Liturgija

SILAZAK DUHA SVETOGA

BLAGDAN DUHA SVETOGA Isus poznatoj mističarki pokazao kako je izgledala prva Pedesetnica! Dođi, Duše Sveti! 🔥 💞

Foto: Youtube (Eyes of Faith | Pentecost Sunday Reflection by Fr. Raymond J. de Souza)


 

Iv 20, 19-23
Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas: Primite Duha Svetoga.

Silazak Duha Svetoga

Nema glasova ni žamora u kući Blagovališta. Nisu nazočni učenici; barem ja ne čujem ništa što bi me ovlastilo da kažem kako u ostalim prostorijama kuće ima sabranih osoba.

Čuju se samo glasovi dvanaestorice i Presvete Djevice Marije, sabranih u dvorani Blagovališta. Prostorija se čini većom jer namještaj, koji je smješten drugačije, ostavlja slobodnom svu sredinu sobe i dva zida. Uz treći zid gurnut je veliki stol koji je služio za Večeru. Između njega i zida, a i na dvije uže strane stola, smješteni su sjedala-ležaji koji su upotrijebljeni za Večere i podnožak što ga je Isus upotrijebio za pranje nogu. No ti ležaji nisu okomito prema stolu, kao za večere, nego usporedo, tako da apostoli mogu sjediti, a da ih ne zauzmu sve. Ipak jedan ležaj, jedini stavljen okomito prema stolu, ostavljen sav za Blagoslovljenu Djevicu, koja je posred stola, na mjestu što ga je za Večere zauzimao Isus.

Prozori su zatvoreni i osigurani teškom željeznom prijevornicom koja prolazi preko njih

Stol je prazan, bez stolnjaka i posuda, prazni ormari za stolno posuđe, sa zidova skinuti ukrasi. Jedino svijećnjak gori u sredini, ali je upaljena samo središnja svjetiljka, ostali krug svjetiljaka koje služe kao vijenac čudnom svijećnjaku ugašen je.

Prozori su zatvoreni i osigurani teškom željeznom prijevornicom koja prolazi preko njih. Ali jedna sunčeva zraka probije se smiono kroz jednu rupicu i spusti se poput dugačke i tanahne igle sve do poda na koji stavi jedno sitno sunčevo oko.

Sa strane Djevice, koja sama sjedi na svom sjedalu, sjede na ležajima Petar i Ivan, Petar zdesne, a Ivan slijeve. Novi apostol Matija nalazi se između Jakova Alfejeva i Tadeja. Ispred Gospe je širok, a nizak kovčežić od tamnog drva, zatvoren.

Marija je odjevena u tamno plavo. Na kosi ima bijeli veo, a preko njega okrajak svoga ogrtača. Svi ostali su otkrite glave. Marija čita polagano naglas.

Marijino je lice preobraženo osmijehom ushićenja. Tko zna što vidi, što je tako sposobno užeći joj oči, poput dviju jasnih zvijezda i posuti joj bjelokosne obraze rumenilom, kao da se na Njoj odrazuje neki ružičast plamen?

Ali obzirom na slabo svjetlo što dopire u sobu, mislim, da više no što čita, govori napamet riječi koje su napisane na svitku što ga drži razvita. Drugi je prate šutke, razmišljajući. Od vremena na vrijeme odgovore, ako treba.

Marijino je lice preobraženo osmijehom ushićenja. Tko zna što vidi, što je tako sposobno užeći joj oči, poput dviju jasnih zvijezda i posuti joj bjelokosne obraze rumenilom, kao da se na Njoj odrazuje neki ružičast plamen? Stvarno je otajstvena Ruža…

Apostoli se nagnu naprijed stojeći ponešto ukoso da je vide u lice dok se tako ljupko smiješi i čita, a njezin se glas doima kao pjev anđela. A Petar se tako gane da mu dvije krupne suze kapnu iz očiju i po stazi bora koje su mu udubene sa strane nosa spuste se i izgube u grmu prosijede brade. A Ivan odrazuje djevičanski smiješak i raspali se kao i Ona ljubavlju dok svojim pogledom slijedi ono što Djevica čita na svitku, a kad joj pruži novi svitak, pogleda je i nasmiješi joj se.

Čitanje je završeno. Marijin glas ušuti. Prestane šuštanje savijanja i razvijanja pergamena. Marija se sabere u šutljivoj molitvi sklopivši ruke na prsima i naslonivši glavu na kovčežić. Apostoli se povedu za njom…

Apostoli podignu glave prestrašeni i kako se taj preugodan urnebes, u kome su sve najljepše note što ih je Bog dao nebesima i zemlji, sve više približava, neki ustanu, spremni da pobjegnu, drugi se šćućure na tlu…

Vrlo jaka i skladna orljava, u kojoj je nešto od vjetra i od harfe, u kojoj ima nešto od ljudskoga pjevanja i od savršenih orgulja odjekne iznenada u jutarnjoj tišini. Približava se, sve skladnija i sve jača i svojim titranjem ispuni zemlju, širi ga i utiskuje kući, zidovima, namještaju. Plamen na svijećnjaku, koji je dotada bio nepomičan u miru zatvorene sobe, podrhtava kao da ga zahvaća vjetar, a lančići lustera zvone titrajući pod valom nadnaravnog zvuka koji ih dira.

