Duhovnost

BOG IH JE POKAZAO PROROKU EZEKIELU

Pater Pelanowski o skrivenim grijesima duše koji nam ugrožavaju spasenje „Isus: u posljednji će se dan u vrlo teškoj situaciji naći oni koji skrivaju svoj grijeh u srcu kao majka dijete u svojoj utrobi i maze ga s takvom ljubavlju, kako to čini majka sa svojim novorođenčetom! Zbog toga treba hrabro ući u svoju nutrinu… Spasit će se samo oni koji budu žalili nad svojim krivicama!”

Pater A. Pelanowski: tri skrivena grijeha duše koja nam ugrožavaju spasenje

Preko proroka Staroga zavjeta Bog je govorio narodu. Znalo se događati da su imali i neobične vizije. Jedan od njih, Ezekiel, bio je poznat upravo po takvim mističnim vizijama, neobičnim i spektakularnim. U vrijeme jedne takve vizije anđeo mu je pokazao unutrašnjost hrama ali ne na mjestu gdje se obavljao sam obred nego mu je naredio da uđe od strane skrivenih, pokrajnjih prostorija. (…) Ezekiel je vidio iznutra, u hramu, tri grijeha ljudske duše.


1. Kult onoga što je životinjsko u nama

Prvi od njih je kult onoga što je životinjsko u nama samima, što drži naše osjećaje i ponašanja na najnižoj razini: egoizam, lijenost, ravnodušnost, komocija u odnosu prema drugim ljudima. Mi smo ljudi, ali ponekad se ponašamo gore od životinja. Režimo međusobno jedni na druge kao psi, grizemo se kao zmije, ponašamo se odvratno, s mržnjom, ljubomorom, nepristupačnošću, požudom, žderemo sebe konzumirajući tijela, žderemo osjećaje, ponižavamo se, ulizujemo se prijevarno kao zmije, umiljavamo se kao mačke, otrovno ogovaramo, uništavamo se, uzajamno ponosni kao lavovi i varamo se uzajamnom prevarom divljih životinja.

Sve ovo ocrtava naše postupke. To su idoli! Dobro bi došlo unutarnje bijeljenje našega hrama! Treba prebojiti slike ovoga životinjskog i zvjerskog što nosimo u svojim nutrinama i objesiti nove slike svetosti prema kojima bi trebalo živjeti!

Slike naslikane na zidovima ove prve prostorije također je grijeh pornografije. Ezekiel je vidio naslikane životinje. Vidio je da ljudi griješe očima promatrajući erotske besramnosti na ekranima kina, računala, televizije i novina. Pornografija je životinjski kult tijela.

„Sedamdeset ljudi od starješina Izraelove kuće stajalo je pred njima, Jaazanija, Šafanov sin, u njihovoj sredini. Svaki je imao kadionicu, i dizao se uvis gust oblak od kada. Tada mi reče: ‘Vidiš li, sine čovječji, što čine starješine Izraelove kuće u mraku, svaki u sobi svojega idola? Jer misle: Gospodin nas ne vidi; Gospodin je ostavio ovu zemlju’” (Ez 8,11-12).

Što radimo kada nas nitko ne vidi, kada zaboravljamo da smo obuhvaćeni pogledom Božjim?

Sedamdeset starješina upućuje na broj Kristovih učenika kojih je također bilo sedamdeset, kao i na broj Mojsijevih proroka koji su primili Duha Svetoga! Jaazanija je ovdje posebno naglašen poimence zbog toga što je njegovo ime u suprotnosti s onim što čini. Korijen riječi u hebrejskom znači slušanje. Jaazanija ili „onaj koji sluša Jah“, sluša Boga! Međutim, sluša samo „po imenu“, a u svojoj nutrini klanja se idolima, odaje slavu (kadionica) svojim idolima! Takvi smo mi. Hvalimo se da u svemu slušamo Boga, da ga razumijemo, ali u stvari postupamo prema svojim nahođenjima. Kako je naše ponašanje slično ponašanju divljih zvijeri i kako je to daleko od onoga što od nas Bog očekuje! Vjerujemo u Boga ali štujemo tijelo!

2. Sklonost prema obožavanju i ovisnosti o drugom čovjeku

„Tada mi reče: ‘Vidjet ćeš još većih gadosti, što ih oni čine!’ Nato me odvede na ulaz sjevernih vrata Gospodnje kuće. Tamo su sjedile žene što su plakale za Tamuzom” (Ez 8,13-14).

Taj grijeh, to je sklonost prema obožavanju drugoga čovjeka i potrebi da sami budemo obožavani. Psihologija ovu pojavu naziva neurotičnom potrebom za ljubavi! Imamo u sebi nepobjedivu potrebu da smo voljeni i da volimo. Žene, u proročkoj viziji, oplakuju gubitak Tamuza, kumira ljubavi, istovjetnog grčkom bogu Adonisu. Ovo je neprirodna potreba obožavanja i posjedovanja nekoga, često pod svaku cijenu. Vezana je direktno uz gubitak voljene osobe ili uz to što smo bili odbačeni u djetinjstvu a može biti povezano i s teško proživljavanom samoćom, čak i bijegom od samoće. Negdje u srcu smo uvjereni da, ne Bog, nego samo čovjek može ispuniti našu potrebu za ljubavlju. Nije Bog onaj koji je voljen i obožavan, nego je samo „voljenje“ obožavano. Ovdje nije Bog naša ljubav, nego sam osjećaj koji postaje kumirom i ciljem.

Mnoštvo ljudi je ovisno o osjećajima, napaja se njima, trpi i uživa u otrovnim i emocionalnim ovisnostima. Sebi podređuju druge osobe i postaju ovisni o drugome čovjeku, čak i pod cijenu gubitka samoga sebe, svoga dostojanstva, kao i gubitka Božje blizine. Nevjerojatan broj ljudi ima s time problema – ovo je neki signum temporis! Izaija je prikazao taj grijeh srca i kroz druge slike: „U onaj će dan sedam žena prionuti za jednoga muža i ovako će govoriti: ‘Same ćemo se hraniti i odijevati. Samo daj da nosimo tvoje ime. Skini s nas sramotu’” (Iz 4,1). Ovo se tiče ne samo žena nego i muškaraca koji također znaju uhvatiti drugu osobu i bolesno je vezati na sebe, dovodeći srca do idolopoklonstva! U očima Gospodnjim ovo ponašanje je odvratno, ne samo stoga što znači izdaju Božje ljubavi i suprotno je naredbi da se prione uz Njega, nego prvenstveno jer dovodi do takvoga ponašanja o kojemu je sramota i govoriti. Da je u današnje vrijeme Ezekiel govorio o svojoj viziji, možda bi ispričao priču o skupini žena koje trče s obožavanjem za nekim idolom rock glazbe: Elvisom, Hendrixom, Morrisonom ili nekim suvremenijim.

3. „Kult sunca” – potreba za skretanjem pozornosti na sebe

„On mi reče: ‘Vidiš li, sine čovječji? Vidjet ćeš još većih gadosti od ovih.’ Nato me odvede u unutarnje predvorje Gospodnje kuće. Ondje na ulazu u Gospodnji hram, između trijema i žrtvenika za žrtve paljenice, bilo je oko dvadeset i pet ljudi čija su leđa bila okrenuta prema Hramu a lice prema sunčanom istoku. Klanjali su se suncu prema istoku. On mi reče: ‘Vidiš li, sine čovječji? Zar je premalo Judinoj kući što čine zločine, što ih ovdje čine, nego još napuniše i zemlju nasiljem, i mene svejednako izazivaju na gnjev? Eto, drže grane na svojemu nosu! Zato ću i ja u gnjevu postupati protiv njih. Moje oko neće ih gledati milostivo. Neću imati milosrđa. Kad mi zaviču u sav glas, neću ih slušati.’” (Ez 8,15-18).

Napokon, zadnji grijeh duše, najdublji je grijeh. Najdublji i najskriveniji kult – kult sunca! Vara se onaj tko misli da se radi samo o nekoj magiji, kultu zvijezda ili samoga sunca! Sunce simbolizira sjaj i slavu, skretanje pozornosti na sebe. Isus se samo jednom ukazao u slavi kada mu je lice postalo sjajno kao sunce. Učinio je to u najvećoj skrovitosti i to samo pred trojicom apostola. Ostalima nije dopustio da to vide. Znamo uistinu da je bio Sin Božji, pun sjaja i slave, ali nikada je nije tražio za sebe: živio je u tišini, skromnosti i skrovitosti srca! Sam je za sebe govorio: „Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete pokoj svojim dušama” (Mt 11,29). Na drugom mjestu kaže također: „A ja ne tražim svoje, ima onaj koji traži i sudi“ (Iv 8,50). Mi, međutim, čak i za najsitnije stvari tražimo najveće moguće priznanje i prihvaćenje. Svoj život činimo ovisnim o nečijoj lijepoj riječi, ljubaznoj gesti i ne znamo služiti u poniznosti i tišini srca. Za svaku izgovorenu riječ inzistiramo na priznanju i pohvali, a u ponašanju iz nas izlazi ponos. Koračamo kroz život kao purani, napuhani i uvredljivi, druge vrijeđamo i preziremo istinu. Spremni smo ismijavati nečije suze, na sve gledati odozgor i inzistirati na tome da drugi u nama gledaju heroje. Toliko smo navikli na uobraženost da nas to čak više i ne užasava. Anđeo je pak rekao da je takav stav najveća gadost u Božjim očima! To treba zapamtiti!

„Dignuti nos”

Onih dvadeset i pet ljudi stajalo je okrenuto leđima prema oltaru. Biti okrenut leđima prema nekome ili nečemu, tj. nekome okrenuti leđa, izraz je najvećega prijezira. Oni su odavali počast suncu, samome bljesku, samoj prepotenciji, kada su dizali granu ispred nosa. U komentarima Biblije Tisućljeća, doznajemo kako postoji mogućnost da se radi o liturgijskoj gesti vezanoj uz kult sunca. Na taj način se dizala uvis grančica palme i stavljala ispred nosa kako dah ne bi zagađivao zrak. Pada mi na pamet slika bičevanog Isusa kojemu su u ruke dali trsku, kao i slika gomile ljudi koji su prostirali palmine grane pod kopita magarca na kojem je Isus ulazio u Jeruzalem! Dizanje palminih grana moglo je biti nekom vrstom odavanja počasti božanstvu! U kršćanskoj ikonografiji, prikazivanje nekoga sveca s palminom grančicom, označava mučeničku slavu kao priznanje za smrt zbog vjere. Mnoštvo izabranika, o kojima je riječ u Otkrivenju, nosilo je palmine grančice kao svjedočanstvo svetoga ponosa zbog podnesene smrti radi vjernosti prema Kristu. Palmina grana može biti i znak priznanja! Također, ona je bila simbol pobjede, prvenstva („palma prvenstva“), ali također i simbol dominacije, uobraženosti. O nosu ne treba puno govoriti jer čak i u današnje vrijeme kada se kaže „gledati svoj nos“ znači brinuti se za svoja posla! Tko ne zna značenje izraza „dignuti nos“? Možda je i u antičko doba nos imao to „ponosito“, simboličko značenje. Na hebrejskom riječ nos označava također ljutnju jer iz nosa se čuje pojačano disanje, frktanje, kada se čovjek ljuti. Ljutnja, nezadovoljstvo, upornost i osvetoljubivost, to su reakcije ohole duše.

Nema mjesta gdje bismo mogli nekažnjeno griješiti

Oholost se izražava u sklonosti da se ne oprašta i ustrajnosti u negativnom, kako u odnosu na sebe, tako i na druge. Nakon upoznavanja Ezekiela sa svim tim grijesima, pokazana mu je vizija propasti svetog grada Jeruzalema. Ako najsvetije mjesto može biti uništeno zbog grijeha, to znači da nema na svijetu toliko sigurnog mjesta gdje bismo mogli nekažnjeno griješiti. Ni položaj, ni dostojanstvo, ni mjesto, ni crkva, ni bazilika sv. Petra ne mogu dati sigurnost pred osudom Božjom zbog pomanjkanja pokore i kajanja za grijehe. U 9. poglavlju, prorok Ezekiel vidi šest anđela koji idu Jeruzalemom i ubijaju bez milosti sve, osim onih koji su se pokajali.

„Tada mi povika u sav glas u uši: ‘Približava se kazneni sud gradu. Svaki neka nosi u ruci svoje razorno oruđe!’ Tada dođe odjednom šest ljudi od gornjih vrata što stoje prema sjeveru. Svaki je imao u ruci razorno oruđe. Jedan čovjek bio je u njihovoj sredini, odjeven u laneno platno, s pisarskom opremom uz bedro. Dođoše i stadoše pokraj mjedenog žrtvenika. Slava Izraelova Boga bila se podigla od keruba, na kojima je bila, i zaputila se k pragu Hrama. Tada on pozove čovjeka koji je bio odjevena u laneno platno i koji je imao pisarsku opremu uz bedro. Gospodin mu zapovjedi: ‘Idi posred grada, posred Jeruzalema, i zabilježi Tau na čelo ljudima koji uzdišu i jadikuju zbog svih gadosti koje su se činile u njemu.’ A drugima reče pred mojim ušima: ‘Idite za njim u grad i pobijte ga. Neka vaše oko ne gleda milostivo! Nemajte milosrđa! Starce, mladiće, djevojke, djecu i žene pobijte do uništenja. Ali na dirajte ni jednoga koji nosi na sebi Tau. Počnite od moga svetišta.’ Oni počeše od ljudi, starješina što su stajali pred Hramom. On im zapovjedi: ‘Oskvrnite kuću i napunite predvorje pobijenima! Onda iziđite!’ Tada iziđoše i učiniše u gradu krvoproliće. Kada su tako ubijali i ja bio ostao sam, tada padoh na lice i povikah: ‘Ah, svemogući Gospodine, hoćeš li zatrti sav Izraelov ostatak kad tako izlijevaš gnjev na Jeruzalem?’ On mi odgovori: ‘Krivnja Izraelove i Judine kuće je velika, preko svake mjere. Zemlja je puna krvi i grad je pun nasilja, jer misle: Gospodin je ostavio zemlju i Gospodin ne vidi’“ (Ez 9,1-10).

Spasit će se samo oni koji budu žalili nad svojim krivicama

Uništenje počinje od Hrama. To potvrđuje i 1 Petrova poslanica: „Vrijeme je naime da počne sud od Božje kuće! Ako li najprije od nas, kakav li će biti kraj onima koji se ne pokoravaju Božjem Evanđelju?“ (1 Pt 4,17). Ovo je sud nad ljudima koji sebe smatraju vjernicima i religioznim osobama, a u biti žive sa skrivenim grijesima požude i traženja samo svoje slave. Anđeli su krenuli gradom i ubijali. Tako je i danas. Nevidljive duhovne snage, Božji anđeli, putuju svijetom i uništavaju one koji su u sebi uništili grižnju savjesti jer su pronašli uživanje u grijesima. Sud počinje od Božjega doma, od Hrama, od svećenika i onih koji su njemu najbliže. Kada anđeli završe s nama, otići će dalje, na ulice svijeta. Spasit će se samo oni koji budu žalili nad svojim krivicama. (…)

Ulomak iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju?” autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

O knjizi „Zašto Bog dopušta patnju?“

Znaš li uočiti povezanost između odbacivanja i kasnijih događaja, koji su ti omogućili duhovni razvoj? Znaš li zahvaljivati Bogu za „ljude-čudovišta”, za one koji su žderali tvoje osjećaje, gurali te na samo dno, iskorištavali te i zatvarali te u sebe? Nisi li upravo zahvaljujući njima naučio onu pravu molitvu te otkrio istinsku vezu s Bogom? Primjećuješ li da te samo životne oluje, bure, krizne situacije i događaji velike emotivne snage bude iz letargije, iz vegetirajućeg stanja i tako čine od tebe čovjeka, stavljaju tvoje noge na Božji put? Sotona, kako vidimo, ne samo da nas muči istinskim nemirima nego jednako tako i lažnim mirom. (…)

Iz knjige

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 27
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh