Moja priča s Bogom počinje još kada sam bila djevojčica od sedam godina. Naime, u to sam vrijeme imala viziju kako izgleda bol u svijetu i plakala sam u jednom dijelu kuće. U toj sam viziji također vidjela da ljubav sve pobjeđuje. No, tijekom daljnjeg života tu sam viziju duboko potisnula u sebi.

U tinejdžerskim danima živjela sam daleko od Boga. Živjela sam potpuni hedonizam. Izlazila, tulumarila s dečkima. Jednostavno, živjela sam onako kako sam ja htjela. Ništa mi drugo nije bilo bitno.

Jednom sam prilikom otišla u Međugorje i nakon povratka mislila sam da se ondje nije dogodilo ništa značajno.

Nakon treće godine fakulteta upoznala sam svog supruga. Kroz vezu s njim shvatila sam da mi smeta imati predbračne odnose…

U meni se nešto mijenjalo, bila je to borba između mene i Boga.

Nakon nekog vremena ostala sam trudna i bilo je pitanje hoćemo li se vjenčati ili ne. Na kraju smo se vjenčali.

Početak problema

Problemi u našem braku počeli su nakon rođenja našeg drugog djeteta. Bili su toliko veliki da se moj suprug htio rastati. Tada sam zavapila Mariji. Rekla sam joj: ,,Ako nisi kip, pomozi mi”. Duboko sam u srcu znala da se ne želim rastati. Plod mog vapaja Majci bio je povratak mog muža Bogu. Naime, moj suprug tada je sreo prijatelja koji je bio obraćenik i tako je počeo ponovno koračati s Bogom bez obzira na sve probleme koje smo imali. Pristao je ići bračnom savjetniku, a ja sam kroz sve to vidjela Marijino djelovanje.

Nakon toga odlučila sam se u potpunosti posvetiti obitelji. Počela sam rađati djecu svake druge godine. Bilo je tu devet trudnoća. Također, ušla sam u duhovne vježbe Injigo, gdje sam mogla napraviti ‘kritičku sliku’ sebe. Shvatila sam zašto prihvaćam djecu darovanu od Boga. No, kroz sve ovo uvijek sam tražila nešto više i nikako se nisam uspjela u potpunosti predati Bogu.

Tijekom trudnoća sam bila duhovno prazna. U meni se pojavila agresivnost i to pogotovo prema mužu. Također pojavila se psovka te misli koje su me ‘nagovarale’ da pobacim dijete koje nosim. No, nikada to nisam napravila.

Toliko sam bila u teškom stanju da sam potražila i psihičku pomoć, no došla sam na krivu adresu, na kojoj nije bilo pomoći.

Nasilje u obitelji

Tada je počelo najgore razdoblje za našu obitelji. Počelo je ono što gledate i čitate u crnoj kronici, počelo je nasilje u obitelji.

Nakon toga smo upoznali Kristofore, koji su molili za nas, da ne pokleknemo pod tolikim zlom, pred nasiljem koje je bilo grozno. No, ni nakon molitvi nije bilo bolje, naprotiv, bilo je još gore. Pojavila se osveta, a koliko je bilo teško govori i činjenica da su padali i noževi. U ovoj situaciji nisam samo ja bila žrtva nego i moj suprug; oboje smo vršili nasilje. Nikako se nismo znali nositi s tom situacijom. Naše su svađe gledala i naša djeca, te nosila bol u svom srcu. Kroz sve te situacije, koliko god teške bile, osjećala sam Božju prisutnost u raznim situacijama koje su mogle završiti grozno, a Božjom providnošću ipak nisu.

Mogli su nam oduzeti djecu…!

U jednom trenutku bilo mi je svega dosta i pozvala sam policiju a onda su se u našu obitelj umiješale službe. Doveli smo se do toga da su nam mogli oduzeti djecu.

Situacija je bila toliko teška da se muž ponovno htio rastati, a čak sam i ja pristala na sporazumni razvod, do kojega ipak nije došlo.

Kroz cijelo ovo vrijeme na pameti mi je bila samo dobrobit djece. Također, često sam išla na ispovijed, iako nisam vjerovala u snagu tog sakramenta, te bih to čak i priznala ispovjednicima, koji su također molili za nas. Tražila sam Božju volju u svom životu, u životu naše obitelji, pitala sam se hoće li ovo trajati cijeli naš život. Također, kroz to sam razdoblje shvatila da neke stvari nosimo od naših predaka, odnosno da smo ih nesvjesno prihvatili i naslijedili. Zbog povrijeđenosti u mojoj obitelji nismo nikako mogli moliti, no znala sam da ne želim da se ovakve situacije događaju u životima moje djece i u njihovim budućim obiteljima. Htjela sam to zaustaviti. Htjela sam mijenjati svoje ponašanje, prihvaćala sam kritiku, pokušavala sam se promijeniti.

Otišla sam psihijatru jer sam shvatila da je moje ponašanje dovelo čak i do nekih psihičkih posljedica. Dobila sam dobrog doktora i mogu reći da mi se stanje poboljšalo. Otpustila sam mnoge stvari koje su me kočile u životu, kao što su pretjerana kontrola nad drugima te pretjerana čistoća u kući i slične stvari koje su me opterećivale.

Mnogi su molili, a stanje je postajalo sve gore

Tijekom ovog mučnog razdoblja u našim životima Kristofori su mjesecima molili za nas. No, i dalje nije bilo dobro. Nikako nije išlo na bolje.

Odučila sam se maknuti, izbjegavati svađe, razmišljala sam da je bolje da se negdje molim za svoju djecu i muža nego da se svađam i da oni slušaju te iste svađe. Na izmaku mojih ljudskih snaga odlučila sam otići u Međugorje. Ondje sam upoznala jednu osobu kojoj sam ispričala što se događa u mom životu. On je prenio moj problem velečasnom Zlatku Sudcu i rekao mu neka se moli za nas. On je bio samo jedan u nizu predivnih ljudi koji su molili za našu obitelj.

Kada sam se vratila iz Međugorja, doživjela sam vrhunac krize u obitelji. Naime, moja obitelj doživjela je potpuni krah i raspad. No, u srcu sam odlučila da se i dalje želim boriti za obitelj i da se ne želim rastati.

Dogodilo se čudo

Tri mjeseca nakon povratka iz Međugorja i neuspjelog razvoda te moje odluke da se ne želim rastati u našoj se obitelji dogodilo čudo. Sve molitve ‘spustile’ su se na nas. Sve dobre želje i molitve došle su kao blagoslov i melem na ranu. Jednostavno dogodio se Božji mir. Sve burne reakcije u našoj obitelji su se smirile. i tako je već neko vrijeme; u našoj obitelji uistinu vlada mir. I dalje težimo Bogu i Njegovoj volji, jer jedino s Njim možemo izaći iz, našim očima gledano, bezizlaznih situacija.

Nakon svega što se dogodilo u našim životima moram reći hvala svim ljudima, a bilo ih je zaista mnogo, koji su nesebično i s mnogo ljubavi molili za nas, bez imalo osuđivanja. Upravo takve molitve spasile su našu obitelj.

Hvala vam!