Josip Lončar

NIŠTA NEVAŽNO

Bog dao, Đavao uzeo! Često čujemo frazu: „Bog dao, Bog uzeo.“ Lijepo je to i reći i čuti kad je to istina, no istina je ipak često drukčija, često nam Đavao uzme Božji dar kojeg smo sami prezreli.

Bog dao, Đavao uzeo!

Foto: Shutterstock


 

Bog nam je svima dao život, a mnogi dopuštaju da im ga Đavao otme. On je ubojica od početka i njegova je specijalnost ubijati, uzimati život i to ne samo ovozemaljski već i onaj neizmjerno dragocjeniji – vječni. Kad prezremo svoj život, kad nismo za nj Bogu zahvalni, kad ga usmjerimo u krivom smjeru – nudimo ga Đavlu, a on ga itekako želi za sebe. Mnogi umiru u uvjerenju kako ih Bog poziva k sebi. Ako je to istina, onda će umrijeti u Isusovu miru. Ako umiru u strahu i razočaranju, više je moguće da im Đavao uzima život.

Mnogi su ostali bez obitelji, imanja, zdravlja, neki bez života, a neki i bez vječnog života. Bog im je dao, a Đavao uzeo

Mnoge je Bog blagoslovio dobrom obitelji i dobrim imanjem. Neki su se olako prepustili požudi tijela i tako zapali u blud, kocku, alkohol, drogu ili neke druge grešne ovisnosti, i tako došli na đavolji teritorij na kojem nisu imali Božju zaštitu. Ostali su bez obitelji, imanja, zdravlja; neki bez života, a neki i bez vječnog života. Bog im je dao, a Đavao uzeo. Uzeo im je jer su mu sami ponudili da uzme.

Bog je mnogima podario nevjerojatno vrijedan dar – djecu. Svijet i đavao žele taj dar za sebe i spremni su boriti se da nam ga uzmu. Ako mi nismo spremni na žrtve, odricanje i molitvu, ako nismo spremni neprestano rasti u Božjoj ljubavi kojom djecu možemo sačuvati, postoji velika mogućnost da će neke od njih uzeti Đavao. I zaista, mnoga djeca umiru od droge, pogibaju u nesrećama koje sama skrive, čine životne pogreške koje razaraju njihove duše.

Mogli bismo nastaviti s listom. Vrijeme je da se zapitamo kako se odnosimo prema onome što nam je Bog povjerio. I vrijeme je da prestanemo okrivljavati Boga i njegovu „volju“ kojom nam uzima ono što nam je dao. Zaista se može dogoditi da nam i Bog uzme ono što nam je dao, kako bi prokušao i tako produbio našu vjeru i naš intimni odnos s njime. No što ako smo optužili Boga za nešto što on niti je htio, niti je učinio? Što ako smo uperili prst u njega? Možemo li nakon nekog teškog gubitka uperiti svoj prst, a da naše srce ostane čisto od osuđivanja i zamjeranja?

Na svakom sprovodu čujemo rečenicu: „Svidje se Bogu da ga (ju) pozove k sebi.“ Ta bi rečenica trebala značiti da je Bogu drago što je osoba koju pokapamo umrla; to bi trebalo značiti da je umrla u dubokoj vjeri i ostvarenom osobnom intimnom odnosu s njime. Nažalost, znamo da često nije tako

Na svakom sprovodu čujemo rečenicu: „Svidje se Bogu da ga (ju) pozove k sebi.“ Ta bi rečenica trebala značiti da je Bogu drago što je osoba koju pokapamo umrla; to bi trebalo značiti da je umrla u dubokoj vjeri i ostvarenom osobnom intimnom odnosu s njime. Nažalost, znamo da često nije tako. Također znamo da odgovornost za to itekako pada i na mnoge koji su na samom sprovodu prisutni, a posebno na članove najuže obitelji. Njima iskazujemo sućut zbog gubitka voljene osobe, a kako bi se ponijeli kad bismo sa sigurnošću znali da su ti isti članovi najuže obitelji uvelike odgovorni što je Đavao uzeo onoga koga im je Bog dao kao sina, kćer, brata, sestru?

Jedno je sigurno. Bog nam je dao mogućnost da neprestano rastemo u milosti i pravednosti pred njim i pred ljudima. Ako prestanemo rasti u milosti i pravednosti, ako prestanemo rasti u ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjima, postoji mogućnost da nam Đavao uzme ono što nam je Bog dao. Čovjek koji nema potrebe za stalnim napredovanjem u ljubavi prema Bogu i bližnjemu (čitaj: svetosti), još uvijek nije uspostavio intimni odnos s Bogom.

Bogu i bližnjima je daleko važnije tko smo od onoga što činimo

Nemoguće je srcem poznavati Boga, srcem uživati njegovu prisutnost, srcem vjerovati njegovoj Riječi, i u isto vrijeme ne imati iskrenu želju za napredovanjem u vlastitom obraćenju. Nemoguće je hraniti se euharistijom i Riječju, a ne napredovati u vjeri i ljubavi. Ako ne napredujemo, Đavao nam je već uzeo ono što nam je Bog dao – milost neprestanog rasta u njegovoj ljubavi.

Ponekad sami sebe zavaravamo umnažanjem molitava i pobožnosti, i umnažanjem raznih služenja i djela koja činimo. Bogu i bližnjima je daleko važnije tko smo od onoga što činimo. Ne kaže li apostol Pavao da možemo činiti silna djela, da možemo svoja tijela trapiti do krajnjih granica postom i drugim žrtvama, da možemo sve što imamo rasprodati i podijeliti siromasima – a da nam u isto vrijeme to apsolutno ništa pred Bogom ne vrijedi!?