Apostoli podignu glave prestrašeni i kako se taj preugodan urnebes, u kome su sve najljepše note što ih je Bog dao nebesima i zemlji, sve više približava, neki ustanu, spremni da pobjegnu, drugi se šćućure na tlu pokrivši glavu rukama i ogrtačem, ili bijući se u prsa moleći Gospodina za oproštenje, drugi se opet stisnu uz Mariju, previše prestrašeni, a da bi sačuvali onu suzdržljivost prema Prečistoj što je uvijek imaju. Samo Ivan se ne boji jer vidi očevidan mir od radosti što se ističe na licu Marije, koja podigne glavu smiješeći se nečemu što je samo Njoj poznato i koja se zatim spusti na koljena raširivši ruke, i dva plava krila njezina tako raširena ogrtača protegnu se na Petra i Ivana koji su poklekli kao i Ona. Meni je trebala minuta da ovo opišem, a sve se zbilo u vremenu kraćem od jedne minute.

Svjetlost, Oganj, Duh Sveti, s posljednjim melodičnim gromoglasjem uđe u obliku veoma svijetle, veoma žarke kugle u zatvorenu sobu, a da se nisu pomaknula ni vrata ni prozor i ostane jedan tren lebdeći iznad Marijine glave…

A potom, evo Svjetlost, Oganj, Duh Sveti, s posljednjim melodičnim gromoglasjem uđe u obliku veoma svijetle, veoma žarke kugle u zatvorenu sobu, a da se nisu pomaknula ni vrata ni prozor i ostane jedan tren lebdeći iznad Marijine glave, oko tri pedlja više Nje, a ona je sada otkrivena, jer je Marija, videći Oganj Paraklita, digla ruke, kao zato da ga zazove i zabacila glavu s poklikom radosti, s osmijehom bezgranične ljubavi. A poslije toga trena u kome se sva Vatra Duha Svetoga, sva Ljubav sabrala iznad svoje Zaručnice, Presveta Kugla se razdijeli u trinaest milozvučnih i presjajnih plamenova, takve svjetlosti da je nikakva zemaljska usporedba ne može opisati i spusti se da cjeluje čelo svakoga apostola.

Plamen što siđe na Mariju nije plameni jezik uspravan iznad čela što ga cjeliva, nego je kruna koja obujmi i opaše poput vijenca djevičansku glavu

Ali plamen što siđe na Mariju nije plameni jezik uspravan iznad čela što ga cjeliva, nego je kruna koja obujmi i opaše poput vijenca djevičansku glavu, kruneći kao Kraljicu, Kćerku, Majku, Zaručnicu Božju, nepokvarljivu Djevicu, svu Lijepu, vječnu Ljubljenu i vječnu Djevojku, koju ništa niti u ičemu može poniziti, nju koju je bol bila postarala, ali koja je uskrsla u radosti uskrsnuća, te joj je zajedničko sa Sinom da joj se povećava ljepota i svježina tijela, pogleda, životnosti… jer već unaprijed ima nešto od ljepote svoga slavnoga Tijela koje je uzeto u Nebo da bude cvijet Raja.

Duh Sveti zlatno-crveno žari svoje plamenove oko glave Ljubljene. Koje li joj riječi govori? Tajna! Blagoslovljeno lice je preobraženo od nadnaravne radosti i sja osmijehom serafa, dok se suze od blaženstva niz obraze blagoslovljene pričinjaju dijamantima onako u svjetlosti Duha Svetoga. Vatra ostane tako neko vrijeme… A potom je nestane… Na spomen njezina silaska ostane ugodan miris kakva ne može izlučiti nijedan zemaljski cvijet… Miris Raja… Apostoli dođu k sebi…

»Idimo propovijedati Gospodina i neka se očituju njegova djela i njegove riječi među narodima«, kaže Petar nadnaravnom impulzivnošću. »Idimo! Idimo! Duh Božji gori u meni«, kaže Jakov Alfejev

Marija ostane u svom zanesenju. Samo sklopi ruke na prsima, zatvori oči, spusti glavu… Nastavi svoj razgovor s Bogom… neosjetljiva ni za što… Nitko se ne usuđuje uznemirivati je. Pokazujući na nju kaže Ivan: »Oltar je. I na njezinu slavu spustila se Slava Gospodnja…«

»Da. Ne mutimo njezine radosti. Nego idimo propovijedati Gospodina i neka se očituju njegova djela i njegove riječi među narodima«, kaže Petar nadnaravnom impulzivnošću.

»Idimo! Idimo! Duh Božji gori u meni«, kaže Jakov Alfejev.

»I potiče nas da djelujemo. Sve. Idimo evangelizirati narode.«

Izađu kao da ih je gurnuo ili povukao vjetar ili neka jaka sila.

Isus kaže: »I ovdje je zaključeno ovo ‘Djelo’ što ga je diktirala moja ljubav prema vama i što ste ga primili po ljubavi stvorenja koju je imalo prema Meni i prema vama. Zaključeno je danas, na spomendan svete Zite iz Luke (Lucca), ponizne sluškinje, koja je služila svome Gospodinu u ljubavi u ovoj Crkvi u Luki u koju sam Ja, iz dalekih mjesta, doveo svoga malog Ivana da mi služi u ljubavi, istom ljubavlju svete Zite prema svima jadnicima…«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh