Intervju

Bog ljubi grešnika!

Bog ljubi grešnika book evangelizacija

Razgovor s paterom Markom u povodu izlaska njegove knjige, živo nadahnute na poruci milosrdne ljubavi prema grešnicima

Evo samo djelića razgovora s paterom Markom, u kojem govori o svojoj novoj knjizi „Grešnicima ulaz dopušten” – o tome zašto je u Božju ljubav siguran više nego u bilo što drugo; zašto tako lako upadamo u grijeh; o svojoj vlastitoj grešnosti i slabostima; o Dizmi – suautoru knjige – te daje hrpu konkretnih savjeta koji nam mogu pomoći da stanemo na stranu Krista Pobjednika…

Razgovarao Dino Okičić, Karlovac


Patere Marko, zašto ova knjiga i zašto baš takav naslov?

Kao što svi znamo, proživljavamo svetu Godinu milosrđa i uistinu mislim da sam osobno ove godine doživio značajnu duhovnu preobrazbu, na tegobnome putu svetosti, od koje sam još udaljen nekoliko stotina svjetlosnih godina, ali barem sam na vrijeme stigao uočiti i prepoznati putokaz. To bih, na prvome mjestu, htio posvjedočiti ovom knjigom: „Svaki svetac ima prošlost, svaki grešnik može imati budućnost”, kako netko pametno reče. Bog u svojoj dobroti uvijek ima nešto više i bolje za nas! Napisao sam ovu knjigu kao običan grešnik – klasičnim grešnicima; ona je, u biti, poruka božanske nade i utjehe ljudima izmučenim padovima. „Komu je više oprošteno, taj više ljubi”, kaže Isus; ja Ga zaista ljubim, jer mi je neopisivo mnogo oprostio! Ova me jubilarna godina, proglašena od našega Pape, koji je uistinu neprocjenjivi dar Duha Svetoga Crkvi danas, nekako potpuno obuzela! Zapravo, nekako ponajviše o tome i razmišljam – o milosrđu. Razumio sam da je Božje milosrđe dar slabima i grešnima te sam odlučio upravo takvima napisati pojašnjenje ove „najvažnije Božje osobitosti”, kako je u svojemu „Dnevniku” prenijela sv. Faustina Kowalska. Ova je knjiga, ponavljam, jer je važno ponoviti, dar jednoga grešnika drugim grešnicima, a ujedno i poziv na obraćenje i meni, i čitateljima jer sve nam govori kako je grijeh zapravo smrt, a življenje grijeha nesretnost u kojemu nema blagoslova, mira, ni radosti. Naš jedini problem na ovome svijetu je zapravo – grijeh. To je nepodnošljiv teret ljudima, grešnik je uvijek iznova gladan i u toj izgladnjelosti sve više pada u ponore frustracijâ i depresijâ. Život bez Boga nije život, to je jedna velika obmana; predivno je i neopisivo dobro živjeti izvan užasavajuće moći grijeha! Naslovom knjige htio sam naglasiti tisućljetnu istinu koju propovijeda Crkva: da Bog ljubi grešnike i zove ih kući, kao što čitamo u Pismu: „Ne želim smrti grešnika, nego da se obrati i da živi”. Danas mnogi shvaćaju Crkvu kao maćehu, kao samovoljnu i samozadovoljnu organizaciju mrtvih puhala koja progoni one koji samo žele „malo uživati”. Crkva je sasvim suprotno: najbolja majka, najmilosrdniji živi organizam isprepleten vjerom, pouzdanjem i ljubavlju, studenac pun duhovnoga blaga za one koji žeđaju za Istinom. Ta nam Crkva ove godine daje poseban dar, poziv i blagoslov: milosrđe. Veoma mi se svidjela jedna misao koju sam čuo na seminaru izlječenja rana od pobačaja, a glasi: „Crkva je bolnica za grešnike, a ne hotel za svece”. Ova je knjiga moj osoban doprinos onom Papinom ʽIzađite na periferijeʼ a na tim periferijama čekaju duše koje trpe, jer su u grijehu. Papa je rekao da bi pastiri trebali dobiti malo ʽmirisa stadaʼ pa sam knjigu napisao iz iskustva života i suživota u stadu, odričući se svoga omiljenoga Bvlgari parfema. Pretpostavljam da se nekima koji nisu grešnici ovaj naslov neće veoma svidjeti, ali svejedno sam ga pribio na vrata svoje župne crkve, uz napomenu župljanima da ovo ne vrijedi, naravno, za svećenika (ha, ha). Mi smo posebni. Međutim, kako pjevuše Beatlesi ʽIs is there anybody going to listen to my story…ʼ to ne znam, ali se nadam da će nekima barem malo pomoći. Svakodnevno se čudim Božjim putovima, a najviše mi čuđenja izaziva upravo činjenica da sam ovako jadan pozvan u sveti red. Milosrđe i amen. Bog neizmjerno ljubi grešnika, jer je njegovo dijete, jer je slabašno, oskvrnjeno, utučeno, prazno, krhko njegovo dijete. Ljubi ga neizrecivo, i isto tako nad njime plače.

Zašto onda tako lako upadamo u grijeh…?

Slabi smo ljudi, ne trebamo se zgražati i sablažnjavati tom slabošću, već ustajati i hrabro tražiti dalje načine da više ljubimo. Jer, grijeh je u svojoj biti zapravo potraga za ljubavlju, na krivim mjestima i u krivim prigodama. Međutim, općenito gledajući, smatram da u Crkvi danas imamo premalo pouke. Da, poučava se djecu, ali što je s odraslim vjernicima? Nekada su možda bile i dovoljne same pobožnosti, danas više nisu. Pogotovo ako su neobjašnjene. Prosječan vjernik ne čita redovito Sveto pismo, ne razmatra Riječ, ne proučava Katekizam, ne razumije mnoštvo stvari, pa upada u mnoge laži i stranputice. Nije dovoljno slušati tjednu propovijed od pet do sedam minuta!

Čovjekov je duh gladan i žedan pouke, svećenici ovih vremena moraju zakoračiti dublje u to polje, i orati. Pouka poziva na pobožnost prema Bogu, na pravednost, na čovjekoljublje. Protestanti su nas, s oproštenjem, čini mi se, u toj pouci nekako nadmašili… Ozbiljnije i zrelije pristupaju bogoslužju, istražuju, oduševljavaju se, svjedoče, kopkaju po Bibliji na sve strane, znaju odgovoriti na pitanja onih koji tragaju…

„Trebalo bi svece prikazivati onakvima kakvi smo mi sami, kako bismo i mi onda postajali poput njih…”

Kod Isusa uvijek i za svakoga postoji druga šansa, rješenje, izlaz, spasenje!!!

Patere Marko, zašto ova knjiga i zašto baš takav naslov?Čini mi se da je veliki dio vjernika odbjeglih iz Crkve koji više ne prakticiraju sakramentalni život, odnosno onih koji prakticiraju sakramente isključivo zbog tradicije, napustilo Crkvu upravo zbog nerazumijevanja razlike između grijeha i grešnika? Mnogi se tuže da svećenici s oltara žestoko napadaju ljude te je bolji izbor otići nedjeljom u šoping-centar nego u crkvu?

Grijeh je pravo tlačenje, boriti nam se sa čitavim falangama demona, i najbolje je da svi lijepo šutimo i zatvorimo se čvrsto u tabernakul. Grešnik mrzi sebe ali ne može si sam pomoći. Nalazi se u kavezu (možda i zlatnomu), dok mu život prolazi u nekoj unutarnjoj vatri koja malo-pomalo izjeda i iskrivljuje stvarnost; grijeh je upravo iluzija života. Nisam fatalist, nisam tridentist, lefebrist ni jansenist, ne podržavam ideju „sudbine”, ne vjerujem u bioenergiju, ne možemo sve svoditi na đavla, ali ako nas nešto odvede od Stvoritelja, onda naš neprijatelj sasvim sigurno ima svoje kandže u tome.