Kako ćemo na vječnom sudu odgovoriti na pitanje zašto nismo otvorili i koristili darove Duha koje smo primili?

Nije li silno porazno ako redovito na Svetoj Misi slušamo Božju riječ, ako blagujemo živoga Krista, ako sudjelujemo u njegovu otkupljenju, a u srcu ostajemo isti!? Nije li silno porazno ako mnogo vremena provodimo u izgovaranju molitava, a posebno onih u kojima molimo da nam naš ljubljeni nebeski Otac umnoži vjeru, učvrsti ufanje i usavrši ljubav – i u srcu ostajemo potpuno isti, bez da smo imalo napredovali u vjeri, ufanju i ljubavi!?

Velikoj je većini nas odraslih katolika Bog podario sedam darova Duha Svetoga. Navodno ih mnogi još uvijek nisu otvorili i nisu se počeli njima služiti. Mnogi nikad ni neće. Preziremo li tako ono što nam Bog daje? Kako ćemo na vječnom sudu odgovoriti na pitanje zašto nismo otvorili i koristili darove Duha koje smo primili? Možda ćemo se pokušati opravdati time da smo umjesto toga redovito išli na Svetu Misu, ili da smo umnožili svoje pobožnosti ili dobra djela, ili??? Kako ćemo objasniti zašto smo prezreli darove koje smo primili?

Pišem ovaj članak na dan Svetog Ilije i pitam se što Crkva može učiniti da se stvari promijene; pada mi na pamet samo jedno – oni koji uče, trebali bi poučavati na osnovu vlastitih iskustava rasta u ljubavi prema Bogu i čovjeku, a ako tih iskustava nemaju trebali bi se prvo potruditi da ih steknu, a onda bi tek trebali poučavati. Oni koji poučavaju trebali bi prenositi i usađivati svojim učenicima ono što su sami iskusili, ono što sami žive. Učenicima često i najmanje preneseno iskustvo silno vrijedi za njihov rast u vjeri. Ponekad je dovoljno samo jedno jedino svjedočanstvo da nekoga uvjeri da Bog postoji, da je Ljubav i da se isplati hodati putem vjere.

Bojim se kako mnoge od onih koji su zakopali (sakrili u zemlju, kako kaže prispodoba o talentima) svoje talente tj. svoja iskustva živoga Boga kojima bi mogli trgovati tj. evangelizirati, čekaju Isusove riječi: „Zli i pokvareni slugo…“

Pitam se kad će svećenici s oltara početi govoriti o svojim vlastitim iskustvima Boga, iskustvima molitve, iskustvima Svete Mise, iskustvima prikazivanja raznoraznih žrtvi za obraćenje grešnika, iskustvima padova i dizanja u vjeri, iskustvima milosti koje su iskusili dijeleći sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja, iskustvima osobnog intimnog hoda s Bogom. Ponavljam, ponekad je i jedno jedino preneseno iskustvo dovoljno za nečije vječno spasenje. Dok se to ne dogodi, mladi će i dalje odlaziti iz crkve, a mi ćemo se pitati zašto. Mnogi naši svećenici itekako imaju o čemu svjedočiti, a zašto su zakopali te zlatne talente, ta zlatna iskustva, i njima ne trguju, ne ohrabruju one koji su tek krenuli prema vjeri i one koji zbog raznoraznih životnih iskušenja posustaju – znaju samo oni. Bojim se kako mnoge od onih koji su zakopali (sakrili u zemlju, kako kaže prispodoba o talentima) svoje talente tj. svoja iskustva živoga Boga kojima bi mogli trgovati tj. evangelizirati, čekaju Isusove riječi: „Zli i pokvareni slugo…“

Naša ljubav treba ozbiljno usavršavanje

Izgovor je gotovo uvijek isti, jednak onome koji je zli i pokvareni sluga dao svojem gospodaru: „Bojao sam se…“ Bojimo se što će ljudi misliti, što će nam naši kolege reći, kako će to ljudi prihvatiti, hoće li mi nakon toga dosađivati, hoće li me omalovažavati, hoće li me manje cijeniti… To „Bojao sam se“ nažalost neće proći.

Naša ljubav treba ozbiljno usavršavanje. Pristupajmo Bogu s iskrenom željom da nas njegova milost nauči i osposobi ljubiti, da znamo i možemo prići onima u potrebi i znamo im u pravo vrijeme i na pravi način iskazati ljubav. Tome služi intimno druženje s Bogom u molitvi, tome služi prikazivanje Svete Mise za otkupljenje, tomu služe žrtve koje prikazujemo za obraćenje grešnika uključujući i nas same, tome služi čitanje, promišljanje i razmatranje Svetog pisma, to je svrha naše vjere. Jer, Bog je ljubav, a mi smo stvoreni po njemu i za njega.

Ako smo odlučili ne otpakirati darove Duha Svetoga, dobivene na Svetoj potvrdi, ako smo ih se odrekli, ako smo se odrekli vruće čežnje za karizmama, ako smo se odrekli zajedništva s Duhom Svetim (ne možemo imati zajedništvo s njime ako preziremo njegove darove) – odrekli smo se želje za napredovanjem u ljubavi. I moglo bi na kraju biti: Bog dao, Đavao uzeo!

Autor: Josip Lončar; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh