trudimo, poraza neće biti (a svi se moramo boriti protiv takve napasti) – nakon križa nećemo doživjeti uskrsnuće, već će ostati samo bol i krivnja. Ne ovisi sve o nama, i dok god to ne shvatimo, nećemo zadobiti Isusov mir, koji je rekao da bez njega ne možemo učiniti ništa.

Ponekad kada gledamo tuđu slomljenost, kao da se znamo čuditi: „Gle još jednog čovjeka”! Ali, upravo i jest tako, svi smo samo ljudi, krhki i potrebni Boga. I svi, bez iznimke, trebamo se takvima i priznati: čovjek koji prolazi kroz kušnju zato da bi se još više pouzdao u Boga i pobijedio svoj križ, a promatrači trebaju za tu osobu moliti Boga. Nemojmo kritizirati jedni druge, i nemojmo biti grubi s čovjekom u kušnji. Ona će svakome od nas kad-tad doći ‘u posjet’, makar joj mi nastojali pobjeći.

Ako nam se i dogodi da nemamo snage za dalje, ili smo zbog rana dijelom ostali u prošlosti, znajmo da nismo jedini. Ima toliko ljudi koji svojim životom svjedoče da je uz Boga sve moguće okrenuti na dobro. Bog i našu bol može pretvoriti u blagoslov, na način kako je to preporučio i sv. Pavlu: snaga se u slabosti usavršuje! Bog će nam pružiti mogućnost da konačno ostavimo prošlost gdje joj je i mjesto i da krenemo živjeti kao slobodniji ljudi, možda upravo putem kušnje koju trenutno prolazimo! Zato se ne bojmo, to je borba za koju se svatko treba osobno zauzeti! I Izraelci su morali dugo koračati pustinjom kako bi se naučili oslanjati na Boga. Prihvati da nisi svemoguć i savršen, ali još više: zavoli činjenicu da uz Boga nikada nećeš biti sam.

Na vrh