„Crkva je bolnica za grešnike, a ne hotel za svece”

Lakše je, naravno, u drugima vidjeti ovisnost o alkoholu, negoli u sebi vidjeti ovisnost o ljudskim obzirima, oholosti, osuđivanju…

Ne ćemo biti njegove igračke, u krematoriju njegovih izopačenosti, nema šanse, apage! Moje je iskustvo sljedeće: svećenik koji pastvi mega-mudruje i uvijek nešto silno inteligentno moralizira, a istovremeno nimalo ne vidi „brvno u svojemu oku”, sâm nije doživio milosrđe pa ga ne može drugima niti dati. Jasno k’o politika desnog centra. Žalosno je to, ali ja neću suditi nikoga osim sebe. Oduševio me, s druge strane, jedan subrat koji je propovijed započeo tako što je dao slavu Bogu svjedočanstvom o svojoj negdašnjoj ovisnosti o alkoholu, moleći prisutni narod da moli za njega jer je svjestan svojih slabosti i ograničenja te znade da mu se boriti do smrti. Ljudi su u crkvi malo plakali, dosta pljeskali i puno molili. Ovaj svećenik nije iz našega kraja, naravno, kod nas nema potrebe za takvim razotkrivanjem duše. Njegov alkoholizam je samo znak nezadovoljstva i unutarnje krize, koja je urodila tom ovisnošću. Lakše je, naravno, u drugima vidjeti ovisnost o alkoholu, negoli u sebi vidjeti ovisnost o ljudskim obzirima, oholosti, osuđivanju. Svakako, svećenik nije i ne može biti monarh, šerif, menadžer ili nekakav državni službenik, niti je pozvan da prijeti, vlada ili da zapovijeda. Svi smo isti, kako naš narod mudro kaže: „Odijelo ne čini čovjeka”. Međutim, istina o grijehu mora se čuti i spoznati: to je temeljna dužnost svih onih koji se nazivaju Kristovima.

Grijeh jest, naime, neizreciva strahota i užasna stvarnost tame u duši. Đavao preko grijeha Božju djecu čini robljem, nesretnim i nezadovoljnim stvorenjima, lutalicama bez orijentacije i životnoga mira. Grijeh čovjeku oduzima snagu i sve korisne i potrebne oslonce; uvodi ga u bolesti i stanja očaja i malodušnosti. Kolone mi dolaze na razgovor, kolone slomljenih i silno opterećenih ljudi! Grijeh jest uistinu naš najveći neprijatelj i najrazornije oružje upereno protiv čovjekova zemaljskoga i nebeskoga života.

Nije dovoljno slušati tjednu propovijed od pet do sedam minuta! Čovjekov je duh gladan i žedan pouke

Zato je čovječanstvo danas na realnome rubu samouništenja: zlo se naziva dobrim, a dobro zlim, opravdava se i promiče nenormalno, a ljudi koji to vide i reagiraju, stradavaju. Možda se zaista i nalazimo u pravim posljednjim vremenima, jer sve puca po šavovima, doslovno sve i posvuda. Gdje su nam sveci? Jao nama kada nestane svetaca! Svi mi možemo teško pasti, odvratno sagriješiti, postati sâmo blato i krv. Međutim, dok čovjek ne opravdava to stanje i bori se svim svojim silama i diže se iz svojih padova, još uvijek ima šanse da povrati nevinost i duševnu ljepotu te da po Božjoj milosti bude sretan, u punini. Upravo to jest i takvo jest milosrđe našega Spasitelja jer pisano je: „Gdje obiluje grijeh, tu se još više razlijeva milost Božja”. Neprijatelj prvo kuša čovjeka raznim načinima, ne bi li zanemarivanjem molitve i crkvena zajedništva oslabio volju; lukavim smicalicama hvata u svoju opaku mrežu, a nakon učinjenoga grijeha poklanja mu bolnu prazninu i osjećaje samooptuživanja, optuživanja drugih i svekoliku žalost, strah, tjeskobu. Čovjek je u grijehu nemoćan da istinski ljubi i prašta te u svakome pogledu nazaduje, ranjavajući i one oko sebe. Možemo reći da onoliko silno koliko Bog ljubi zavedena i bijedna grešnika, toliko i „mrzi” grijeh koji slama biće njegovih ljubljenih stvorenjâ. Možemo slobodno reći da je čovjek koji u sebi nosi smrtni grijeh – mrtav. On je leš. Našminkan, namirisan, dobra zdravlja, lijepih zúbî, ali leš. Kao što znate, životna mi je misija spašavanje nerođene djece pred pobačajem, ali htio bih naglasiti da je i abortus, i svaki drugi sličan čin, zapravo tek posljedica stvarnoga grijeha. Grijeh se nalazi i izlazi iz srca. Podjednako su strašni uzroci kao i posljedice ovoga stanja odvojenosti od Boga. Da zaključim, grijeh nije prirodno stanje čovjeka, ali Gospodin poznaje i daje lijek; ja jesam grešan, ali sam i svet po Isusu Kristu, koji živi u meni! Kod Isusa uvijek i za svakoga postoji druga šansa, rješenje, izlaz, spasenje!!!

(…)

Tako mi se nekako čini, generalizirajući i ne specificirajući, jer i kod njih ima svega i svačega, i tako se mnogo razlikuju od zajednice do zajednice, ali dobro je ponekad pogledati što i kako čine i drugi sljedbenici Krista. Nedavno sam čitao životopis Sluge Božjega patera Leona Dehona, osnivatelja svećenika Srca Isusova. Svidjelo mi se kako je autor knjige opisao ovoga sveca kao čovjeka puna mana i slabosti, koje mu nisu postale prepreka za svetost, nego štoviše, poticaj. Svidjelo mi se i što je zapisao o potrebi pouke u Crkvi: „Ova mlitava generacija dala nam je drugačijeg Krista. On nije više Krist radnikâ, nije više onaj Krist koji je svoje poslanje neprestano vršio među grešnicima i ljudima svijeta. Od lava judejskog postao je stidljiva ovca.

Naš Krist, čiji je gorljivi apostolski rad nadahnuo sv. Pavla…, pretvoren je u slabu i kukavičju figuru koja ima posla samo s djecom i bolesnima… Svi mi znamo kamo nas je dovelo pola stoljeća ovakve bijedne ludosti…” Slažem se sa Slugom Božjim, ako nema ozbiljne kateheze za odrasle, badava nam trud svirači. Borba s grijehom iziskuje trpljenje, nema pobjede bez križa. Pouka nam pomaže da prihvatimo trpljenje kao Božju pedagogiju spasenja i da nosimo svoj križ. Jedan je pastor to jako lijepo zaključio: „Najdublje trpljenje je izvor najvažnijim životnim poukama i temelj najplodonosnije službe” (Rick Warren, Svrhoviti život). U pouci bismo slušali i o našoj braći koja su postala sveci, a nisu inače rođeni na Marsu. Možda bi nas i njihovi životi prodrmali i potakli.

„…pouzdanje je život duše. Ako joj oduzmete pouzdanje, oduzimate joj život” (Sv. Franjo Saleški)

Lijepo je rekla u vezi glede toga sv. Bernardica Soubirous: „Željela bih da nam životi svetaca govore i o njihovim nedostacima, dok ih još nisu savršeno nadvladali, i o borbama koje su vodili. Trebalo bi svece prikazivati onakvima kakvi smo mi sami, kako bismo i mi onda postajali poput njih…” Pročitah to u životopisu s. Leonije Martin, rođene seke svete Male Terezije, koja je sebe nazivala „pokislim piletom” i „Isusovim dronjkom”. Sveci su savršeno znali što su… Tako, sv. Franjo Saleški u „Razgovorima” piše divno poučno: „Što više spoznajemo svoju bijedu, to se više trebamo pouzdati u Božju dobrotu i milosrđe. Doista, između milosrđa i bijede postoji tako jaka poveznica da se jedno ne može vježbati bez drugoga. Da Bog nije stvorio čovjeka, bio bi isto tako jako dobar, ali ne bi mogao biti milosrdan, jer se milosrđe očituje samo na bijednima… Bijeda je prijestolje Božjega milosrđa. Potrebno je stoga da je naše pouzdanje u Boga to veće što je veća naša bijeda. Doista, pouzdanje je život duše. Ako joj oduzmete pouzdanje, oduzimate joj život.”

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh